Croatian Supreme Court partially allows appeal, revoking probation for recidivists and adjusting sentences under Criminal Procedure Act.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld appeals against a first-instance judgment regarding multiple criminal offenses. While dismissing most complaints about excessive fines and property confiscation as unfounded, the court revoked probation for two defendants due to prior convictions and adjusted their sentences to fixed terms. The decision relied on the principle that probation cannot be applied to recidivists and that specific statutory provisions govern the calculation of combined penalties.
Legislator headnote
AI generatedčl. 60. st. 2. t. c. KZ; čl. 63. st. 1. KZ; čl. 122. st. 1. i 4. ZKP; Probation may not be applied to recidivists; Sentences for multiple offenses must be combined according to statutory rules; Costs are generally borne by the accused unless financial hardship is proven.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 196/11-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I., opt. A. P., opt. Lj. B. i opt. B. D. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 30. rujna 2010. broj K-77/09, u sjednici održanoj dana 23. ožujka 2011., u nazočnosti zamjenice branitelja opt. M. C., N. K., odvjetnice iz Z. i branitelja opt. A. P., E. S., odvjetnika iz S.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Povodom žalbe opt. B. D., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na tog optuženika za kaznena djela iz točke 1., 2., i 3. i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Uslijed te odluke žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. B. D. i žalba opt. B. D. su bespredmetne.
III. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. P., a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na tog optuženika na način da se uvjetne osude primijenjene pravomoćnim presudama Općinskog suda u Sinju broj K-106/07 od 07. svibnja 2008. i Općinskog suda u Splitu broj K-592/06 od 24. svibnja 2007. neće opozvati, a prihvaćaju se po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz čl. 217. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje u tekstu: KZ), opisane u toč. 4. i 5. izreke pobijane presude, u trajanju od po jedne godine za svako djelo i kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci iz opozvane uvjetne osude iz pravomoćne presude Općinskog suda u Solinu broj K-176/05 od 09. lipnja 2008, pa se opt. A. P. uz primjenu čl. 60. st. 2. t. c. KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 03. lipnja 2009., pa dalje.
I Kž 196/11-9
IV. Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. Lj. B. na način da se uvjetna osuda primijenjena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj K-1349/07 od 10. siječnja 2008. neće opozvati, a prihvaćaju se kao utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz čl. 217. st. 1. KZ-a, opisana u toč. 4. i toč. 5. izreke, od po jedne godine za svako djelo i kazna u trajanju od šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj K-345/08 od 23. rujna 2008., pa se opt. Lj. B. uz primjenu čl. 60. st. 2. t. c. KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. rujna 2010., pa dalje.
V. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I., te u ostalom dijelu žalba opt. A. P. i u pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
VI. Odbacuje se kao nedopuštena žalba opt. Lj. B..
Obrazloženje
Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim: opt. K. M. zbog tri kaznena djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 218. st.
1. KZ-a opisana u toč. 1., 2. i 3. izreke pobijane presude za koja mu je na temelju citiranog propisa utvrdio kazne zatvora u trajanju od po dvije godine i četiri mjeseca i jednog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz čl. 217. st.
1. toč.
1. KZ-a u vezi čl. 216. st.
1. KZ-a, opisanog u toč.
5. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju čl. 217. st.
1. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa nakon što mu je na temelju čl.
69. st.
1. KZ-a opozvao uvjetnu osudu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj K-16/06 od 13. rujna 2007., zbog kaznenog djela iz čl. 217. st.
2. KZ-a u vezi čl. 216. st.
1. KZ-a i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, sud ga je uz primjenu čl.
60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, opt. M. C. zbog dva kaznena djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 218. st.
1. KZ-a opisana u toč.
1. i 2. izreke pobijane presude za koja mu je na temelju citiranog propisa utvrdio kazne zatvora u trajanju od po dvije godine te ga je na temelju tog propisa uz primjenu čl.
60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, opt. B. M. zbog jednog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st.
1. KZ-a opisanog u toč.
3. izreke za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pa nakon što je opozvao uvjetnu osudu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj K-1029/06 od 17. veljače 2009. zbog kaznenog djela iz čl. 226. st.
1. KZ-a i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, sud ga je uz primjenu čl.
60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, opt. M. I. zbog jednog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st.
1. KZ-a opisanog pod toč.
3. izreke za koje ga je na temelju citiranog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, opt. A. P. zbog dva kaznena djela teške krađe iz čl. 217. st.
1. toč.
1. KZ-a u vezi čl. 216. st.
1. KZ-a opisana u toč.
4. i 5. izreke za koja mu je utvrdio kazne zatvora od po jedne godine, pa nakon što mu je opozvao uvjetne osude izrečene pravomoćnim presudama Općinskog suda u Sinju broj K-106/07 od 07. svibnja 2008., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st.
1. KZ-a i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, Općinskog suda u Solinu od 09. lipnja 2008., broj K-176/05, zbog kaznenog djela iz čl. 217.
I Kž 196/11-9
st. 1. toč. 1. i dr. KZ-a i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci i Općinskog suda u Splitu od 24. svibnja 2007., broj K-592/06 zbog kaznenog djela iz čl. 335. st. 1. KZ-a i uzeo utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, sud ga je uz primjenu čl. 60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, opt. Lj. B. zbog dva kaznena djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a u vezi čl. 216. st. 1. KZ-a opisana u toč. 4. i 5. izreke za koja mu je utvrdio kazne zatvora od po jedne godine, pa nakon što mu je opozvao uvjetne osude iz pravomoćnih presuda Općinskog suda u Splitu od 10. siječnja 2008., broj K-1349/07, zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a i uzeo utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i Općinskog suda u Splitu od 23. rujna 2008., broj K- 345/08, zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a i uzeo utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz primjenu čl. 60. KZ-a ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca i opt. B. D. zbog tri kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a u vezi čl. 38. KZ-a opisana u toč. 1., 2. i 3. izreke za koja mu je utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne godine te ga je uz primjenu čl. 60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečena kazne zatvora vrijeme provedeno u pritvoru je uračunato opt. K. M. od 02. lipnja 2009. pa dalje, opt. M. C. od 02. lipnja 2009. do 04. lipnja 2009., opt. B. M. od 03. lipnja 2009. pa dalje, opt. M. I. od 02. lipnja 2009. do 04. lipnja 2009. i opt. A. P. od 03. lipnja 2009. pa dalje.
Na temelju čl. 80. KZ-a od opt. B. M. je oduzeta automatska puška marke „Crvena zastava“ serijskog broja … .
Na temelju čl. 82. st. 1. KZ-a od opt. K. M. je oduzeta imovinska korist u iznosu od 88.304,00 kn, od opt. M. C. u iznosu od 71.911,75 kn, od opt. B. M. i opt. M. I. u iznosu od po 16.392,33 kn i od i opt. B. D. u iznosu od 2.000,00 kn.
Na temelju odredbe čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP) oštećenom M. E. je dosuđen zatraženi imovinskopravni zahtjev u iznosu od 150.000,00 kuna na način da su opt. A. P. i opt. Lj. B. obvezani solidarno oštećeniku isplatiti iznos od 150.000,00 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, te je temeljem iste zakonske odredbe i oštećeniku I. I. djelomično dosuđen zatraženi imovinskopravni zahtjev i to u iznosu od 426.000,00 kuna na način da su opt. K. M., opt. A. P. i opt. Lj. B. obvezni solidarno dotičnom oštećeniku isplatiti iznos od 426.000,00 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, dok je navedeni oštećenik u više zatraženom iznosu upućen u građansku pisarnicu.
Na temelju odredbe čl. 122. st. 1. u vezi s čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, opt. K. M., opt. B. M., opt. M. I., opt. A. P., opt. M. C., opt. Lj. B. i opt. B. D. presuđeni su naknaditi troškove ovog postupka i to svaki iznos od po 2.000,00 kuna na ime sudskog paušala, a opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I. i opt. A. P. i iznos od po 295,00 kuna svaki na ime nagrade sudskog vještaka psihijatra što za opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I. i opt. A. P. iznosi ukupno po 2.295,00 kuna svakom, dok su opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. Lj. B. i opt. B. D. na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a djelomično oslobođeni naknade troškova postupka za branitelje po službenoj dužnosti.
I Kž 196/11-9
Istom presudom, na temelju odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. ZKP-a prema opt. K. M., opt. Lj. B. i opt. D. V. odbijena je optužba zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a.
Na temelju čl. 123. ZKP troškovi postupka u odnosu na ovo djelo padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude žalbu su podnijeli:
državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se u odnosu na sve optuženike pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da im se izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju,
opt. K. M. putem branitelja T. V., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili podredno, da se presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje,
opt. M. C. putem branitelja V. G., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe za kazneno djelo pod toč. I. pobijane presude, a da mu se za kazneno djelo pod toč. II. pobijane presude izrekne kaznena sankcija koja bi bila primjerena za pomagatelja, a podredno, predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje,
opt. B. M., putem braniteljice I. Š., odvjetnice iz S. i osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji te oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno, da mu se izrekne blaža jedinstvena kazna,
opt. M. I. putem braniteljice A. R., odvjetnice iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje,
opt. A. P. putem branitelja odvjetnika E. S., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u cijelosti,
opt. Lj. B. osobno dana 18. siječnja 2011., od koje je međutim odustao podneskom od 7. veljače 2011. (list 785) i
opt. B. D., putem branitelja P. T., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te ga se oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da mu
I Kž 196/11-9
se izrekne blaža jedinstvena kazna i osobno iz čijeg sadržaja proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Odgovori na žalbe nisu podnijeti.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju od 1. ožujka 2011., broj KŽ-DO-323/11, je predložio da se djelomično prihvati žalba opt. A. P., i po službenoj dužnosti, preinači presuda u odluci o kazni na način da se ne opozove presuda Općinskog suda u Splitu broj K-592/06 u trajanju od šest mjeseci i sukladno tome da se ovom optuženiku izrekne drugačija jedinstvena kazna, a da se u preostalom dijelu njegova žalba, kako i žalbe svih preostalih optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika prihvati.
Sjednici vijeća su bili nazočni zamjenica branitelja opt. M. C., N. K., odvjetnica iz Z. i branitelj opt. A. P., E. S., odvjetnik iz S., koji su u žalbi zahtijevali da ih se u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZKP-a o sjednici izvijesti, dok nisu nazočili uredno pozvani Državni odvjetnik Republike Hrvatske, branitelj opt. K. M., T. V. odvjetnik iz S. i opt. M. C., te je u odnosu na njih na temelju čl. 374. st. 4. ZKP-a sjednica održana u odsutnosti. U odnosu na opt. K. M. i opt. A. P. koji se nalaze u pritvoru i imaju branitelja, sjednica je u smislu odredbe čl. 374. st. 2. ZKP-a održana u njihovoj odsutnosti, jer niti predsjednica vijeća, niti vijeće nije ocijenilo da bi njihova nazočnost bila svrhovita.
Žalba opt. A. P. je djelomično osnovana, a žalbe državnog odvjetnika, opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I., te u ostalom dijelu žalba opt. A. P. nisu osnovane.
Budući je opt. Lj. B. odustao od podnijete žalbe, ona je na temelju čl. 386. ZKP-a odbačena kao nedopuštena.
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti povodom žalbe opt. B. D., pobijana presuda je ukinuta u odnosu na tog optuženika uslijed čega su njegova žalba i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na opt. B. D. postale bespredmetne.
Naime, u odnosu na opt. B. D. je suđenje provedeno u odsutnosti, međutim, on je u međuvremenu, 02. veljače 2011. uhićen te se nalazi u pritvoru. U takvoj procesnoj situaciji, kada je nastupila mogućnost da se ovom optuženiku sudi u njegovoj nazočnosti, to je prema višekratnom izraženom stajalištu ovoga suda, po službenoj dužnosti, bez upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbe ovoga optuženika, pobijana presuda u odnosu na opt. B. D. ukinute te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje.
Žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka
Opt. K. M. u žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Međutim u daljnjem dijelu obrazloženja navodi da se njegova obrana koju je dao pred policijom pod nagovorom i pritiskom bez valjane punomoći branitelju nije mogla koristiti u ovom kaznenom postupku, a to što je punomoć naknadno u preslici priložena na glavnoj raspravi od strane državnog odvjetnika nije moglo stvoriti valjane pravne učinke. Stoga tvrdi da je ovaj dokaz kao nezakonit trebalo izdvojiti iz spisa, kao i sve ostale dokaze koji se temelje na ovom iskazu.
I Kž 196/11-9
Iz navedenog slijedi da ovaj optuženik zapravo ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a jer tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Isti prigovor da je iskaz opt. K. M. nezakonit dokaz ističu i opt. M. C., opt. B. M. i opt. A. P. iznoseći svoje primjedbe na način ispitivanja opt. K. M. pred policijom zbog čega tvrde da se radi o nezakonitom dokazu.
Međutim, suprotno navedenom, iskaz kojega je iznio opt. K. M. u policijskoj postaji S., u nazočnosti branitelja A. Š., odvjetnika iz S., nije nezakonit dokaz kojega bi se trebalo izdvojiti iz spisa. Naime, nezakoniti dokazi su u smislu odredbe čl. 9. st. 2. ZKP-a samo oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ZKP-om te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo. Kako je opt. K. M. navedeni iskaz dao sukladno odredbi čl. 177. st. 5. ZKP-a, zapisnik o njegovu ispitivanju u nazočnosti branitelja se može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Iako je točno da je državni odvjetnik tek u tijeku glavne rasprave dostavio presliku potpisane punomoći kojom je opt. K. M. ovlastio odvjetnika A. Š. da ga brani u ovom kaznenom postupku, nedvojbeno je da mu je on tu punomoć potpisao prije navedenog ispitivanja jer je to i konstatirano u uvodu zapisnika od 03. lipnja 2009. (list 91) i na kraju ispitivanja (list 96). S obzirom na navedeno tvrdnje o tome da punomoć nije valjana, da ju opt. K. M. nije potpisao, da nije znao da ima branitelja, da ovaj nije bio nazočan, nisu osnovane i niti u najmanjoj mjeri ne dovode u sumnju zakonitost navedenog dokaza. Dakle, navedeni odvjetnik je bio opunomoćen da brani opt. K. M., bio je nazočan njegovu ispitivanju, nikakovih primjedbi na zapisnik nitko nije stavljao, iz čega slijedi da se radi o potpuno neosnovanim prigovorima žalitelja.
U biti, svi ti prigovori kao i tvrdnja opt. K. M. da je bio tučen i zlostavljan od strane policije kako bi dao ovakav iskaz, su zapravo činjenični prigovori kojima se nastoji obezvrijediti vjerodostojnost navedenog iskaza.
Međutim, sud prvog stupnja je te prigovore opravdano otklonio utvrđujući da je taj iskaz istinit jer je potvrđen nizom materijalnih tragova koji također ukazuju da su se događaji odigravali upravo na način kako ih je ovaj optuženik opisivao. Osim toga sud prvog stupnja je ukazao pravilno da je opt. K. M. istu obranu ponovio i pred istražnim sucem kada definitivno nije moglo biti nikakve prisile, a uz to je takav iskaz dijelom potvrđen i iskazima opt. M. C., opt. B. M. i opt. M. I.. Prema tome, evidentno je da opt. K. M. nije priznao počinjenje inkriminiranih kaznenih djela pred policijom zbog toga jer je bio na to prisiljen i obmanut jer je bio bez branitelja, već se radi o dokazu koji je izveden na zakonit način, pa su žalbe navedenih optuženika u ovom dijelu neosnovane, kao što su neosnovani i dokazni prijedlozi usmjereni na dokazivanje ove tvrdnje o zlostavljanju i iznuđivanju iskaza.
Neosnovano opt. M. C. ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i iz st. 2. citiranog propisa navodeći da razlozi o odlučnim činjenicama su proturječni jer se na strani 14 obrazloženja pobijane presude navodi da je vozilo marke Mercedes bilo M. vozilo, a drugi put se navodi da se radi o M. vozilu. Naime, da bi se radilo o bitnoj povredi koju žalitelj citira, proturječnost u razlozima se mora odnositi na odlučen činjenice, dakle, samo one o kojima ovisi neposredna
I Kž 196/11-9
primjena materijalnog ili procesnog prava. Prema tome, pitanje u čijem se vlasništvu nalazilo određeno vozilo u kontekstu predmetnih inkriminacija je posve neodlučno.
Isto se odnosi i na postupovni prigovor opt. B. M. u pogledu navoda suda koji se odnosi na njegov dug opt. B. D., o tome da je na glavnoj raspravi on naveo da je opt. B. D. bio dužan 800,00 EUR zbog štete na njegovom vozilu, ali sud utvrđuje da je ovaj optuženik bio dužan D. iznos od 8.000,00 EUR. Ni tu se ne radi o odlučnim činjenicama već se navode različiti iznosi novca u vezi duga koji nije u izravnoj vezi sa predmetnim inkriminacijama.
Opt. B. M. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP tvrdeći da sud nije mogao ispraviti zapisnik s glavne rasprave od 30. rujna 2010. koji predstavlja izvornik presude s obrazloženjem da se prilikom diktiranja i pisanja zapisnika s glavne rasprave dogodila očita pogreška.
Međutim, protivno navedenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je na pravilan način otklonio očitu pogrešku u pisanju zapisnika o glavnoj raspravi od 30. rujna 2010. kada je propustio navesti ime opt. B. M. kod utvrđivanja pojedinačnih kazni (list 605). Međutim, da je i opt. B. M. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a evidentno proizlazi iz pravnog opisa (list 604) gdje je izričito navedeno da je on kaznenim djelo opisanim pod toč. 3. izreke počinio jedno kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a, te iz jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca (list 606) koja mu je izrečena nakon opozivanja uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Splitu od 17. veljače 2009., broj K-1029 i uzimanja kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci. Iz ovoga nedvojbeno slijedi da mu je sud zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer izreka presude nije nerazumljiva i pored greške u pisanju, koja je ispravno otklonjena naknadnom odlukom o ispravku od 14. prosinca 2010.
Opt. M. I. uvodno označuje kao žalbenu osnovu iz koje pobija prvostupanjsku presudu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali tu osnovu ne obrazlaže niti konkretizira.
Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se taksativno navode u citiranom propisu.
Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
Kao što je već rečeno u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u pogledu žalbi opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M. i opt. A. P. koji kroz procesne prigovore zapravo nastoje dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza opt. K. M. kojega je iznio pred policijom u nazočnosti branitelja, sud prvog stupnja ga je opravdano prihvatio ukazujući da je taj iskaz dijelom potvrđen materijalnim dokazima, dijelom obranama opt. M. C., opt. B. M. i opt. M. I. te u odnosu na kazneno djelo po toč. 4. iskazima svjedoka A. E.-S. i svjedoka B. G.. Stoga navedeni žalitelji neosnovano nastoje dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja koji se temelje na ovom dokazu.
I Kž 196/11-9
Opt. K. M. neosnovano navodi da se njegove radnje koje su opisane u činjeničnom opisu pod toč. 5. izreke pobijane presude mogu kvalificirati isključivo kao radnje pomaganja iz čl. 38. KZ jer je njegova uloga bila samo da prati da počinitelju ne budu otkriveni, da je u jednom trenutku držao ljestve i da je odnio torbu sa plijenom. Tvrdi da nije imao potpunu vlast nad djelom i da bi opt. A. P. i opt. Lj. B. i bez njegove pomoći počinili ovo kazneno djelo, a on im je samo olakšao realizaciju, tako da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je i on sudjelovao u počinjenju ovog kaznenog djela kao supočinitelj.
Međutim, kada je sud prvog stupnja utvrdio da je između ovih počinitelja postojao prethodni dogovor da počine provalu u zlatarsku radnju, da su podijeljene uloge, na način da je opt. K. M. sa kopnenog dijela pratio da nitko ne naiđe kako bi mogao na vrijeme upozoriti opt. A. P. i opt. Lj. B. koji su išli s morske strane brodicom, da je i on sudjelovao u podijeli plijena, tada je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se i u odnosu na opt. K. M. radi o supočiniteljstvu, a na samo o pomaganju. Uloga opt. K. M. nije tako beznačajna zbog specifičnog načina kako je provala u poslovni centar izvršena s morske strane, tako da je on bitno pridonio počinjenju kaznenog djela.
Opt. K. M. neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio vrijednosti otuđenih stvari u odnosu na kazneno djelo iz toč. 5. kao i visinu novca otuđenog počinjenjem ostalih kaznenih djela time što je prihvatio u tom pravcu iskaze oštećenika. Tvrdi da su oštećenici zainteresirani da prikažu što veću štetu i da je trebalo utvrditi tržišnu vrijednosti otuđenih stvari na egzaktan način putem nadležnog ureda Ministarstva financija.
Međutim, sud prvog stupnja je posve opravdano prihvatio argumentirane tvrdnje oštećenika koji već od momenta podnošenja kaznene prijave dosljedno navode za koje su iznose oštećeni, tako da je pravilno utvrdio iznose o pretrpljenim štetama.
Opt. M. C. pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, kako se on izjasnio da se smatra krivim za počinjenje predmetnog kaznenog djela, a ne radi se o dokazima o isključenju protupravnosti ili krivnje za koje bi optuženik saznao nakon donošenja presude, to njegova žalba u tom dijelu u smislu odredbe čl. 363. st. 7. ZKP-a nije dopuštena.
Opt. B. M. u žalbi izjavljenoj po braniteljici I. Š. tu žalbenu osnovu uvodno označuje, ali ju ne obrazlaže. U osobno izjavljenoj žalbi ponavlja svoju obranu, te očito neosnovano navodi da je kritične zgode bio pijan i da nije znao da opt. K. M. i opt. M. I. idu tako nešto napraviti. Međutim, to je u potpunoj suprotnosti sa njegovom obranom koju je iznosio u dva navrata i u kojoj je dosljedno priznao da je sudjelovao s bratom B. i M. I. u počinjenju kaznenog djela opisanog u toč. 3. izreke opširno opisujući na koji je način on u to bio uključen. Tvrdnja o pijanstvu je u potpunoj suprotnosti sa navodima iz obrane da je jedno vrijeme vozio auto koji su išli u S. Osim toga, da je i ovaj optuženik posve dragovoljno i posve svjesno sudjelovao u počinjenu tog kaznenog djela su u svojim obranama opisali opt. K. M. i opt. M. I., tako da ovakvim žalbenim navodima opt. B. M. ne dovodi u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.
Opt. M. I. svojoj žalbi također ponavlja u obranu navodeći da je bio prisiljen od strane opt. K. M. sudjelovati u počinjenju ovog kaznenog djela opisanog pod toč. 3. Sud prvog stupnja je ovakvu očito iskonstruiranu obranu opravdano otklonio iznoseći za tu ocjenu vrlo uvjerljive i logične razloge koje i ovaj drugostupanjski sud prihvaća, te se žalitelj zbog
I Kž 196/11-9
nepotrebnog ponavljanja na njih upućuje (str. 29, 2. pasus). Ovaj optuženik navedene prigovore o postojanju prisile i da kod njega nije postojala svijest i volja da zajednički djeluje sa ostalim optuženicima podvodi i pod povredu kaznenog zakona, iako se očito radi o činjeničnim prigovorima na koje je sud prvog stupnja argumentirano odgovorio.
I opt. A. P. u opširnoj žalbi u biti ponavlja navode koje je iznosio u obrani a koji se svode na dokazivanja alibija za kaznena djela pod toč. 4. i toč. 5. te na prigovore iskazu opt. K. M.. Smatra da nije mogao biti osuđen za kazneno djelo iz toč 5. samo na temelju iskaza opt. K. M. koji nije neposredni očevidac a nikakovih materijalni dokaza koji bi ga teretili ne postoje.
U pogledu kaznenog djela pod toč. 4. navodi da iz iskaza svjedoka A. E.-S., M. E. i B. G. ne proizlazi da bi on počinio provalu u kuću M. E., a u stanu oštećenika nisu pronađeni otisci njegovih papilarnih linija. Ukazuje nadalje da ga svjedoci S. i G. nisu prepoznali kao počinitelja. Naprotiv, iz iskaza svjedoka B. G. proizlazi da su osobe iz automobila Ford Fieste bile mlađe od njega i drugačijeg izgleda tako da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je on sudjelovao sa opt. Lj. B. u navedenoj provali.
Tvrdi da je svjedokinja E. navela da je vidjela da se dvije osobe kreću prema kući oštećenika oko 7 sati i 5 minuta tako da kazneno djelo nije učinjeno u vrijeme kako to utvrđuje sud već kasnije, a onda nikako nije moga stići u D. i biti na naplatnoj kućici već u 8 sati niti doći u I. na sud u 9,15 sati. Ponavlja da je u takvoj situaciji sud trebao prihvatiti njegove dokazne prijedloge da se od Hrvatskih autocesta pribavi snimka naplatnih kućica D. o ulasku njegovog vozila Audi A8 i pribaviti podatak o tome da je on 13. svibnja 2009. tog jutra razgovarao sa svojim braniteljem V. Lj. putem mobitela i koristio SIM pozivnog broja … i to nekoliko minuta poslije 7 sati preko područnih baznih stanica. Što se tiče indicija da su počinitelji tog kaznenog djela viđeni uz vozilo Ford Fiesta zagrebačkih tablica to prema ovom optuženiku nije dostatno za donošenje osuđujuće presude u odnosu na njega jer je nedvojbeno utvrđeno da je opt. Lj. B. bio taj koji je raspolagao tim vozilom, on ga je na koncu i prodao, pa je B. mogući počinitelj i netko tko je bio s B., ali ne on.
Suprotno navedenim tvrdnjama opt. A. P., sud prvog stupnja je ispravno povezao navode opt. K. M. kojemu je upravo opt. A. P. priznao da je zajedno s opt. Lj. B. provalio u kuću nekog mesara u B. V. Kako taj opis događaja kojega iznosi opt. K. M., uz iznošenje niza detalja, može iznijeti samo osoba koja je dosita to čula od počinitelja, a takav je opis podudaran s opisom oštećenika i sa iskazima svjedoka koji su opisali počinitelje i vozilo s kojim su bili na mjestu počinjenja, tada je sud prvog stupnja s pravom prihvatio tvrdnje opt. K. M. koje je iznio i pred policijom u nazočnosti branitelja i pred istražnim sucem.
Kraj takvog stanja stvari s pravom je sud pravog stupnja ukazao da se alibi kojega iznosi optuženik lako može iskonstruirati pa je stoga opravdano odbio dokazne prijedloge da se pribave snimke na naplatnim kućicama, podaci o obavljenim telefonskim razgovorima i da se ispita svjedok V. Lj. I ovaj drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim, kraj takve kvalitete i broja dokaza koji terete opt. A. P., provoditi dokaze na kojima žalitelj ustrajava jer eventualne snimke njegovog automobila kod naplatih kućica i telefonski razgovori koji se vode s njegovog mobitela u inkriminirano vrijeme ne bi s uspjehom opovrgli utvrđenje da je on počinio kaznenog djelo teške krađe u B. V.
I Kž 196/11-9
U pogledu kaznenog djela iz toč. 5. izreke ovaj optuženik tvrdi da je iskaz opt. K. M. na kojem mu se temelji presuda nelogičan jer sa mjesta na kojem se nalazio nije mogao vidjeti tko je sudjelovao u provali, da je proturječan jer opt. M. priznaje u policiji da su ga angažirali opt. A. P. i opt. Lj. B., a već slijedećeg dana pred istražnim sucem tvrdi da opt. A. P. nije prisustvovao dogovoru za počinjenje djela. Isto proturječje se odnosi i na tvrdnju o donošenju novaca, jer je u policiji opt. M. rekao da mu je sutradan B. donio 2.000,00 EUR a da opt. P. nije ni vidio, da bi kod istražnog suca je naveo da su mu opt. P. i opt. B. donijeli novce. Žalitelj ističe da opt. M. tvrdi da ne zna što se dogodilo sa ukradenim zlatom, iako su u blizini njegove kuće pronađene tacne na kojima se nalazilo zlato. Kako ne postoji niti jedan drugi dokaz da je on počinio predmetno kazneno djelo osim dvojbenog iskaza opt. K. M. smatra da ga je trebalo osloboditi optužbe za to djelo.
Ističe da je opt. M. priznao da mu je opt. Lj. B. rekao da ako ga njegov brat D. B. pita koliko su uzeli novaca da mu opt. K. M. odgovori da to nisu napravili oni već je to napravio opt. A. P. zvan „U.“. Stoga u žalbi predlaže da se na tu okolnost ispita D. B. Niti u pogledu ovog kaznenog djela opt. A. P. nije uspio osporiti na uvjerljiv način zaključke suda prvog stupnja jer je sud na temelju okolnosnog priznanja opt. K. M. utvrdio da su ovo kazneno djelo počinili njih dvojica i opt. Lj. B.. Kada se opt. K. M. u dva navrata dosljedno i sam tereti za ovakvo teško kazneno djelo i pri tom detaljno opisuje na koji se način događaj odigrao i koje su bile uloge ostalih aktera, tada je evidentno takav iskaz vjerodostojan. Određena odstupanja u pogledu nebitnih detalja na kojima tako uporno inzistira opt. P. samo potvrđuju da je takav iskaz objektivan jer bi upravo apsolutna podudarnost pri višekratnom iskazivanju mogla ukazivati na „naučenost“ iskaza. Sud prvog stupnja je na uvjerljiv način otklonio prigovore opt. A. P. u pogledu proturječnosti iskaza opt. K. M. i nedosljednosti u iskazivanju i tim razlozima se uistinu nema ništa za dodati.
Evidentno je da opt. K. M., nakon što je u dva navrata dosljedno teretio opt. A. P. za oba kaznena djela opisana u toč. 4. i 5., na glavnoj raspravi reterira s potpuno neuvjerljivim obrazloženjem da ga je na takvo terećenje opt. P. prisilila policija. Međutim, sud prvog stupnja ispravno ukazuje da opt. M. iz njemu poznatih razloga nastoji pogodovati opt. P. i stoga ne prihvaća njegovu izmijenjenu obranu koju je iznio na glavnoj raspravi. Prema tome, kada su sve odlučne činjenice i u odnosu na kazneno djelo iz toč. 5. sa potpunom izvjesnošću utvrđene nije osnovan niti prijedlog opt. A. P. da se ispita kao svjedok D. B..
Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I. i opt. A. P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žalbena osnova povrede kaznenog zakona
Opt. K. M. nije u pravu kada tvrdi da „je pogrešno primijenjeno materijalno pravo“ jer da način na koji su počinjena kaznena djela razbojništva ne sadrže obilježja kaznenog djela iz čl. 218. KZ budući da prazno oružje bez streljiva koje nije niti repetirano objektivno nije moglo predstavljati prijetnju po nečiji život, niti se tada radi o uporabi sile.
Međutim, sud prvog stupnja je posve ispravno radnje koje su opisane u činjeničnom opisu u toč. 1.-3. kvalificirao kao kaznena djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a. Upravo zbog toga što je sud utvrdio da se u sva tri slučaja radilo o oružju bez streljiva, sud prvog stupnja je izmijenio pravnu kvalifikaciju iz optužnice te je umjesto kvalificiranog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2.
I Kž 196/11-9
KZ-a djela pravo označio kao osnovni oblik iz čl. 218. st. 1. KZ-a. Za počinjenje ovog oblika kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a dovoljno je da postoji prijetnja da će se izravno napasti na život ili tijelo osobe od koje se pokretna stvar oduzima zbog prisvajanja, a nije odlučno je li prijetnja objektivno i ostvariva. Stoga se takva prijetnja može izvršiti i praznim oružjem, plastičnim oružjem i sl., tako da su navedeni prigovori opt. K. M. promašeni.
Nadalje, opt. K. M. nije u pravu kada tvrdi da s obzirom na kratki vremenski razmak između počinjenja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i identičan način i istu tehnika koja je primijenjena, uz povredu istog povrijeđenog dobra, na području istog grada, ova kaznena djela treba tretirati kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 61. KZ. Naime, kaznenim djelom razbojništva iz čl. 218. KZ-a se ne štiti samo imovina već i tjelesni integritet i sigurnost osobe prema kojoj se primjenjuje sila ili upućuje prijetnja, pa je zbog toga isključena primjena odredba o produljenom kaznenom djelu iz čl. 61. KZ-a. U pogledu kaznenih djela teške krađe sud prvog stupnja je na takav prigovor koji je istican tijekom glavne rasprave već odgovorio u obrazloženju presude (list 32, 2. pasus) i tim se razlozima nema što za dodati.
Opt. B. M. naznačuje povredu kaznenog zakona, ali u obrazloženju samo ističe da je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak i da je zbog toga došlo je pogrešne primjene kaznenog zakona. Tim prigovorima on u biti ne pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona jer se o toj povredi radi samo kada je na ispravno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud povrijedio kazneni zakon na jednom od pitanja iz čl. 368. toč. 1.-6. KZ-a.
Opt. M. I. pod ovu žalbenu osnovu podvodi činjenične prigovore o kojim se ovaj sud već očitovao u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema tome, neosnovano se opt. K. M., opt. B. M. i opt. M. I. žale zbog povrede kaznenog zakona.
Međutim, u pogledu ove žalbene osnove je djelomično osnovan prigovor opt. A. P. koji tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu. Ovaj optuženik doduše pogrešno tvrdi da mu sud nije mogao izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju je obuhvatio i kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca iz presude Općinskog suda u Sinju K-106/07 i šest mjeseci iz presude Općinskog suda u Splitu K-592/06 jer da su ove kazne opozvane pravomoćnom presudom Općinskog suda u Imotskom od 22. siječnja 2010., broj K-67/09.
Naime, uvidom u presudu Općinskog suda u Imotskom br. K-67/09 od 22. siječnja 2010. koja je postala pravomoćna 20. svibnja 2010. kada je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, utvrđeno je da navedene uvjetne osude nisu opozvane, već je Općinski sud u Imotskom citiranom presudom opt. A. P. za kazneno djela pokušaja teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a u vezi čl. 216. st. 1. KZ.a i čl. 33. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a potom mu je uzeo kao utvrđene kazne zatvora iz citiranih presuda Općinskog suda u Splitu K-592/06 u trajanju od šest mjeseci i Općinskog suda u Sinju broj K-106/07 u trajanju od četiri mjeseca, te Općinskog suda u Imotskom broj K-71/06 u trajanju od deset mjeseci te mu je potom uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl..67. KZ-a odgodio kroz period provjeravanja od tri godine.
I Kž 196/11-9
Prema tome, ne radi se o opozivanju uvjete osude kada se određuje izvršenje izrečene kazne iz uvjetne osude, u smislu odredbe čl. 69. st. 1. KZ-a, već o izricanju nove uvjetne osude, u smislu odredbe čl. 69. st. 4. KZ-a.
Međutim, sud prvog stupnja u navedenoj procesnoj situaciji nije mogao opozvati citirane uvjetne osude iz presuda K-106/07 Općinskog suda u Sinju i K-592/06 Općinskog suda u Splitu jer su te kaznene sankcije navedenim objedinjavanjem kroz novu uvjetnu osudu s duljim rokom kušnje prestale samostalno egzistirati već su inkorporirane u novu kaznenu sankciju koja pobijanom presudom nije opozvana.
Prema tome, sud prvog stupnja je opozivanjem navedenih uvjetnih osuda, u smislu odredbe čl. 368. toč. 5. KZ-a prekoračio ovlasti koje u pogledu kazne ima po zakonu.
Stoga je trebalo, djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. P., i po službenoj dužnosti, u odluci o kaznenoj sankciji preinačiti pobijanu presudu te odrediti da se neće opozvati uvjetne osude Općinskog suda u Sinju broj K-106/07 i Općinskog suda u Splitu broj K-592/06, uslijed čega je preinačena pobijana presuda u odluci o kazni na način kako je to odlučeno u toč. III. izreke.
Nadalje, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, a povodom žalbe državnog odvjetnika koji se žali zbog odluke o kazni u odnosu na opt. Lj. B., koji je odustao od žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je istu povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. prvostupanjski sud učinio i u odnosu na opt. Lj. B.
Naime, njemu je sud prvog stupnja opozvao uvjetne osude izrečene pravomoćnim presudama Općinskog suda u Splitu broj K-1349/07 uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i Općinskog suda u Splitu broj K-345/08 uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
Međutim, kako je presuda K-1349/07 postala pravomoćna 26. rujna 2008. a njome je izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca odgođeno kroz rok kušnje u trajanju od jedne godine, to je krajnji rok za opoziv uvjetne osude, u smislu odredbe čl. 69. st. 7. KZ- a, istekao 26. rujna 2010., dakle prije donošenja pobijane presude.
Stoga je pobijana presuda preinačena i u odnosu na opt. Lj. B. u odluci o kaznenoj sankciji određivanjem da se uvjetna osuda iz citirane presude Općinskog suda u Splitu neće opozvati, uslijed čega je preinačena odluka o kazni u odnosu na ovog optuženika na način kako je to odlučeno u toč. IV. izreke.
U odnosu na odluku o kazni
Nije u pravu državni odvjetnik koji se žali iz ove žalbene osnove i tvrdi da su precijenjene olakotne, a zanemarene otegotne okolnosti te da je sud prvog stupnja svim optuženicima trebao izreći strože kazne. Naime, sud prvog stupnja je svim optuženicima izrekao primjerene kazne koje ni u kom slučaju nisu preblage. Imajući u vidu da je za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina zatvora, a za kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od šest
I Kž 196/11-9
mjeseci do pet godina, niti pojedinačne kazne zatvora, niti jedinstvene kazne koje je sud izrekao optuženicima nisu neadekvatne.
Sud prvog stupnja je opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I. i opt. A. P. ispravno olakotnim cijenilo primjereno držanje pred sudom, opt. M. I. i neosuđivanost, opt. M. C., opt. B. M., opt. A. P. i opt. Lj. B. da su roditelji malodobne djece i opt. Lj. B. da mu je u međuvremenu umrla supruga. Međutim, s obzirom da su svi optuženici, osim opt. M. I. osuđivani, što im je cijenio otegotnim, a uz to je otegotnim opt. K. M., opt. A. P. i opt. Lj. B. otegotnim cijenjeno višekratnost počinjenja predmetnih kaznenih djela uz izrazito organiziran i promišljen način, te naročitu drskost, a opt. K. M. i to što je osmislio način izvršenja kaznenih djela opisanih u toč. 1.-3. izreke pobijane presude, sud im je izrekao kazne zatvora koje su iznad posebnih minimuma. I ovaj drugostupanjski sud smatra da će upravo izrečena kazne zatvora polučiti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ-a i da optuženicima nije potrebno izricati strožu društvenu osudu jer se radi o modusu počinjenja predmetnih kaznenih djela koji ni po čemu ne nadilazi uobičajeni način počinjenja takvih kaznenih djela.
Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
Međutim, nisu osnovane niti žalbe opt. K. M., opt. M. C., opt. B. M., opt. M. I. i opt. A. P. koji se također žale zbog odluke o kazni smatrajući da su im izrečene prestroge kazne.
Opt. K. M. u žalbi tvrdi da mu je u većoj mjeri trebalo cijeniti priznanje zanemarujući da je u kasnijoj fazi odstupio od obrane u kojoj je djela priznao, te da je višestruko osuđivana osoba, da je ima dominantnu ulogu u počinjenju kaznenih djela opisana u toč. 1.-3. i da je sam počinitelj čak četiri kaznena djela. Kraj takvog stanja stvari njegove tvrdnje o tome da mu je motiv bio samo da vrati nastali dug svoga brata, da mu je otac teško bolestan, da mu je i brat obuhvaćen ovim kaznenim progonom, da oštećenici nisu bili zainteresirani za kazneni progon i da je prije bio u radnom odnosu nemaju onaj značaj koji im pridaje.
Iz navedenih razloga neosnovano i opt. M. C. navodi da mu je izrečena previsoka i neadekvatna kazna i da mu je trebalo izreći blažu kaznu kojom bi se postigao efekt specijalne prevencije.
Opt. B. M. u žalbi neosnovano smatra da mu je izrečena prestroga kazna jer sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio da je roditelj malodobnog djeteta, vladanje nakon počinjenja kaznenog djela, držanje pred sudom te izraženo iskreno žaljenje i kajanje jer mu je gotovo sve te okolnosti sud već cijenio. U tom smislu, a imajući u vidu pogibeljnost predmetnog kaznenog djela koje je počinio, nisu odlučne niti njegove tvrdnje da mu je otac teško bolestan. Opt. M. I. također neosnovano smatra da mu je izrečena previsoka kazna jer mu je sud prvog stupnja neosuđivanost koju u žalbi ističe već cijenio, a to što dolazi iz uredne obitelji nije odlučno s aspekta težine počinjenog kaznenog djela.
U odluci o kazni opt. A. P. ističe iste razloge koji su navedeni u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona o nemogućnosti opozivanja uvjetnih osuda u kom je djelu pobijana presuda preinačena.
Stoga se navedeni optuženici neosnovano žale zbog odluke o kazni.
I Kž 196/11-9
U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi
Sud prvog stupnja je odluku o oduzimanju imovinske koristi donio utvrđujući pravilno visine iznosa za koje su oštećeni vlasnici oduzetog novca i predmeta, o čemu je već bilo riječi u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Utvrđujući pravilno da su optuženici prilikom počinjenja svakog od pojedinih djela nastupali kao supočinitelji, sud prvog stupnja je s obzirom na broj kaznenih djela i visine pribavljenih iznosa, pravilno od opt. K. M. oduzeo imovinsku korist u iznosu od 88.304,00 kn, od opt. M. C. u iznosu od 71.911,75 kn, od opt. B. M. i opt. M. I. u iznosu od po 16.392,33 kn.
Stoga se neosnovano zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi žale opt. M. C., opt. B. M. i opt. M. I., ne navodeći konkretne razloge zbog ovu odluku osporavaju, već ponavljaju tvrdnje da nisu stekli toliku korist.
Žalbena osnova zbog troškova kaznenog postupka
Opt. K. M. se žali i zbog troškova kaznenog postupka jer smatra da ga je zbog lošeg imovnog stanja trebalo na temelju čl. 122. st. 4. ZKP osloboditi od obveze plaćanja tih troškova, dok opt. B. M. i opt. M. I. ne obrazlažu iz kojih razloga u tom dijelu pobijaju prvostupanjsku presudu. Međutim, sud prvog stupnja je ispravno ove optuženike presudio na platež troškova vještačenja u iznosu od po 2.295,00 kn i paušala po 2.000,00 kn, sve na temelju čl. 122. st. 1. KZ-a u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP-a. Uostalom, ukoliko se nakon donošenja ove odluke utvrde okolnosti zbog kojih optuženici ne bi troškove mogli platiti a da time ne ugroze svoju egzistenciju ili osoba koje su dužni uzdržavati, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda ih može, na temelju čl. 122. st. 4. ZKP-a, osloboditi naknade troškova kaznenog postupka.
Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 386., čl. 387., čl. 388. st. 1. i čl. 390. st. 1. ZKP-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 23. ožujka 2011.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Buga Mrzljak Stenzel, v. r.
Vesna Vrbetić, v. r.