Rev-361/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 361/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđe Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. M. iz T., ..., protiv tužene M. M. iz V.,

..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u V., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv, pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 2. rujna 1991, br. Gž-1203/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 5. srpnja 1991. br. P-342/91-10, u sjednici održanoj dana 12. ožujka 1992,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepeni je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je on tražio da se razvede brak stranaka zaključen 19. travnja 1969. godine i tužitelj je obvezan da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 11.000 CRD.

Žalbu tužitelja odbio je drugostepeni sud.

Protiv drugostepene presude tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kako navodi, ali se iz sadržaja razabire da ju je izjavio i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se ukinu obje nižestepene presude ili da se preinače i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sporno je u ovom predmetu da li je do toga, što stranke ne stanuju zajedno od 1974. godine pa nadalje došlo zbog nepodnošljivosti zajedničkog života, te da li je tada došlo i do faktičnog raskida bračne zajednice - kako tvrdi tužitelj, ili je do toga došlo na temelju dogovora medu strankama, da tužena spava u V. (dok je tužitelj ostao u T.) a stalno (u početku svakodnevno a kasnije,, kada je obolila rjeđe, ali stalno) dolazi u T. radi spremanja kuće i kuhanja za stranke, i da nije došlo tada (ni kasnije) do raskida bračne zajednice ni nepodnošljivosti zajedničkog života - kako tvrdi tužena.

Sudovi nalaze utvrđenim, temeljem iskaza stranaka i saslušanih svjedoka koji su potvrdili navode tužene, da bračni odnosi stranaka nisu poremećeni do takove mjere da bi se ispunile pretpostavke za razvod braka u smislu čl. 54. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima, jer je do odvojenosti došlo sporazumom stranaka. Tužena je redovito dolazila tužitelju, vodila o njemu brigu, a prestala je dolaziti u kuću tužitelja tek mjesec dana prije podnošenja tužbe, samo zato jer je kći tužitelja (pastorka tužene) zabranila maćehi da posjećuje tužitelja i dolazi u njegovu kuću.

Pogrešno tužitelj u reviziji ističe da je već 1974. godine došlo do prekida bračne zajednice. I iz njegova iskaza proizlazi da stranke nisu tada (a ni kasnije do početka parničnog postupka) raskinule bračnu zajednicu. Ona je funkcionirala jer je tužena stalno i redovito,dolazila u kuću tužitelja (gdje su do 1974. godine stranke zajedno i stanovale). Istina je da nije sasvim uobičajeno i često da se bračna zajednica provodi na način na koji su to činile stranke u ovom predmetu. No, kako su to utvrdili sudovi, do takovog uređenja i vođenja bračne zajednice, došlo je voljom i sporazumom bračnih drugova i takav način života stranaka nije dokazao da je došlo do poremećaja bračnih odnosa koji bi bili osnovom za razvod braka iz razloga predviđenih u čl. 54. Zakona o braku i porodičnim, odnosima.

Prekid bračne zajednice nastupio je tek kada je kći tužitelja zabranila tuženoj dolazak u kuću njezinog oca (s kojim je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju - što nije sporno) i to tek mjesec dana prije nego je tužitelj ustao tužbom, a ta okolnost za sada, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi, ne ukazuje na toliki poremećaj bračnih odnosa da bi im zajednički život bio nepodnošljiv.

Okolnost da su stranke tako dugo - od 1974. godine do početka 1991. godine (tužba je podnesena 13. ožujka 1991. godine) - živjele na način da su uglavnom noću stanovali svaki u svom stanu (T. - V.) a da je tužena dolazila u kuću tužitelja, spremala je, kuhala, odnosila vino koje je prodavala u V., ukazuju da su stranke željele ovakav način života, pristale na nj i toliko trajanje ovakovog načina života ukazuje da to nije bila posljedica trajnog poremećaja odnosa bračnih drugova ni iz kojeg razloga navedenog u čl. 54. Zakona o braku i porodičnim odnosima.

Nisu dakle sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP) na koju ukazuje revident, kad tvrdi da je pogrešno ocijenjeno utvrđeno činjenično stanje, pa je zato revizija tužitelja odbijena kao neosnovana i suđeno je kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 12. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.