Rev-2009/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2009/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., zastupana po M. E., odvjetniku iz D. S., protiv tužene L. F. iz Z., zastupana po N. K., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. veljače 1990. br. Gž- 1 1 1 5/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku od 18. travnja 1989. br. P-258/85, u sjednici održanoj dana 7. veljače 1991.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo tuženici da na ime naknade štete plati tužiteljici iznos od 530,00 konvertibilnih (5,300.000 prijašnjih) dinara sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostepene presude do isplate i parničnim troškom u iznosu od 71,40 konvertibilnih (713.850 prijašnjih) dinara.

Protiv ove pravomoćne presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim prigovorima sudovi su uz pravilnu primjenu procesnih odredbi potpuno i istinito utvrdili sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost konkretnog zahtjeva, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. i 8. ZPP.

U pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih s ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a, koju revidentica, prema sadržaju svoje revizije također ističe.

Drugostepeni je sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženice. Bio je to dužan samo u odnosu na one njene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije prema tome učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

U vezi razlika u nalazima i mišljenjima vještaka dr I. H. (list 11) i prim. dr. J. R. (list 17 i 26) treba reći da one nisu od odlučnog značenja, jer se ne radi o razilaženju podataka u smislu čl. 261. st. 2. ZPP, budući da samo nalaz i mišljenje prim. dr J. R. sadrži podatke koji omogućuju primjenu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO - dok naprotiv nalaz i mišljenje dr I. H. takve podatke uopće ne sadrži pa je i bespredmetno za ovaj spor.

Što se tiče same kvalifikacije povreda koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju (lake ili teške tjelesne povrede) ona je od odlučnog značenja za određivanje oblika krivičnog djela u krivičnom postupku koji je vođen protiv tuženici, a ne i za primjenu odredbe čl. 200. u ovom parničnom postupku, pa razlike koje u vezi toga postoje između mišljenja prim. dr J. R. i vještaka u krivičnom postupku, također nisu od odlučnog značenja, zbog čega se njima sudovi nisu ni trebali posebno baviti kako to pogrešno smatra revident.

Suprotno revizijskim prigovorima prim. dr J. R. je u svom nalazu sasvim određeno razjasnio učinak tjelesnog povređivanja u spornom štetnom događaju i posljedice upravo tog tjelesnog povređivanja i učinak ranijih degenerativnih promjena u koljenima tužiteljice kakve su postojale prije štetnog događaja, te je pri davanju svog stručnog mišljenja o jačini fizičkih i duševnih bolova te straha, kao i o njihovom trajanju uzeo u obzir samo povrede iz spornog štetnog događaja.

U mišljenju vještaka prim. dr J. R. nema nikakvih nedostataka ni proturječnosti, niti postoji osnovana sumnja u pravilnost tog mišljenja.

Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba, parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 261. ZPP, koju također ističe revidentica prema sadržaju svoje revizije.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je dana 20. travnja 1982. u Zaboku tuženica tjelesno povrijedila tužiteljicu na način da ju je izudarala pesnicama i bacila ju na tlo.

Utvrđeno je i to, a što među strankama nije ni sporno, da je tuženica pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašena krivom za taj štetni događaj kao krivično djelo iz čl. 142. st. 1. KZH.

U redovnom postupku utvrđeno je i to da tužiteljica svojim ponašanjem nije ni djelomično pridonijela nastanku konkretne štete.

Kraj takvog stanja stvari pravilan je zaključak sudova o isključivoj odgovornosti tuženice za nastanak štete tužiteljici.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i pri utvrđivanju visine naknade za sve utužene oblike štete.

Na temelju stručno obrazloženog mišljenja liječničkog vještaka prim. dr J. R. sudovi su utvrdili da je prilikom povređivanja u predmetnom štetnom događaju kod tužiteljice došlo do puknuća unutarnje bočne sveze lijevog koljena sa sumnjom na oštećenje med. meniska ove noge te se zbog toga tužiteljica nalazila duže vremena na liječenju (7 tjedana imobilizacija sadrenim povojem, fizikalna terapija i rehabilitacija u toplicama) i trpjela bolove jačeg intenziteta 8 - 9 dana, srednjeg intenziteta 2 tjedna i manjeg intenziteta tri mjeseca, zatim intenzivan strah oko dva dana i mjesec dana strah srednjeg i manjeg intenziteta zbog zabrinutosti za zdravstveno stanje i ishod liječenja, a kao trajna posljedica tjelesnog povređivanja ostalo je kod tužiteljice smanjenje životnih aktivnosti za 10%.

Navedena jačina fizičkih bolova i straha i njihovo trajanje opravdavaju dosuđenu naknadu za fizičke bolove u iznosu od 350,00 konvertibilnih (3,500.000 prijašnjih) dinara i za strah u iznosu od 30,00 konvertibilnih (300.000 prijašnjih) dinara, a navedeni stupanj smanjenja životnih aktivnosti i njegovo trajanje s obzirom na dob tužiteljice, naknadu za duševne bolove koje ona uslijed toga trpi u iznosu od 150,00 konvertibilnih (1,500.000 prijašnjih) dinara.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP, revizija tuženice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.