Rev-385/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-385/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. P. iz Z., zastupane po I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženih Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Zadarske županije i S. M., nepoznata boravišta, zastupanog po privremenom zastupniku mr. Š. P., odvjetniku u Z., radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova i odstranjenja iz stana, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Zadru od 28. studenog 2001- broj Gž – 622/01, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru od 5. travnja 2001. broj P – 230/99, u sjednici održanoj 17. rujna 2003.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Zadru od 5. travnja 2001. br. P – 230/99 odbačena je revizija tužiteljice izjavljena protiv pravomoćne drugostupanjske presude Županijskog suda u Zadru od 21. veljače 2001. broj Gž – 719/99, kao nedopuštena.

Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru od 28. studenog 2001. broj Gž – 622/01 navedeno rješenje je potvrđeno.

Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud preinači nižestupanjska rješenja i dopusti reviziju protiv pravomoćne presude, smatrajući da treba primijeniti odredbu članka 10. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 112/99 – u daljem tekstu: ZID ZPP-a), budući da je prvostupanjska presuda u ovom predmetu donijeta 29. lipnja 1999, dakle prije stupanja na snagu navedenog ZID ZPP-a, pozivajući se i na Odluku Ustavnog suda RH od 7. lipnja 2001. ("Narodne novine" broj 58/01), slijedom čega je tuženik pravo na ulaganje revizije stekao po odredbama ZPP-a koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Za dopuštenost revizije prema odredbi članka 382. st. 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 4. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 112/99) mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a koja u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenju kakve druge činidbe, prelazi iznos od 100.000,00 kuna.

Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora sa 150,00 kuna, koja vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 100.000,00 kuna, ali ni 3.000,00 kuna po odredbama ZPP-a koje su važile u vrijeme podnošenja tužbe (11. 05. 1995.) i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (29. 06. 1999.). Kako je drugostupanjska presuda donijeta 21. veljače 2001, dakle nakon 6. studenog 1999, kad je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a, to primjenom odredbe članka 10. st. 3. istog Zakona, revizija protiv pravomoćne presude nije dopuštena, pa su sudovi pravilno postupili kad su je odbacili.

Revizija nije dopuštena ni po protutužbi, jer je u njoj navedena vrijednost spora 3.100,00 kuna, čime vrijednost predmeta spora također ne prelazi 100.000,00 kuna.

Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu radi korištenja stana, vrijednost predmeta spora trebalo je utvrditi primjenom odredbe članka 38. ZPP-a, prema kojoj se u sporovima o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa ili iz odnosa korištenja stana vrijednost računa prema jednogodišnjoj najamnini u vrijeme podnošenja tužbe. Tužba je u ovom sporu podnijeta 11. 05. 1995, a protutužba 29. 12. 1997, pa kako se radi o dvosobnom stanu površine 63 m2, to je očito da stanarina ili najamnina za takav stan nije 1995, niti 1997. godine iznosila najmanje 8.334,00 kune mjesečno, jer bi jedino u tom slučaju vrijednost predmeta spora bila iznad 100.000,00 kuna. Stoga ni po kriteriju vrijednosti predmeta spora u visini jednogodišnje stanarine ili najamnine, revizija nije dopuštena.

Neosnovano se u reviziji ističe da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu članka 10. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, jer je tom odredbom propisano postupanje sudova u slučajevima kad se parnični postupak nastavlja nakon donošenja prvostupanjske odluke, ali nije propisano postupanje sudova nakon donošenja drugostupanjske odluke, već je odredbama st. 2. i 3. članka 10. ZID ZPP-a propisano da će se po odredbama ZID ZPP-a postupati ukoliko je drugostupanjska odluka donijeta nakon stupanja na snagu ovoga Zakona. Stoga se i odredbe članka 10. st. 3. navedenog Zakona, kojima su propisane pretpostavke za izjavljivanje revizije, odnose upravo na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donijeta nakon stupanja na snagu ZID ZPP-a.

Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi odbacili reviziju tužiteljice kao nedopuštenu, jer nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg ukazuje revident, niti su ostvareni revizijski razlozi na koje revizijski sud primjenom odredbe članka 386. ZPP-a glede bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je valjalo primjenom odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

U Zagrebu, 17. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.