Rev-707/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-707/1997-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Miljenke Vraničar, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz Z., koga zastupa V. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika M.-e. d.d. iz Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. prosinca 1996. godine broj Gž-9147/95-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. prosinca 1994. godine broj Pr-342/94, u sjednici održanoj dana 16. srpnja 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja poništene su odluke tuženika pobliže označene u izreci te presude pa je tuženik dužan rasporediti tužitelja na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stupnjem stručne spreme, vrstom znanja i zanimanja te sposobnostima stečenim radom.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak.

Sud drugog stupnja preinačio je presudu suda prvoga stupnja i tužbeni zahtjev odbio. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da je ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Osporenim odlukama tuženika tužitelj je u izvršenju ranije sudske odluke raspoređen na radno mjesto skadištara investicione opreme, te upućen na privremeno čekanje.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li je tuženik time rasporedio tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi određene vrste zanimanja i sposobnosti stečenih radom, kao što je obvezan ranijom pravomoćnom presudom.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj ranije obavljao poslove radnog mjesta samostalnog referenta za osiguranje imovine i osoba i praćenje osnovnih sredstava, da je to radno mjesto ukinuto, da je za to mjesto prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta bila potrebna viša ili visoka stručna sprema, da tužitelj ima srednju spremu, te da je za radno mjesto na koje je tužitelj raspoređen osporenom odlukom potrebna srednja stručna sprema.

Na temelju tih činjenica ovaj sud ocjenjuje pravilnim pravno stajalište suda drugoga stupnja da je tuženik time što je rasporedio tužitelja na radno mjesto koje odgovara stupnju njegove stručne spreme određene vrste zanimanja, u cjelosti izvršio svoju obvezu prema ranijoj pravomoćnoj presudi (čl. 17. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).

Što se tiče zakonitosti druge osporene odluke kojom je tužitelj upućen na privremeno čekanje sud prvog stupnja je utvrdio kao nespornu činjenicu da tuženik prilikom donošenja te odluke nije tražio ni razmotrio mišljenje sindikata u smislu odredbe čl. 22. Zakona o radnim odnosima.

Sud drugog stupnja je u vezi s tim pravilno ocijenio da bi taj propust mogao predstavljati razlog za ništavost odluke u slučaju ako je utjecao ili mogao utjecati na pravnu valjanost odluke, a što ni tužitelj nije tvrdio.

Također ovaj sud ocjenjuje da navedena odluka nije u suprotnosti s odredbom čl. 78. alineja 6. po kojoj zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika radni odnos ne može prestati radniku kojem do stjecanja prava na mirovinu nedostaje pet godina radnog staža ili godina života.

U konkretnom slučaju se ne radi o trajnom već privremenom prestanku potrebe za radom tužitelja, pa stoga navedena odluka nije u suprotnosti s prije spomenutim zakonskim propisom.

Zbog svih navedenih razloga je sud drugoga stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev za poništenje osporenih odluka kao nezakonitih ocijenio neosnovanim.

Stoga revizija tužitelja nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 16. srpnja 1997.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.