Gzz-69/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-69/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz D. M., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Osječko-baranjske županije, sada nadležno Općinsko državno odvjetništvo, radi isplate rente, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. G-DO-28/01, od 05. ožujka 2001. godine, protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1994/00 od 02. studenog 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Donjem Miholjcu br. P-191/99 od 17. travnja 2000. godine, u sjednici održanoj dana 16. siječnja 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se prihvaća i preinačava presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1994/00 od 02. studenog 2000. godine i presuda Općinskog suda u Donjem Miholjcu br. P-191/99 od 17. travnja 2000. godine i zahtjev tužitelja protiv tuženice Republike Hrvatske odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženici je naloženo da plaća tužitelju doživotnu naknadu – rentu sukladno ugovoru o davanju nekretnina uz doživotnu naknadu od 18. rujna 1981. godine koji je zaključen između tužitelja i I. O. RO R.O. , OOUR D.M. i to u visini od 1.544 kg pšenice polugodišnje prema zajamčenoj cijeni pšenice za svaku obračunsku godinu i to od dana podnošenja tužbe (13. travanj 1999.), pa ubuduće (točka I izreke). Naloženo je tuženici da tužitelju na ime dospjelih obroka ugovorene doživotne naknade plati iznos od 1.698,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01. srpnja 1998. pa do isplate, iznos od 1.698,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 1999. do isplate i iznos od 662,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01. srpnja 1999. pa do isplate (točka II izreke). Tuženici je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 kn (točka III izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: zahtjev) podnijelo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presude preinače na način da se zahtjev tužitelja odbije.

U odgovoru na zahtjev tužitelj pobija navode zahtjeva.

Zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dospjele i buduće doživotne naknade – rente po ugovoru o davanju nekretnina uz doživotnu naknadu od 18. rujna 1981. godine koji je zaključen između tužitelja i I. O. RO R.O. , OOUR D.M..

U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa I. O. RO R.O. , OOUR D.M. zaključio ugovor o davanju nekretnina uz doživotnu naknadu. Tužitelj je dao određenu nekretninu uz obavezu da mu druga strana plaća naknadu i to protuvrijednost u novcu 1.544 kg pšenice dva puta svake godine do kraja života tužitelja i njegove supruge.

Niži sudovi pravno ocjenjuju da je pravo na doživotnu naknadu osnovano kao stvarni teret i kako je nakon zaključenja navedenog ugovora donesen Zakon o poljoprivrednom zemljištu (“Narodne novine” br. 54/94, 48/95, 19/98 i 105/99) po kojem je na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu nositelj vlasničkih prava postala RH obvezuju RH na plaćanje doživotne naknade.

Pogrešan je pravni stav nižih sudova, da je pravo na plaćanje doživotne naknade osnovano kao stvarni teret, jer to ne proizlazi iz sadržaja navedenog ugovora, a niti pravo na doživotnu naknadu (prihod dosmrtni, dosmrtno uzdržavanje) može biti osnovano kao stvarno pravo bez upisa u zemljišne knjige jer taj upis ima konstitutivni karakter.

Po ocjeni ovog suda iz sadržaja ugovora slijedi da je zaključen ugovor o uzdržavanju (prihod dosmrtni) po pravnim pravilima OGZ-a. To zato jer zaključen ugovor ispunjava sve pretpostavke predviđene § 1284 i § 1285 OGZ-a. Zemljište koje je tužitelj dao postalo je društveno vlasništvo, jer davatelj naknade, u vrijeme kada je ugovor zaključen, nije mogao steći vlasništvo zemljišta, već je zemljište postalo društveno vlasništvo sa upisom prava korištenja stjecatelja (čl. 23. st. 4. Zakona o prometu zemljišta i zgrada), jer je stjecatelj zemljišta bio društveno-pravna osoba i nije mogao stjecati pravo vlasništva nekretnine.

Dakle, zahtjev osnovano prigovara da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno prava kad su obvezali RH na činidbu iz navedenog ugovora, jer kad pravo na doživotnu naknadu nije osnovano kao stvarni teret, onda nema ni obveze RH da trpi činidbu iz navedenog ugovora i ispunjava je, a niti da izvrši dospjele i neizvršene činidbe a neovisno o tome što je vlasništvo nekretnina stekla RH po odredbi čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

Iz iznesenih razloga valjalo je zahtjev prihvatiti, presude nižih sudova preinačiti i zahtjev tužitelja protiv tuženice RH odbiti, a temeljem odredaba čl. 408. st. 2. i čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99).

U Zagrebu, 16. siječnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.