Rev-x-69/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 69/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz N., kojeg zastupaju punomoćnice odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Z. i I. Z., L., protiv tuženika Đ. R. iz P., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2163/13-2 od 30. rujna 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Poreču – Parenzo broj P-3/11-38 od 15. veljače 2013., u sjednici održanoj 5. veljače 2020.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja u odnosu na točku I. izreke presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2163/13-2 od 30. rujna 2013. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo broj P-3/11-38 od 15. veljače 2013. u točki I. izreke odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja u odnosu na točku I. izreke presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2163/13-2 od 30. rujna 2013. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo broj P-3/11-38 od 15. veljače 2013. u točki III. izreke, u odnosu na točku II. izreke navedene drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena citirana prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznose glavnice, kao i u odnosu na točke III. i IV. izreke iste drugostupanjske presude odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženi je dužan isplatiti tužitelju iznos od 705.207,00 kuna (slovima: sedamstopettisućadvjestosedamkuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od zaključenja glavne rasprave, pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.“

II Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

1.Tuženi je dužan isplatiti tužitelju iznos od 152.431,15 kuna (slovima: stopedestidvijetisućečetiristotridesetjednukunuipetnaestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. 02. 1985. godine pa do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

2. Tuženi je dužan isplatiti tužitelju iznos od 58.264,51 kuna (slovima: pedesetosamtisućadvjestošezdesetčetirikuneipedesetjednalipa) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01. 01. 1986. godine pa do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

III Odbija se tužitelj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i to za razliku iznad priznatog iznosa od 152.431,15 kuna pa do zatraženog iznosa od 304.862,30 kuna, odnosno za

iznos

od

152.431,15

kuna

(slovima:

stopedesetdvijetisućečetiristotridesetjednukunuipetnaestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. 02. 1985. godine pa do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 15.710,15 kn (slovima: petnaesttisućasedamstodesetkunaipetnaestlipa), u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja kojom se pobija toč. I. i III. presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. 3P-3/11-38 od 15. veljače 2013. godine te se u tom dijelu presuda potvrđuje.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl. br. 3P-3/11-38 od 15. veljače 2013. godine u toč. II. izreke tako da se sudi:

„Tuženik Đ. R. je dužan isplatiti tužitelju G. S. iznos od 152.431,15 kuna (stopedesetdvijetisućečetiristotridesetjednukunu i petnaest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja (15. 02. 2013.) pa do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, sve to u roku od 15 dana.

Tuženik Đ. R. je dužan isplatiti tužitelju G. S. iznos od 58.264,51 kuna (pedesetosamtisućadvijestošezdesetčetiritisuće kuna i pedesetjednu lipu) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja (15. 02. 2013.) pa do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, sve to u roku od 15. dana.

U preostalom dijelu, onom kojim je tražena zakonska zatezna kamata na iznos od 152.431,15 kuna od 18. veljače 1985. godine i na iznos od 58.264,51 kuna od 1. siječnja 1986. godine, pa sve do 14. veljače 2013. godine, zahtjev tužitelja G. S. se odbija.“

III. Usvaja se žalba tužitelja kojom se pobija toč. IV. izreke presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl. br. 3P-3/11-38 od 15. veljače 2013. godine te se u tom dijelu presuda preinačuje na način da se sudi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupka.“

IV. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.“

Protiv drugostupanjske presude i tužitelj i tuženik podnijeli su reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda te u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu da drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu izmijeni na način da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu te tuženiku naloži naknaditi tužitelju sve troškove postupka.

Tuženik je podnio reviziju zbog svih razloga propisanih odredbom čl. 385. st. 1. ZPP, a iz navoda sadržanih u reviziji proizlazi da revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva (dio točke II. drugostupanjske presude). Predlaže revizijskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu tuženiku troškova postupka, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

Revizija tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena, dok revizija tuženika nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 705.000,00 kn s naslova stjecanja bez osnove i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 304.862,30 kn s osnove vrijednosti stroja za izradu plastičnih vrećica te dodatnih usluga koje se odnose na nabavu repromaterijala i uvođenja u posao, kao i iznos 58.264,51 kn s osnove izvedenih, a neplaćenih građevinskih radova.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radi, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

U odnosu na reviziju tužitelja:

S obzirom na to da tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na zahtjeve koji su odbijeni: zahtjev za isplatu 705.000,00 kn s osnove stjecanja bez osnove, te dio eventualno kumuliranog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate na dosuđene glavnice (na iznos 152.431,15 kn od 18. veljače 1985. do 14. veljače 2003. i na iznos 58.264,51 kn od 1. siječnja 1986. do 14. veljače 2003) te iznos 152.431,15 kn sa zateznim kamatama od 18. veljače 1985. do isplate, revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP koju je tužitelj podnio dopuštena je samo u odnosu na dio drugostupanjske presude koji se tiče tužbenog zahtjeva za isplatu 705.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP). Naime, u konkretnom slučaju nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radi, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP)

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, u odnosu na zahtjev za isplatu 705.000,00 kn, pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku koji je prethodio revizijskom u bitnome je utvrđeno:

- da su parnične stranke sklopile usmeni ugovor o zamjeni prema kojem se tužitelj obvezao tuženiku predati u vlasništvo nekretninu (građevinsko zemljište) k.č. br. 209/3 k.o. N. V., a tuženik se tužitelju obvezao predati stroj za izradu plastičnih vrećica,

- da su u svrhu realizacije tužiteljeve obveze stranke sklopile kupoprodajni ugovor od 18. veljače 1985. godine na temelju kojeg se tuženik upisao vlasnikom nekretnine i na temelju kojeg je platio porez,

- da je tuženik predao tužitelju u zamjenu za to zemljište stroj kojeg mu je tužitelj nakon kratkog vremena vratio,

- da iz ponašanja stranaka proizlazi da je među njima postignut dogovor da tuženik tužitelju za taj stroj treba isplatiti dobivenu cijenu,

- da tuženik tužitelju nije predao novac kojeg je dobio nakon što je vraćeni stroj predao prodavatelju i za njega dobio 1.000.000,00 tadašnjih dinara,

- da su pored navedenog stranke usmeno sklopile ugovor o građenju prema kojem se tužitelj obvezao tuženiku na predmetnom zemljištu izgraditi kuću, a za što će mu tuženik isplatiti naknadu,

- da je svu svoju obvezu tužitelj ispunio u proljeće 1986.,

- da tuženik tužitelju nije u cijelosti isplatio naknadu za građevinske radove i utrošeni materijal već mu je isplatio iznos 5.990.000,00 dinara.

Na temelju takvih utvrđenja zahtjev tužitelja radi stjecanja bez osnove ocijenili su neosnovanim uz obrazloženje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovornom odnosu između stranaka, odnosno o ugovoru o zamjeni te da okolnost što je tužitelj vratio tuženiku stroj nije od utjecaja na taj ugovor, odnosno da ugovor o zamjeni nije raskinut nakon što je tužitelj tuženiku vratio stroj jer je tužitelj nakon predaje tog stroja tuženiku nastavio izvoditi građevinske radove na zemljištu koje je predao u vlasništvo tuženiku i niti jednim postupkom nije dao da znanja da bi ugovor o zamjeni kojeg se sklopili bio raskinut. U skladu s odredbama čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 4/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1135. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05) ako dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.), a obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 4.).

S obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi kako u konkretnom slučaju nije riječ o izvanugovornom odnosu između stranaka propisanom odredbom čl. 210. ZOO, već je riječ o ugovornom odnosu između stranaka na temelju ugovora o zamjeni.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg se tužitelj poziva u reviziji.

Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnost prava osporava i ocjenu provedenih dokaza i zaključak nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje ugovornog odnosa između stranaka. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl.. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Što se tiče odbijenog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na iznos 152.431,15 kn (dio točke I. izreke drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presude u točki III izreke), odbijenog dijela zahtjeva za kamate na (dosuđene) iznose glavnica 152.431,15 kn za razdoblje od 18. veljače 1985. do 14. veljače 2013. i 58.264,51 kn od 1. siječnja 1986. do 14. veljače 2013. (dio točke II izreke drugostupanjske presude), kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka (točke III i IV izreke drugostupanjske presude) revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP koju je tužitelj podnio nije dopuštena.

Naime, vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na odbijeni dio zahtjeva za isplatu iznosa 152.431,15 kn s pripadajućim kamatama ne prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1 ZPP), a budući da je tužbom podnesenom 1. veljače 1990. tužitelj prvotno zahtijevao isplatu iznosa 480.000 dinara, revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP ne bi bila dopuštena niti s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe jer je tada vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije bio iznos 8.000.000 tadašnjih dinara (čl. 1. Zakona o izmjenama zakona o parničnom postupku – sl. list SFRJ br. 57/89). U odnosu na odbijeni zahtjev za kamate na dosuđene iznose glavnica 152.431,15 kn i 58.264,51 kn (koje se odnose na različite pravne osnove), treba reći da se prema odredbi čl. 35. st 2. ZPP kamate, parnični troškovi i ostala sporedna traženja kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, pa kako je riječ o sporednim tražbinama na navedene glavnice koje ne čine glavni zahtjev, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Zbog toga je reviziju tužitelja u navedenom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu pa je primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na reviziju tuženika:

Tuženik revizijom podnesenom na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP pobija drugostupanjsku odluku u odnosu na dio u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznose 58.264,51 kn i 152.431,15 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeni iznosi odnose se na različite pravne osnove (neplaćeni izvedeni građevinski radovi te vrijednost vraćenog stroja za izradu plastičnih vrećica).

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi iz tužbi proizlazi iz raznih osnova, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude niti za jedan od tih zahtjeva ne prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP koju je tuženik podnio nije dopuštena.

Pritom treba reći kako revizija tuženika podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP niti s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe, 1. veljače 1990., odnosno 480.000 dinara, ne bi bila dopuštena jer je vrijednosni kriterija za dopuštenost revizije u to vrijeme bio više od 8.000,000 dinara.

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 5. veljače 2020.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.