Rev-1171/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1171/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović- Ivanišević i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Ž. iz K., zastupane po punomoćniku A. Ž., odvjetniku iz B., protiv tuženika J.P. H. iz K., zastupanog po punomoćniku B. Š., dipl. pravniku iz O., radi poništenja odluke o otkazu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-277/00 od 08. ožujka 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli broj: P-571/98 od 17. siječnja 2000. godine, u sjednici održanoj dana 18. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

“I Ništetna je i bez pravnog učinka odluka o izvanrednom otkazu tuženika broj 100-181/98 od 16. listopada 1998. godine kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu od 29. ožujka 1997. godine zbog osobito teške povrede radne obveze.

II Dužan je tuženik u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu na posao, na radno mjesto blagajnice, platiti joj neisplaćene plaće od 18. listopada 1998. godine, dok radni odnos bude trajao, te joj priznati i platiti ostala radna prava.

III Tuženik je dužan tužiteljici platiti parnični trošak.”

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, te potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po služenoj dužnosti, a nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Suprotno tvrdnji revidentice nije se ostarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer u pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti, ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. listopada 1998. godine, zahtjev za vraćanje na radno mjesto blagajnice, te zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu broj: 100-181/98 od 16. listopada 1998. godine tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu sklopljen dana 29. ožujka 1996. godine, na neodređeno vrijeme, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (list 1c spisa);

- da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici dat iz razloga što je dana 02. listopada 1998. godine Komisija tuženika, izvršivši kontrolu stanja blagajne tuženika, utvrdila da se u blagajni nalazi iznos od 5.075,00 kn, pa je zbog osnovane sumnje manjka novca u blagajni zatraženo izvješće knjigovodstvenog servisa K. iz K., temeljem kojeg pisanog izvješća od 07. listopada 1998. godine je nepobitno utvrđen manjak u iznosu od 103.265,21 kn, budući je na dan 30. rujna 1998. godine stanje blagajne bilo 108.340,21 kn;

- da je prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici omogućeno iznošenje obrane (list 1g spisa);

- da je zaposleničko vijeće tuženika dalo suglasnost na odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici na radnom mjestu blagajnice (list 1f spisa);

- da je nesporno utvrđeno kako je tužiteljica u svojem radu u svojstvu blagajnice imala niz propusta (primjerice isplata “akontacije” u gotovini i do 40.000,00 kn bez evidentiranja u blagajničkim ispravama “izlaza” i “ulaza novca”, neredovito polaganje gotovine na žiro-račun kod ZAP-a, nepridržavanje odluke o tzv. blagajničkom maksimumu, nepodnošenje odgovornoj osobi u računovodstvu redovitih izvještaja o stanju blagajne, ostavljanje ključa od blagajne u uredu, neprijavljivanje manjka odgovornim osobama, iako je nastali manjak novca uočila još 1996. godine, kroz duže vremensko razdoblje);

- da je tužiteljica i ranije kršila obveze iz radnog odnosa (neizvršavanje obveza, zloupotreba položaja, napuštanje radnog mjesta i dr.), zbog čega joj je izrečena pisana opomena 18. prosinca 1997. godine (list 1i spisa).

Na temelju takvih utvrđenja sudovi su pravilno zaključili da je odlulka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita, donesena sukladno odredbi čl. 107. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 i 65/95 – u daljnjem tekstu ZR), pa su pravilno odbili tužbeni zahtjev za njeno poništenje.

Takav zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan.

Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda, opisano ponašanje tužiteljice ima karakter osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, te predstavlja razlog za izvanredni otkaz u smislu čl. 107. ZR, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

Prema ocjeni nižestupanjskih sudova, s kojom ocjenom je suglasan i ovaj sud, iz utvrđenih i nespornih činjenica, pouzdano proizlazi da je tužiteljica svojim nesavjesnim radom i nezadovoljavajućim odnosom prema radnim obvezama pridonijela nastanku manjka.

Stoga je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Suprotno revizijskim navodima, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik prilikom davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu poštovao rok od 15 dana, propisan čl. 107. st. 2. ZR, koji teče od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Naime, potpuno saznanje za odlučne činjenice u svezi postojanja manjka, tuženik je mogao imati tek nakon što je knjigovodstveni servis K. iz K. uvidom u za to potrebne isprave, definitivno utvrdio iznos manjka u blagajni i o tome 07. listopada 1998. godine podnio pisano izvješće, a pobijani otkaz tužiteljici uručen je 19. listopada 1998. godine.

Revidentica neosnovano ističe i to da je postojala zabrana otkazivanja u smislu čl. 73. ZR, jer tužiteljičina privremena nesposobnost za rad u vrijeme donošenja pobijane odluke nije nastala zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Naime, tužiteljica se liječila od psihičkog poremećaja izazvanog saznanjem o utvrđenom manjku, a to se ne može podvesti pod zdravstvene tekobe koje je imala u vidu ova zakonska odredba.

Kako se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a niti je ostvarena bitna povreda na koju revizijski sud pazi po služenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je odlučiti kao u izreci, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. rujna 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.