Rev-1340/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1340/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K.-R. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grad Zagreb, kojega zastupa Državno pravobraniteljstvo Grada Zagreba, radi utvrđenja i isplate plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu (ranije Gradu Zagrebu) od 14. siječnja 1997. godine broj Gž-8894/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. listopada 1994. godine broj Pr-1131/93, u sjednici održanoj dana 6. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika od 1. travnja 1993. godine, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu rasporedi na njezino ili odgovarajuće radno mjesto i plati joj 40.426,74 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog iznosa do isplate, kako je to pobliže označeno u izreci prvostupanjske presude.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu, te traži trošak odgovora na reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP. U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, a nisu proturječni ni dokazima priloženim u spisu. Prvostupanjski sud je ocijenio da je prigovor litispendencije neosnovan, a drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa ne postoje ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a niti povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP niti se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tijekom postupka utvrđeno je:

- da je tajnik tuženika dana 28. veljače 1991. godine donio rješenje kojim je tužiteljica utvrđena neraspoređenim djelatnikom od 1. ožujka 1991. godine;

- da je dana 26. ožujka 1991. godine, 3. travnja 1991. godine i 2. svibnja 1991. godine tuženik donio rješenja kojima je utvrdio plaću tužiteljice, a da je dana 24. lipnja 1991. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici;

- da tužiteljica vodi radni spor protiv istog tuženika u predmetu Pr-1696/93 radi poništenja gore navedenih rješenja;

- da je tužiteljica u srpnju 1991. godine uputila zahtjev za zaštitu svojih prava radi preispitivanja rješenja o prestanku radnog odnosa 24. lipnja 1991. godine te da je stručna služba Skupštine Grada Z. dana 3. ožujka 1992. godine donijela rješenje klasa: 112-01/91- 01/424 ur. br.: 251-11-01/1-92-7 kojim je uvažen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljice i poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici, time da će se tužiteljica rasporediti na određeno radno mjesto u stručnoj službi Skupštine Grada Z. odnosno u stručnoj službi Izvršnog vijeća Skupštine Grada Z. a osobni dohodak će se utvrditi posebnim rješenjem;

- da tužiteljica 3. ožujka 1992. godine do 31. ožujka 1993. godine formalno nije bila raspoređena na odgovarajuće radno mjesto te faktički nije radila, a primala je naknadu za četiri sata uz uplatu svih zakonskih doprinosa;

- da je dana 22. travnja 1993. godine tužiteljici dostavljena radna knjižica u kojoj je zaključen radni odnos sa danom 31. ožujka 1993. godine;

- da je tužiteljica dana 26. travnja 1993. godine podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, a istovremeno je zatražila posredovanje Inspekcije rada Grada Z. no tuženik nije postupao ni po rješenjima Ministarstva od 17. svibnja 1993. i 31. kolovoza 1993. godine kojima je naloženo stručnoj službi Skupštine Grada Z. da donese odluku o ostvarivanju prava i obveza tužiteljice.

Tužiteljica u ovoj parnici traži utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika od 1. travnja 1993. godine pa nadalje, da ju tuženik rasporedi na njeno ili odgovarajuće radno mjesto i isplati joj plaću koju bi primala da radi od 1. travnja 1993. godine do zaključno rujna mjeseca 1994. godine u ukupnom iznosu od 40.426,74 kn.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Tuženik je rješenjem od 3. ožujka 1992. godine poništio svoje rješenje od 24. lipnja 1991. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice u Skupštini Grada Z. i priznao joj prava iz radnog odnosa (raspored na odgovarajuće radno mjesto i isplatu plaće), pa iako tužiteljica do 31. ožujka 1993. godine nije bila raspoređena na odgovarajuće radno mjesto i faktički nije radila doneseno je rješenje o plaći te je primala naknadu plaće za skraćeno radno vrijeme uz uplatu svih zakonskih doprinosa.

Prema tome je tužiteljica temeljem spomenute odluke tuženika bila u radnom odnosu koji je mogao prestati samo na zakonom predviđeni način. Radni odnos tužiteljici nije mogao prestati dostavom radne knjižice u kojoj je kao datum prestanka radnog odnosa označen 31. ožujka 1993. godine, jer takav način prestanka radnog odnosa nije predviđen nijednom zakonskom odredbom. Ukoliko je tuženik cijenio da ima osnova za prestanak radnog odnosa tužiteljici, bio je u smislu odredbe čl. 299. st. 2. Zakona o upravi (“Narodne novine”, broj 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90, 53a/91 – dalje ZU) u svezi odredbe čl. 82. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst “Narodne novine”, broj 19/92), dužan tužiteljici dostaviti pismenu odluku o prestanku radnog odnosa sa poukom o pravnom lijeku.

Kako tuženik to nije učinio iako mu je na tu obvezu ukazano i rješenjima Ministarstva rada i socijalne skrbi od 17. svibnja 1993. godine do 31. kolovoza 1993. godine to se i ovaj sud slaže sa ocjenom nižestupanjskih sudova da time što je tuženik dostavio tužiteljici radnu knjižicu u kojoj je označio prestanak radnog odnosa sa 31. ožujkom 1993. godine nije prestao radni odnos tužiteljici te je ona i dalje u radnom odnosu kod tuženika od 1. travnja 1993. godine pa nadalje i pripadaju joj sva prava iz radnog odnosa priznata gore citiranim rješenjem tuženika od 3. ožujka 1992. godine.

Revizijskim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost odluke nižestupanjskih sudova.

Revident se poziva na rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice dana 24. lipnja 1991. godine ignorirajući pri tome činjenicu da je upravo tuženik navedeno rješenje poništio svojim rješenjem klasa: 112-01/91-01/424 ur. broj 251-11-01/01-92-7 od 3. ožujka 1992. godine (list 17 spisa). Istim rješenjem je odlučio rasporediti tužiteljicu na određeno radno mjesto u stručnoj službi Skupštine Grada Z. odnosno u stručnoj službi Izvršnog vijeća Skupštine Grada Z., te utvrditi plaću tužiteljice posebnim rješenjem. Upravo navedeno rješenje ukazuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a revizijski navodi posve neutemeljeni.

Iz navedenih razloga na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije od odlučnog značaja parnica koja teče pred Općinskim sudom pod brojem Pr-1696/93 i u kojoj tužiteljica traži poništenje odluka tuženika kojima je utvrđena kao neraspoređeni radnik te su donesena rješenja o visini plaće i rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici u Skupštini Grada Z.

tijekom1991. godine, jer tužiteljica u ovom predmetu svoja prava iz radnog odnosa ostvaruje temeljem rješenja tuženika od 3. ožujka 1992. godine, a iz kojeg proizlazi da je tuženik sam poništio rješenje o prestanku radnog odnosa i priznao tužiteljici prava na odgovarajuće radno mjesto i pravo na plaću koju joj je i isplaćivao sve do trenutka kada je povrijedio prava tužiteljice iz radnog odnosa time što je u radnoj knjižici označio kao prestanak radnog odnosa 31. ožujak 1993. godine i tu radnu knjižicu dostavio tužiteljici a da nije postupio po zakonskim odredbama koje reguliraju pitanje prestanka radnog odnosa, a kako je to u razlozima ove presude već opsežno navedeno.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP).

Iz iznesenih razloga je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. veljače 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.