I Kž-921/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 921/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Drakulić Milene, Horvatinović mr. Ružice i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić-Baranović Senke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A. S. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi čl. 19. OKZRH (stare numeracije), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Splitu br. K-ll/93 od 20. travnja 1993. godine, u sjednici održanoj 4. listopada 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. A. S. oglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo teške tjelesne povrede u pokušaju iz čl. 41. st. 1. KZRH u svezi čl. 19. OKZRH (sada čl. 40. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH), pa je na temelju čl. 41. st. 1. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. prosinca 1992. godine do 20. travnja 1993. godine.

Ujedno je od optuženika oduzet nož kao sredstvo kojim je djelo počinjeno, a obvezan je i na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu naznačenom u izreci.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a u svakom slučaju da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu koji temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (NN br. 73/91), nije uzet u razmatranje.

I Kž 921/1993-3

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba uvaži kao osnovana i pobijana presuda ukine.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Sve odlučne činjenice za pravno označavanje onih radnji koje je optuženik kritičnog događaja poduzeo prema oštećeniku, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i ocijenio, zaključivši da je optuženik počinio upravo ono krivično djelo za koje ga je i oglasio krivim, a ne krivično djelo ubojstva u pokušaju, kako mu je to optužnicom bilo stavljeno na teret, i za koje se sada žalitelj zalaže u žalbi.

Naime, sud prvog stupnja je detaljno razjasnio sve okolnosti onog slijeda događaja do kojeg je mogao doći temeljem raspoloživih dokaza, i uvjerljivo iznio zbog čega uzima da konkretne prigode umišljaj optuženika nije bio usmjeren na lišenje života oštećenika već samo na zadavanje teške tjelesne povrede.

Pri tome je sud prvog stupnja, suprotno tvrdnji žalitelja, u jednakoj mjeri pažljivo cijenio i objektivne i subjektivne okolnosti u njihovoj međusobnoj povezanosti, tako da se ne može reći da je kod prosudbe opsega optuženikova umišljaja isključio značaj objektivnih okolnosti, a niti je te okolnosti zanemario, neovisno o tomu što su povrede zadane nožem i na grudnom košu oštećenika.

Ovdje je naime, i po mišljenju ovog suda, kao suda drugog stupnja, svakako od odlučne važnosti upravo ono utvrđenje suda - koje se inače žalbom ne osporava - da opisane povrede oštećeniku nisu zadane snažnim zamahom noža od strane optuženika, kako je to činjenično sadržavala optužba, a sud prvog stupnja opravdano otklonio, već napadom slabijeg intenziteta, jer bi u protivnom - kako to logično zaključuje i sud prvog stupnja - baš obzirom na lokalitet ozljeđivanja, došlo i do težih posljedica za oštećenika, što ovdje nije slučaj, budući da je oštećenik, prema nalazu liječnika vještaka, zadobio dvije lake ozljede koje nisu doprijele do bilo kojeg vitalnog organa niti do kosti.

Stoga, a kada se glede načina na koji je optuženik u povrjeđivanju oštećenika upotrijebio nož, ima još u vidu i činjenica da optuženika ništa nije sprječavalo da - makar kod zadavanja prvog uboda - kada mu je oštećenik još bio okrenut licem - pri zamahu nožem upotrijebio veću silu i snagu, onda se kod tako utvrđenog postupanja optuženika, kod kojeg nije došla do punog izražaja njegova kriminalna volja, doista ne može sa potrebitom sigurnošću uzeti daje optuženik, pristupivši oštećeniku s nožem u ruci i nanoseći mu opisane povrede, imao upravo namjeru ovoga lišiti života, unatoč toga što se prethodno nožem oboružao.

Osim toga, a prema mišljenju ovog suda, ne mogu se zanemariti ni svojstva noža kojeg je optuženik upotrijebio. Doduše, nož opisanih dimenzija itekako je podobno sredstvo da se netko liši života, ali u konkretnom slučaju radi se o nožu (na preklop) čija je oštrica rasklimana i za dršku privezana konopcem, a takovo stanje predmetnog noža optuženiku je bilo poznato i u vrijeme oboružavanja, pa se i s te strane teško može sa sigurnošću uzeti da je optuženik htio, uzimajući nož takovih svojstava, oštećenika istim lišiti života, a teško i da je

I Kž 921/1993-3

bio svjestan da uslijed njegove radnje može nastupiti smrtna posljedica i da je na istu pristao. Kako dakle, u cjelini gledano, navodi žalitelja vezani za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu doveli s uspjehom u pitanje stajalište suda prvog stupnja koje je taj sud opširno i valjano obrazložio, to je žalbu državnog odvjetnika u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu.

Ne može se prihvatiti ni stajalište žalitelja prema kojem je optuženiku izrečena preblaga kazna.

Naprotiv, kada se imaju u vidu brojne olakotne okolnosti koje je sud prvog stupnja našao na strani optuženika (njegovu životnu dob, dosadašnju neosuđivanost, izraženo kajanje zbog učinjenog djela, složene obiteljske prilike, smanjena uračunljivost, djelo ostalo u pokušaju), onda otegotna okolnost – da je optuženik započeo sa napadom - koja se posebice ističe u žalbi, kao i povećana društvena opasnost ovakvih ili sličnih krivičnih djela zbog njihove učestalosti, suprotstavljene brojnim olakotnim okolnostima, ne opravdavaju izricanje još teže kazne.

Naime, ovaj sud drži, da je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku, primjerena stupnju njegove krivične odgovornosti i težini počinjenog djela, te da je podobna da se istom poluči svrha i generalne i specijalne prevencije.

Slijedom svega naprijed izloženog sa žalbom državnog odvjetnika postupljeno je kao u izreci ove presude (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 4. listopada 1994. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Klarić-Baranović Senka v.r.

Gudelj Milan v.r.