Revr-1732/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1732/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, mr. sc. Lucije Čimić, Jasne Guštek i Jasenke Žabčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., kojeg zastupa S. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika P. L. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa M. R., odvjetnik iz Odvjetničkog društva „R. i p.“ iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj 48 Gžr-2058/07-2 od 4. svibnja 2010., ispravljenih rješenjem istog suda i poslovnog broja od 6. rujna 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-7806/02 od 30. svibnja 2007., te djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno prvostupanjsko rješenje, u sjednici održanoj 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude kojom je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu od 12. veljače 1992. i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, te zahtjev za utvrđenje da radni odnos stranaka nije prestao revizija se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ukidaju se nižestupanjska rješenja kojima je tužba odbačena u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o privremenom udaljenju radnika od 24. srpnja enje nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu od 31. srpnja 2002., kao i rješenje 2002. i za utvrđ

o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odnosu na pobijano rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I Utvrđuje se da nije dopušten otkaz koji je dat Odlukom o otkazu Ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem pod posl. br. …/02 od 12. travnja 2002. godine tuženog P. L. d.o.o. Z., ….

II Utvrđuje se da radni odnos tužitelja M. Z. zasnovan Ugovorom o radu br. …/NP sklopljenim sa tuženikom P. L. d.o.o. Z., … dana 05. lipnja 2001. godine nije niti prestao. III Naređuje se tuženiku P. L. d.o.o. Z., … da tužitelja M. Z. iz Z., … vrati na radno mjesto rukovoditelja direkcije ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Tuženi P. L. d.o.o. Z., … dužan je isplatiti tužitelju M. Z. iz Z., … s naslova neisplaćene plaće iznos od 1.126.693,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to na iznos od:

- 7.256,16 kn počam od 01.06.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.07.2002. godine do isplate,

- 25.148,83 kn počam od 01.08.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.09.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.10.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.11.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.12.2002. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.01.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.02.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.03.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.04.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.05.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.06.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.07.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.08.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.09.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.10.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.11.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.12.2003. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.01.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.02.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.03.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.04.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.05.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.06.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.07.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.08.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.09.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.10.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.11.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.12.2004. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.01.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.02.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.03.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.04.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.05.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.06.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.07.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.08.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.09.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.10.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.11.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.12.2005. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.01.2006. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.02.2006. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.03.2006. godine do isplate,

- 26.984,18 kn počam od 01.04.2006. godine do isplate,

kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

r i j e š e n o j e:

Odbacuje se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o privremenom udaljenju radnika – tužitelja od 24. srpnja 2002. godine, tuženog P. L. d.o.o. Z., ….

II Utvrđuje se da nije dopušten otkaz koji je dat Odlukom o otkazu Ugovora o radu od 31. srpnja 2002. godine tuženog P. L. d.o.o. Z., ….“

III Odbija se tužitelj s prijedlogom za izdavanje privremene mjere kao s neosnovanim.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.906,000 kn u roku 8 dana.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7806/02 od 30. svibnja 2007. godine, koja je ispravljena rješenjem istog suda i poslovnog broja od 5. rujna 2007. godine.

r i j e š e n o j e:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7806/02 od 30. svibnja 2007. godine, koje je ispravljeno rješenjem istog suda i poslovnog broja od 5. rujna 2007. godine, u pobijanom stavku I, II, III i IV izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedeno rješenje u dijelu kojim tuženiku nije priznat trošak parničnog postupka za iznos od 100.122,00 kn.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje navedeno rješenje u dijelu kojim tuženiku nije priznat trošak preko iznosa od 8.906,00 kn, te se nalaže tužitelju da tuženiku s naslova parničnog troška naknadi i daljnji iznos od 3.133,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.“

Protiv navedene drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da presuda i rješenje drugostupanjskog suda budu preinačeni na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da nižestupanjske presude i rješenja budu ukinuti i predmet da bude vraćen na ponovni postupak.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem se predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana uz naknadu troška sastava tog podneska u iznosu od 12.500,00 kn i PDV-a na taj iznos od 2.875,00 kn, te pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn.

Revizija je djelomično osnovana.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika danog tužitelju tuženikovom Odlukom o otkazu od 12. travnja 2002. u kojoj se kao otkazni razlog navodi da je tužitelj učestalo kršio obveze iz radnog odnosa, da je višekratno upozoravan na iste, te da je odbio postupiti po odluci Uprave od 19. ožujka 2002. kojom mu je naloženo da zbog održavanja „S. a.“ na kojem je društvo sudjelovalo treba raditi u razdoblju od 22. do 28. ožujka 2002., sudovi su utvrdili da je Odlukom o prekovremenom radu od 19. ožujka 2002., koju je donio direktor tuženika, određenim radnicima, a među njima i tužitelju naložen prekovremeni rad zbog sudjelovanja na sajmu automobila u razdoblju od 22. do 28. ožujka 2002. koji se trebao obavljati radnim danom od 16,00 do 20,00 sati, te subotom i nedjeljom od 08,00 do 20,00 sati, da je tužitelj neopravdano odbio postupiti po tom nalogu i da je prije donošenja predmetne odluke o redovitom otkazu tužitelj opravdano upozoravan na povrede iz radnog odnosa upozorenjima od 27. rujna 2001. i 29. listopada 2001., da je prije donošenja odluke o otkazu tužitelju omogućeno iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje: ZR) i da je o namjeravanom otkazu tuženik obavijestio sindikalnog povjerenika, te su na temelju tog činjeničnog utvrđenja zaključili da je neopravdanim odbijanjem prekovremenog rada i nepostupanjem po nalogu poslodavca tužitelj počinio tešku povredu radne obveze iz čl. 48. tuženikovog Pravilnika o radu zbog koje je tuženik imao opravdani razlog otkazati mu ugovor o radu na temelju odredbe čl. 106. st. 1. podstavak 3. ZR-a i da je tuženik u cijelosti poštivao proceduru otkazivanja ugovora o radu propisanu Zakonom o radu, te su slijedom toga taj zahtjev ocijenili neosnovanim.

U reviziji se ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticana tvrdnja tužitelja da nije nikada primio tuženikovu Odluku o prekovremenom radu od 19. ožujka 2003., te u svezi te činjenice ističe da se na nju drugostupanjski sud uopće ne osvrće već da u cijelosti prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj Odluku o prekovremenom radu primio, koje se temelji na dopisu tužitelja upućenom tuženiku 20. ožujka 2002., a da se u tom dopisu nigdje ne spominje da je tužitelj primio Odluku tuženika od 19. ožujka 2003. i da je imao saznanja da je raspoređen da sudjeluje na sajmu automobila.

Tim revizijskim navodima obrazlaže se postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj primio Odluku o prekovremenom radu u suprotnosti je sa sadržajem njegovog pisma upućenog direktoru tuženika, od 20. ožujka 2002., jer iz sadržaja tog pisma u kojem se navodi: „svoj dio posla kao rukovoditelj Direkcije kredita mislim da ne trebam posebno spominjati budući da je on sveobuhvatan, opsežan i bilo bi vrlo neproduktivno neprimjereno (i teško) nalaziti za mene zamjenu kako bih mogao biti nazočan na sajamskoj priredbi“; nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio upoznat s odlukom o prekovremenom radu i da je u pismu izrazio protivljenje svojoj nazočnosti na sajamskoj priredbi, pa u svezi tog utvrđenja u obrazloženju nižestupanjske presude nema nedostataka kojima bi bila ostvarena spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Glede utvrđenja i ocjene sudova da se o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik savjetovao sa sindikalnim povjerenikom u reviziji se ističe da se u dopisu sindikalnog povjerenika ne navodi da je otkaz osnovan, već da je poslodavac u potpunosti ispoštovao proceduru o otkazu propisanu Zakonom o radu, te da okolnost da se sindikalni povjerenik nije decidirano izjasnio o dopuštenosti otkaza spornu odluku o otkazu čini ništavom.

U konkretnom slučaju postojala je obveza poslodavca savjetovati se sa Radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, prije donošenja odluke o otkazu, u skladu s odredbama čl. 145. ZR-a, a ne obveza davanja suglasnosti za otkaz na temelju odredbe čl. 146. ZR-a, pa suprotno revizijskoj tvrdnji okolnost da se sindikalni povjerenik nije određeno izjasnio o osnovanosti otkaza otkaz ne čini ništavim.

Nadalje, u reviziji se ponavljaju žalbeni navodi tužitelja kojima se obrazlaže njegova tvrdnja da je dobio otkaz zbog animoziteta tuženikovog direktora prema njemu, odnosno da otkaz predstavlja šikanu od strane direktora tuženika.

Te navode drugostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim.

Tužitelju je otkazan ugovor o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa koju je tužitelj počinio odbivši obavljati rad na sajmu automobila, pa nije jasno zašto bi otkazivanje ugovora o radu, za koje je tuženik imao opravdani razlog zbog navedenog ponašanja tužitelja, bilo rezultat šikane od strane direktora tuženika.

S obzirom na navedeno proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da ne postoje razlozi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu danog tužitelju tuženikovom Odlukom o otkazu od 12. travnja 2002. i slijedom toga zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tog otkaza i za vraćanje na rad, te zahtjev za utvrđenje i postojanje radnog odnosa ocijenili neosnovanim.

Stoga u dijelu pobijane presude koji se tiču tih zahtjeva ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa budući da ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zbog koje je revizija izjavljena, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u odnosu na taj dio presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

Predmet ovog spora je i tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi nedopuštenom tuženikova Odluka o privremenom udaljenju radnika – tužitelja od 24. srpnja 2002., te zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu danog tužitelju tuženikovom odlukom od 31. srpnja 2002. i zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od lipnja 2002. do travnja 2006. u ukupnom iznosu od 1.126.693,09 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose naknade.

U odnosu na zahtjeve za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o privremenom udaljenju i za utvrđenje nedopuštenosti otkaza od 31. srpnja 2002. prvostupanjski sud je tužbu odbacio uz obrazloženje da je nakon donošenja pobijane Odluke o otkazu od 12. travnja 2002., a tijekom ovog postupka, tuženik donio temeljem odredbe čl. 145. st. 10. ZR-a pobijanu odluku o privremenom udaljenju tužitelja, a potom i Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. srpnja 2002., da se s obzirom na neuspjeh tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu od 12. travnja 2002. ne može smatrati da bi u vrijeme donošenja odluka o privremenom udaljenju i izvanrednom otkazu tužitelj bio u radnom odnosu, pa da su stoga obje odluke bespredmetne i da nemaju nikakav učinak na radnopravni status tužitelja.

U odnosu na rješenje o odbacivanju tužbe u reviziji se opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tvrdnjom da je o navedenim zahtjevima trebalo meritorno odlučiti.

Rješenje o odbacivanju tužbe sud može donijeti samo iz razloga propisanih odredbama Zakona o parničnom postupku, pa budući da nema odredbe ZPP-a na kojoj bi se mogla temeljiti, rješenje o odbacivanju tužbe kao bespredmetne, donoseći takvo rješenje prvostupanjski sud je počinio spomenutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa je tu bitnu povredu počinio i drugostupanjski sud kada je prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe ocijenio pravilnim i zakonitim.

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP nižestupanjska rješenja o odbacivanju tužbe valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Neosnovano je zaključivanje drugostupanjskog suda da tužitelj ne može biti u povoljnijem položaju u slučaju donošenja meritorne odluke o zahtjevima za utvrđenje nedopuštenosti odluke o privremenom udaljenju radnika i odluke o izvanrednom otkazu.

Naime, te odluke su donijete nakon što je na temelju privremene mjere od 2. srpnja 2002., donijete u ovoj parnici, tužitelj vraćen na rad, pa bi u slučaju nepostojanja tih odluka tužitelj bio na radu za vrijeme trajanja privremene mjere i u tom vremenu ostvarivao bi plaću. To znači da bi u slučaju utvrđenja nezakonitosti navedenih odluka tužitelju pripadalo pravo na naknadu te plaće.

Stoga je za ocjenu pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata naknade plaće od prejudicijalnog značaja pitanje osnovanosti zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti odluke o privremenom udaljenju radnika i izvanrednom otkazu.

S obzirom na takvu vezanost tih zahtjeva nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu plaće.

Revizija je podnesena i protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere.

Budući da je riječ o reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP, a prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, predmetna revizija je nedopuštena. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona takvu reviziju valjalo odbaciti.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, pa je taj zahtjev odbijen.

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.