Rev-1890/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1890/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz K., zastupanog po V. V., dipl. pravniku Sindikata u Z., protiv tuženika L. d. d. K., radi isplate plaće, otpremnine i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. listopada 1999. godine broj Gž-766/99-2, kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 06. travnja 1999. g. broj P- 1660/98-39, u sjednici održanoj dana 06. svibnja 2003. godine

presudio je i riješio je:

U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine u iznosu od 40.892,94 kn sa zakonskim zakonskim kamatama, revizija se odbija kao neosnovana.

U odnosu na dio presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata naknade plaće i naknada štete, revizija se prihvaća te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Karlovcu od 27. listopada 1999. godine broj Gž-766/99-2 i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 06. travnja 1999. godine broj P-1660/98-39 i u tom ukinutom opsegu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“I.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati plaće za razdoblje od 25. svibnja 1996. godine, pa do 18. prosinca 1997. godine, uz zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 277. ZOO-a, po kamatnoj stopi od 24% prema Uredbi o visini zatezne stope (NN 36/96) na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 381,33 kn kamatu počev od 16. lipnja 1996. g., pa do isplate,

- na iznos od 2.485,00 kn kamatu počev od 16. srpnja 1996. g., pa do isplate,

- na iznos od 2.506,16 kn kamatu počev od 16. kolovoza 1996. g., pa do isplate,

na preostale pojedinačne iznose zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi od 18% prema Uredbi o visini zatezne stope (NN 76/96), na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 2.428,57 kn kamatu počev od 16. rujna 1996. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.154,66 kn kamatu počev od 16. listopada 1996. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.313,01 kn kamatu počev od 16. studenog 1996. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.154,66 kn kamatu počev od 16. prosinca 1996. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.267,37 kn kamatu počev od 16. siječnja 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.243,36 kn kamatu počev od 16. veljače 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.247,30 kn kamatu počev od 16. ožujka 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.247,62 kn kamatu počev od 16. travnja 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.249,22 kn kamatu počev od 16. svibnja 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.249,22 kn kamatu počev od 16. lipnja 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.247,62 kn kamatu počev od 16. srpnja 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.891,00 kn kamatu počev od 16. kolovoza 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.891,29 kn kamatu počev od 16. rujna 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.894,06 kn kamatu počev od 16. listopada 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.033,73 kn kamatu počev od 16. studenog 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.031,05 kn kamatu počev od 16. prosinca 1997. g. pa do isplate,

- na iznos od 1.487,61 kn kamatu počev od 16. siječnja 1998. g. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju naknadu štete u iznosu od 35.753,04 kn uz zateznu zakonsku kamatu u skladu s čl. 277. ZOO-a, po kamatnoj stopi od 18% prema Uredbi o visini zatezne stope (NN 76/96), od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju otpremninu u iznosu od 32.714,00 kn uz zateznu zakonsku kamatu u skladu sa čl. 277. ZOO-a, po kamatnoj stopi od 18% prema Uredbi o visini zatezne stope (NN 76/96), od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija.”

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

“I. O d b i j a s e žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1660/98-39 od 6. travnja 1999. godine u dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženiku naložena isplata plaće tužitelju za razdoblje od 25. svibnja 1996. godine do 18. prosinca 1997. godine, u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u iznosu od 35.753,04 kune uz zakonsku kamatu i u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

II. U s v a j a s e žalba tuženika, te se preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. izreke i sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da mu tuženik isplati otpremninu u iznosu od 40.892,94 kune sa zakonskom kamatom.”

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena tako da odbijajući dio tužbenog zahtjeva bude usvojen.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u dijelu pobijane presude kojim je odbijen zahtjev za isplatu otpremnine revizijski razlozi nisu ostvareni, a u dijelu kojim je djelomično odbijen zahtjev za naknadu plaće za razdoblje u kojem tužitelj nije radio zbog nezakonite odluke tuženika kojom mu je dat poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, kao i u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu štete, da postoji pogrešna primjena materijalnog prava.

Odlučujući o zahtjevu za isplatu otpremnine sudovi su osnovano zaključili da tužitelju ne pripada pravo na otpremninu, obzirom na činjenicu da mu radni odnos nije prestao na osnovi otkaza već sudskim raskidom ugovora o radu do kojeg je došlo na njegov zahtjev. Naime, prema odredbi iz čl. 118. st. 1. Zakona o radu – ZR (“Narodne novine” broj 38/95 i dr.), radnik koji je stranka ugovora o radu sklopljenoga na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnoga rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Prema odredbi iz čl. 116. st. 1. ZR-a u slučaju ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Dakle, sukladno potonjoj odredbi, pretpostavka za sudski raskid ugovora o radu je nedopuštenost poslodavčevog otkaza, a pravo na otpremninu pripada radniku samo kada se radi o valjanom otkazu.

Ako otkaz nije valjan i ako to sud utvrdi, uspostavlja se radnikov radnopravni status kao da otkaza nije niti bilo, s tim da nakon tog utvrđenja može doći do sudskog raskida ugovora o radu uz dosuđenje naknade štete, u skladu s odredbom iz čl. 116. st. 1. ZR-a, a što je ovdje slučaj.

Prihvativši zahtjev tužitelja za raskid ugovora sudovi su ocijenili da mu pripada pravo na naknadu štete u visini 18 prosječnih mjesečnih plaća, a visinu prosječne mjesečne plaće su izračunali prema visini plaće za koju su utvrdili da je trebala biti isplaćena tužitelju da je radio, i to za posljednja tri mjeseca trajanja radnog odnosa.

U reviziji se osnovano ističe da se za izračunavanje tromjesečnog prosjeka trebaju uzeti u obzir iznosi plaće isplaćene tužitelju prije otkazivanja ugovora o radu, a ne plaću koju bi on primao prije raskida ugovora, jer to proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, kojom je određeno da će se naknada štete dosuditi u “iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga zaposlenika isplaćenih u prethodna tri mjeseca”.

Plaća se isplaćuje radniku za obavljeni rad, pa stoga značenje tužitelju isplaćene plaće ima samo ono što je on po toj osnovi primio prije prestanka rada zbog nezakonitog otkaza, a iznosi plaće koju bi ostvario da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu imaju značenje naknade plaće.

Proizlazi dakle da je o zahtjevu za naknadu štete odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa budući je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije utvrđena visina prosječne plaće isplaćene tužitelju za posljednja tri mjeseca prije prestanka rada, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP-a, uz djelomično prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude je valjalo ukinuti u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu štete i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

I o visini zahtjeva za naknadu plaće odlučeno je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, visina naknade plaće utvrđena je prema podacima koje je dao tuženik, a prema tim podacima tužiteljeva plaća u razdoblju u kojem nije radio bila bi niža od plaće koju je ostvarivao prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, dok tužitelj u reviziji i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima tvrdi da bi u skladu s ugovorom o radu plaća bila veća nego to proizlazi iz tuženikovih podataka.

Sukladno odredbi iz čl. 12. st. 1. toč. 8. ZR-a, pisani ugovor o radu mora sadržavati uglavak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo.

Pri obračunavanju plaće poslodavac je dužan pridržavati se odredaba ugovora o radu i kolektivnog ugovora koji ga obvezuje, pa je radi ocjene tužiteljevog prigovora da tuženik nije izvršio obračun plaće u skladu s ugovorom o radu od odlučnog značaja bilo utvrditi sadržaj odredaba ugovora koji se tiču plaće.

Budući je pitanje visine plaća raspravljeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava te je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, revizija je prihvaćena i u odnosu na

odbijajući dio pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu plaće i predmet je vraćen na ponovno suđenje i u odluci o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 06. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.