Rev-1155/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1155/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Vesne Milošević, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja J. G. i Z. G., oboje iz Z., koje zastupa A. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženih P. M. i Z. M. oboje iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju oba tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. studenog 1989. br. Gž 7770/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 1989. br. P 3052/88, u sjednici održanoj dana 11. listopada 1990.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim traže da se tuženike obveze da im isplate 52,00 dinara (520.000 prijašnjih dinara) sa pripadajućim zateznim kamatama razvrstanim u tužbi kao i naknade prouzročeni parnični trošak.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba oba tužitelja kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelji su izjavili pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu, odnosno podredno predlažu da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer u postupku pred nižestepenim sudovima nije počinjena ona bitna povreda naznačena u odredbi čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku (ZPP) na koju revidenti ne izričito ali sadržajno nesumnjivo ukazuju revizijskim navodima istaknutim u pravcu kako postoje odredjene proturječnosti u iskazima tuženika i saslušanih svjedoka koje su oni predložili u svrhu dokazivanja o kojima se sudovi nisu izjasnili pri čemu medjutim takve tvrdnje u stvari temelje isključivo na prigovorima u odnosu na datu ocjenu izvedenih dokaza po nižestepenim sudovima.

Prvostepeni sud po nalaženju ovog revizijskog suda pri utvrdjivanju relevantnih činjenica odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dakle u skladu sa ovlaštenjem koje mu pripada u smislu odredbe čl. 8. ZPP, koja utvrdjenja je u cijelosti povodom žalbe revidenata prihvatio i drugostepeni sud - pa slijedom izloženog iznijeti prigovori revidenata koji se iscrpljuju u kritici date ocjene dokaza od strane nižih sudova ne mogu imati uspjeha i slijedom toga ne opravdavaju tvrdnje o postojanju one bitne povrede koju revizija ima u vidu.

Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev revidenata istaknut u pravcu obvezivanja oba tuženika da isplate tužiteljima utuženi iznos od 52,00 (520.000 prijašnjih) dinara sa pripadajućim zateznim kamatama koji zahtjev revidenti zasnivaju na obvezi tuženika iz navodno zaključenog ugovora o zajmu prema kojem su tuženici na temelju tako zaključenog ugovora tokom 1983. godine primili od revidenata ukupno 96,00 (960.000 prijašnjih) dinara koji su se iznos obvezali vratiti revidentima kao zajmodavcima u iznosima od po 2,00 (20.000 prijašnjih) dinara mjesečno pri čemu su tuženici do sada vratili samo manji dio primljenog iznosa dok odbijaju isplatiti preostali utuženi iznos po mišljenju revidenata bez opravdanog razloga.

Iz navoda revizije proizlazi kako tužitelji ne prihvaćaju utvrdjenje nižestepenih sudova o tome da izmedju stranaka nije zaključena zajamska pogodba nego da se pod vidom preuzimanja obveze iz ugovora o zajmu krije povišenje visine ugovorene zakupnine za poslovni prostor revidenata koji su temeljem zaključenog ugovora o zakupu koristili tuženici, pa revidenti ističu da su niži sudovi propustili pri odlučivanju u sporu primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) koje reguliraju zajam, a napose odredbu čl. 557. ZOO.

U prvom redu valja istaknuti, da ovaj sud nije mogao razmatrati kao odlučne one revizijske navode u kojima se u suštini prigovara pravilnosti i potpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja u postupku pred nižim sudovima, a to stoga jer se takav razlog ne može više s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Stoga je ovaj revizijski sud pri ispitivanju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava respektirao činjenična utvrdjenja nižih sudova, koji su u provedenom postupku u bitnom utvrdili da "izjava" tuženika od 29. VI 1983. g. odnosno "potvrda" od 1. XI 1982. godine potpisana po prvotuženiku P. M. i S. Š. pravnom predniku drugotužene Z. M. koja je "potvrdom" od 29. VI 1985. preuzela dug umjesto spomenutog ranijeg dužnika) na temelju kojih su se tuženici obvezali isplatiti revidentima sporni iznos po osnovi vraćanja pozajmljenog iznosa u stvari prikriva povišenje iznosa zakupnine koju su bili u obvezi plaćati tuženici u vezi zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija revidenata na vrijeme od 5 godina, dakle, niži sudovi su utvrdili da revidenti nisu isplatili sporni utuženi iznos kao ni cjelokupni navedeni iznos od 96,00 (960.000 prijašnjih) dinara tuženicima po osnovu zajamske pogodbe niti su izvršili bilo kakvu isplatu tuženicima.

Ovaj sud prihvaćajući navedena činjenična utvrdjenja nižih sudova nalazi da je pravilan izraženi pravni pristup tih sudova pri odlučivanju u sporu.

Naime, neosnovano je pozivanje revidenata na primjenu odredbi o zajmu (napose čl. 557. ZOO) s obzirom na utvrdjeno stanje stvari iz kojeg proizlazi da zajamska pogodba u stvari nije zaključena izmedju stranaka jer pismena koja na to ukazuju sadrže izjave o simuliranom pravnom poslu kojima su stranke prema nalaženju sudova prikrile jedan drugi pravni posao, pa simulirani pravni posao nema pravnog učinka (čl. 66. st. 1. Z00).

Kako revidenti u tužbi, zatim u toku parnice te na koncu i u reviziji odbijaju utvrdjenje nižih sudova da bi utuženo potraživanje proizlazilo iz osnove ugovora o zakupu poslovnih prostorija, a sud ocjenjuje osnovanost tužbenog zahtjeva isključivo na činjenicama na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP) iz kojih kako je uvodno izloženo ne proizlazi osnovanost istaknutog zahtjeva - to niži sudovi u smislu ranije izložene procesne odredbe nisu bili ovlašteni ispitivati i utvrdjivati da li revidenti eventualno imaju prema tuženicima neko drugo potraživanje (koje bi s obzirom na sadržaj dužne činidbe moglo biti jednako onome iz postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom sporu) koje bi proizlazilo iz drugačijeg činjeničnog temelja od onog koji revidenti ističu u ovoj parnici, pa stoga razmatranje nižih sudova u tome pravcu ovaj sud smatra suvišnim te bez utjecaja na konačni ishod ove parnice.

Prema tome proizlazi da su niži sudovi pravilno i zakonito odlučili o sporu kad su na temelju rezultata provedenog postupka odbili revidente s tužbenim zahtjevom.

Stoga jer se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. listopada. 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.