Gžo-69/2013-3 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžo-69/2013-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz S., zastupanog po zakonskom zastupniku M. Č., a ovaj po punomoćniku S. S., protiv tuženika Grada T., MB: ... zastupanog po zakonskom zastupniku D. R., a ovaj po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Trogiru broj P- 213/08 od 22. ožujka 2012., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-213/2008 od 23. ožujka 2012. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Obrazloženje

Pobijanom je prvostupanjskom presudom obvezan tuženik isplatiti tužitelju ukupan iznos od 687.321,06 kuna sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2006. do isplate (točka I. izreke). Ujedno je obvezan tuženik isplatiti tužitelju i iznos od 244.772,31 kunu s procesnom kamatom od 10. ožujka 2008. do isplate, dok je u više zatraženom dijelu kamata tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku obvezan tuženik nadoknaditi tužitelju trošak u iznosu od 7.580,20 kuna (točka III. izreke).

Protiv dijela ove presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev žalbu podnosi tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u skladu s navodima žalbe.

Žalba je neosnovana.

Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 687.321,06 kuna s pripadajućom kamatom po osnovi ugovora o građenju i iznosa od 244.773,31 kuna po osnovi procesne kamate na zakašnjelo plaćanje cijene radova izvedenih na temelju ugovora o građenju.

U postupku nije bilo sporno da su stranke zaključile najprije ugovor o građenju 10. svibnja 2004. i to tužitelj kao izvođač radova, a tuženik kao naručitelj radova, pri čemu se radilo o izvođenju radova na sanaciji južnog obalnog zida F. u T., kao i aneks tom ugovoru od 27. prosinca 2005. za obavljanje naknadnih i nepredviđenih radova na sanaciji južnog obalnog zida F. u T. Također nije bilo sporno ni da je između istih stranaka 18. siječnja 2005. godine zaključen ugovor o građenju za obavljanje radova na izgradnji privremenog drvenog pješačkog prijelaza preko F. u T., kao ni da je 17. listopada 2005. zaključen ugovor o građenju koji se odnosio na obavljanje radova na adaptaciji nadmorskog zida kanala F. u T. Tim su ugovorima stranke ugovorile cijenu izvođenja svih radova koji su navedeni u tim ugovorima, a nije bilo sporno ni da je tuženik izvršio plaćanje cijene za izvršenu ugovorene radove prema tim ugovorima o građenju, ali sa zakašnjenjem.

Sud je, međutim, utvrdio i da je na izgradnji drvenog pješačkog mosta preko kanala F. u T. došlo do izvođenja naknadnih, u osnovnom ugovoru, neugovorenih radova u vezi s izmjenom temelja i oblaganjem kamenom u vrijednosti od 589.637,60 kuna, dok je pri adaptaciji dijela nadmorskog zida kanala F. došlo do izvođenja naknadnih radova ukupne vrijednosti 97.683,46 kuna, što znači da ukupna vrijednost naknadnih radova koji nisu plaćeni iznosi 687.321,06 kuna.

Također je utvrđeno da je zakonski zastupnik naručitelja radova tj. tuženika (gradonačelnik V. R.) dao suglasnost za izvođenje svih naknadnih radova koje je bilo potrebno izvesti prema mišljenju nadzornog inženjera, a koji naknadni radovi su i izvedeni, kako u dijelu koji se tiče naknadnih neugovorenih radova izvedenih prilikom izgradnje drvenog pješačkog mosta, kao i naknadnih radova pri rekonstrukciji dijela nadmorskog zida kanala F. u T. Radilo se o nužnim radovima jer u slučaju njihovog neizvođenja most ne bi bio otvoren niti bi dobio uporabnu dozvolu i ne bi bio u funkciji s čime je tuženik bio upoznat. Osim toga, tuženik nije zabranio izvođaču izvođenje naknadnih radova, već je upravo gradonačelnik dao suglasnost da se potrebni naknadni radovi izvrše time što je potpisao zapisnik o izmjeni projektne dokumentacije u kojem su taksativno navedeni naknadni radovi koje treba izvesti da bi se most doveo u funkciju te je utvrđena cijena tih naknadnih radova odnosno njihova vrijednost.

S druge, pak, strane tuženik nikad nije osporavao kvalitetu radova koji su izvedeni na izgradnji drvenog pješačkog mosta te na adaptaciji nadmorskog zida kanala F. u T. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je sud prvog stupnja ocijenio svaki dokaz zasebno te sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, a za svoju ocjenu je dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

Pritom tuženiku u odnosu na žalbene navode valja odgovoriti da nije u pravu kada tvrdi da naknadni radovi nisu mogli biti izvedeni te da tuženik nije bio upoznat s njihovim izvođenjem te da nije znao njihov opseg, vrstu i cijenu upravo zbog toga što je svoju suglasnost za izvođenje ovih radova i saznanje o njihovoj potrebi potvrdio zakonski zastupnik tuženika iz tog vremena, saslušani svjedok V. R. i što tuženik nikad nije ni osporavao kvalitetu radova te da nije zabranio izvođaču izvođenje naknadnih radova, već je izvedene radova primio bez primjedbi.

S obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik kao naručitelj radova dao suglasnost za naknadne radove prema dopunjenom i izmijenjenom projektu odnosno da je tužitelj kao izvođač predmetne naknadne radove izveo uz suglasnost tuženika kao naručitelja radova, sud je zaključio da je tužitelj kao izvođač radova ovlašten tražiti povećanje ugovorene cijene odnosno plaćanje vrijednosti naknadnih radova te je obvezao tuženika na takvu činidbu. Iako se sud nije pozvao na zakonske odredbe, jasno je da je tužbeni zahtjev prihvatio temeljem odredbi članka 633., 634. i 636. u vezi sa člankom 630. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) čija je primjena utemeljena na odredbi članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11).

Sud je nadalje, temeljem odredbe članka 279. stavka 2. ZOO-a dosudio i tužitelju kamatu na iznose plaćene sa zakašnjenjem prema ugovorima jer je tuženik obveze iz ugovora koje ne osporava podmirio sa zakašnjenjem, a sud je visinu kamate na zakašnjelo ispunjenu novčanu obvezu utvrdio prema obračunu tuženika (list 8 UVZ) upravo u iznosu od 244.773,31 kuna, od čega se iznos od 112.450,01 kunu odnosi na kamatu na zakašnjelu obvezu plaćanja cijene izgradnje privremenog drvenog pješačkog mosta, iznos od 111.991,74 kune na kamate na zakašnjelo plaćanje troškova sanacije južnog obalnog zida te iznos od 20.331,56 kuna na kamate za zakašnjelo plaćanje troškova adaptacije nadmorskog zida Foše.

U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je kamate na dospjele neisplaćene kamate moguće potraživati tek kad je glavna obveza u cijelosti podmirena (kad je podmirena glavnica), za odgovoriti je da je da takvo stajalište dijeli i žalbeni sud. Ali imajući na umu i to stajalište, u primjeni odredbe članka 279. stavka 2. ZOO-a, zahtjev tužitelja za isplatu procesne kamate je osnovan zato što su stranke zaključile veći broj ugovora i u svakom odredile dospijeće plaćanja koje je dospijeće tuženik prekoračio plaćajući svoje obveze sa zakašnjenjem. Zahtjev za isplatu procesne kamate upravo se i odnosi na zakašnjelo plaćanje obveza na pojedine ugovore koji predstavljaju samostalne pravne poslove i čija se cijena odnosi na ispunjenje obveza izvođača radova iz tog ugovora. Stoga kada je takva obveza plaćena sa zakašnjenjem, tužitelju pripada procesna kamata. Ugovaranje naknadnih radova koje tuženik nije platio, prema ocjeni žalbenog suda, predstavlja novu samostalnu obvezu kojom nije produljeno dospijeće plaćanja radova ugovorenih osnovnim ugovorom, a tužitelj zahtjevom za isplatu procesne kamate nije tražio kamatu na neplaćeni iznos naknadno ugovorenih radova, kako to pogrešno navodi tuženik u žalbi.

U opisanim je okolnostima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je sud prvog stupnja pravilno obračunao parnični trošak i pravilno ovu odluku utemeljio na odredbi članka 154. stavka 3. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je u pobijanom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Splitu 3. lipnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo