Rev-2245/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2245/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužiteljice N. P. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika Grada Z., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel i II. tuženice T. J. iz Z., koju zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i uspostave ranijeg zemljišno knjižnog stanja, odlučujući o reviziji II. tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3064/07-2 od 3. svibnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-463/03-45 od 25. siječnja 2007., u sjednici održanoj 30. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se revizija II. tuženice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3064/07-2 od 3. svibnja 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-463/03-45 od 25. siječnja 2007. kojom je utvrđen ništav ugovor o kupoprodaji stana poslovni broj SU- 037367/98 sklopljen u Z. dana 17. ožujka 1998. između I. tuženika Grada Z. kao prodavatelja s jedne strane i II. tužene T. J., kao kupca s druge strane, radi prodaje stana anagrafskih oznaka Z., …, koji se sastoji do dvije sobe i ostalih prostorija površine 59,11 m², a nalazi se na I katu desno stambene zagrade sagrađene na čest.br. 3166/2, po novoj izmjeri čest.br. 2577 k.o. C., te da ne proizvodi nikakve pravne učinke i ima se smatrati kao da nije niti sklopljen, što su tuženici dužni priznati jer suprotno njihovo priznanje zamjenjuje ova presuda, te je naloženo II. tuženoj izdati valjanu tabularnu ispravu (brisovno očitovanje) radi brisanja zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi provedbe navedenog kupoprodajnog ugovora poslovni broj SU-037367/98 od 17. ožujka 1998. i uspostave zemljišno knjižnog stanja u vlasničkom listu podul.br. 39032 k.o. Grad Z. u pogledu stana na I katu desno. I ujedno je naloženo tuženicima solidarno tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu 19.320,76 kn, a I. tuženiku i daljnje parnične troškove u iznosu 1.525,00 kn, sve sa zateznom kamatom, dok su odbijeni tuženici sa zahtjevom za naknadu prouzročenih parničnih troškova. Toč. III. drugostupanjske presude tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude II. tuženica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane presude u smislu revizijskih razloga, odnosno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U odgovoru na reviziju tužiteljica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak revizije.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

U reviziji II. tuženica zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzeti u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji koji su zaključili I. i II. tuženi, na izdavanje tabularne isprave (brisovno očitovanje) radi brisanja zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi provedbe ugovora o kupoprodaji i uspostavi zemljišnog knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ništavog ugovora.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je prednici tužiteljice (pokojnoj majci) u postupku konfiskacije bila oduzeta sva imovina koja se nalazi na kč.br. 2577 k.o. C. a koja odgovora zk.čest. 3166/2 upisane u zk.ul.br. 5495 k.o. Grad Z.,

- da su na navedenoj čestici izgrađene tri zgrade i to ulična i dvije dvorišne s time da se predmetni stan nalazi u dvorišnoj zgradi …,

- da je čitava dvorišna zgrada sadašnji kbr. 21/1 postojao u vrijeme konfiskacije u sadašnjim vanjskim gabaritima,

- da je predmetni stan u postupku povrata nije vraćen tužiteljici,

- da je II. tuženica bila nositeljica stanarskog prava na predmetom stanu koji je temeljem ugovora o prodaji otkupila dana 17. ožujka 1998. od I. tuženika te je upisana kao vlasnica,

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji stana od 17. ožujka 1998. bio na snazi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 62/01, 118/01 – dalje: ZON),

- da je predmetni stan prednici tužiteljice oduzet u izvanparničnom postupku konfiskacije imovine (čl. 2. ZON).

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je čitava dvorišna zgrada (kbr. 21/1) postojala u vrijeme konfiskacije u sadašnjim vanjskim gabaritima, pa da nije relevantno što je poduzeće „…“ kao investitor izvršio prenamjenu na način da je iz poslovnih prostorija stvorio stambeni prostor kao niti činjenica da stan u trenutku konfiskacije nije u naravi postojao kao stan već se zagrada sastojala od poslovnih prostorija, a sve pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. ZON, ocijenivši da je predmetni ugovor od 17. ožujka 1998. sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi ZON, a isti je prednici tužiteljice oduzet u izvanparničnom postupku u konfiskacije, pa je protivan prisilnim propisima slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje: ZOO) u svezi s čl. 22. st. 1., čl. 32., čl. 33. a svezi s čl. 2. st. 2. ZON.

S obzirom na takva utvrđenja, da je Ugovor o prodaji predmetnog stana sklopljen u vrijeme kada je već bio na snazi ZON, te da je predmetni stan prijašnjoj vlasnici oduzet u izvanparničnom postupku konfiskacije imovine, što je obuhvaćeno odredbom čl. 2. ZON, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova, da je sklopljeni ugovor o prodaji stana između I. i II. tuženice ništav pravni posao, jer je bio protivan prisilnim propisima u vrijeme njegovog sklapanja tj. protivan čl. 22. st. 1., čl. 32., čl. 33. a svezi s čl. 2. st. 2. ZON.

Zbog toga je i pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je zaključeni pravni posao između stranaka ništav (čl. 103. st. 1. ZOO).

Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine je uredio uvijete i postupak naknade za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima od strane jugoslavenske komunističke vlasti koja je prenesena u opće narodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo. Odredbom čl. 49. st. 1. ZON propisano je da se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenje prvostupanjskog rješenja o utvrđenju prava vlasništva. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZON stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz čl. 2., te akta i načina propisanih čl. 3. navedenog Zakona, a na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji. Nadalje je prema odredbi čl. 32. istog Zakona propisano da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvu stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji, te odluka i akata iz čl. 2. st. 2. navedenog Zakona donesenih na temelju propisa u konfiskaciji. Prema odredbi čl. 33. ZON davanjem stanova u vlasništvo prijašnjem vlasniku stanari stječu položaj najmoprimca sukladno odredbama posebnog zakona, odnosno Zakona o najmu stanova.

Prema odredbi čl. 103. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 22., čl. 33, čl. 32., čl. 33., sve u vezi s čl. 2. st. 2. Zakona o naknadi) kada su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 103. ZOO, jer je zaključeni pravni posao između stranaka ništav.

Iz navedenog slijedi da je pravilno tuženiku naloženo uspostaviti brisanje zemljišno knjižnog stanja i uspostaviti ranije zemljišno knjižno stanje sukladno čl. 104. st. 1. ZOO. Pri tome revidentu valja ukazati da je pravilno nižestupanjski sud primijenio odredbu iz čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi zbog čega nisu osnovani revizijski prigovori da je adaptacijom stvorena nova stvar jer je predmetni stan u trenutku konfiskacije nije postojao pa ne može biti vraćen tužiteljici. Naime odredba čl. 49. ZN propisuje opća pravila odnosno načela vraćanja (davanja) u vlasništvo imovine prema odredbama ZON. U st. 1. čl. 49. propisano je da se imovina koja predmet vraćanja u vlasništvo daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva. Riječi „prema stanju“ potrebno je tumačiti u smislu stvarnog stanja, dakle, onakvog u kakvom se imovina nalazi u naravi u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja. To nadalje znači da se imovina vraća sa svim fizičkim promjenama koje su na njoj izvršene, a koje mogu biti razne adaptacije, dogradnje, rekonstrukcije i slično. Prema tome činjenica što se u momentu konfiskacije radilo o poslovnom prostoru, a kasnije isti prostor prenamijenjen u stan nije od utjecaja, pa tužiteljica ima pravo da joj se vrati imovina koja se postojala u momentu konfiskacije bez obzira što se promijenio način korištenja (poslovni prostor prenamijenjen u stambeni), a kako sud to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

II. tuženica u reviziji prvi put iznosi činjenice da je tuženik stekao građenjem na tuđoj nekretnini, pa da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 2. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društveno vlasništvo na druge korisnike, odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90).

Prema odredbi čl. 387. ZPP stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se one odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti.

U konkretnom slučaju, kad II. tuženica u reviziji prvi put iznosi činjenice i time upozorava na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te činjenice revizijski sud ne može ispitivati niti uzeti u obzir pri odlučivanju.

Prema tome, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 30. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.