Rev-1571/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1571/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinca, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica D. i E.Š. obje iz V., koje zastupa A.K., odvjetnik u J., protiv tuženika M.V. iz S., T.Š. iz V., R.Š. iz V., F.Š. iz F., S.Š. iz Lj. i M.K. iz D.P., koje sve zastupa S.R., odvjetnik u K., te M.Š. iz F., radi utvrđenja, kao i protutužitelja M.K., R.Š. i S.Š., koje sve zastupa S.R., protiv protutuženih D. i E.Š., koje zastupa A.K., odvjetnik u J., rješavajući reviziju tužiteljica protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 11. siječnja 1994. br. Gž-7/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ozlju od 1. srpnja 1993. br. P-90/90-24, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljica kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljica kojim su tražile da se utvrdi da je nakon smrti I.Š. njegova obveza davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, što ga je zaključio s N. i T.Š. 19. rujna 1969. prešla na tužiteljice, pa da su to tuženici kao nasljednici pok. N.Š. dužni priznati i dopustiti da se ostavina iza pokojnika rasporedi prema tom ugovoru.

Istom presudom sud je udovoljio zahtjevu protutužbe kojim je utvrđeno da je spomenuti ugovor raskinut s danom smrti pok. N.Š. tj. 15. svibnja 1977. godine, pa da od tog dana ne proizvodi pravne učinke. Tužiteljice su obvezane tuženicima naknaditi parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljice su izjavile reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije, odnosno da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužiteljice su zahtjevom svoje tužbe tražile kao što je prije navedeno da sud utvrdi da je smrću njihova prednika sada pok. I.Š. njegova obveza davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, što ga je zaključio sa sada pok. N. i T.Š. kao primateljima uzdržavanja prešla na njih, što da su tuženici kao nasljednici primatelja uzdržavanja dužni priznati i dopustiti da se ostavina pok. N.Š. raspravi temeljem tog ugovora.

Tuženici su pak zahtjev svoje protutužbe tražili da sud utvrdi prije spomenuti ugovor raskinutim.

Sud prvog stupnja je utvrdio kao nesporno da su ugovorne strane ugovorile zajednicu života, da je još za života sada pok. I.Š. došlo do poremećaja odnosa među ugovornim stranama, da se to nastavilo nakon njegove smrti, da je pok. N.Š. oporukom drukčije rasporedio svoju imovinu, da su tužiteljice nakon smrti I.Š. napustile zajednicu života s primateljima uzdržavanja, te da nisu izvršavale obvezu davatelja uzdržavanja, a prethodno tj. prije napuštanja zajednice da su podijelile s primateljima uzdržavanja imovinu.

Odredba čl. 127. st. 1. Zakona o nasljeđivanju predviđa da u slučaju smrti uzdržavaoca njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.

Stavak 2. pak predviđa ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato uzdržavanje.

Na temelju prije navedenih činjenica koje je utvrdio sud prvoga stupnja on je zaključio da tužiteljice nisu u smislu prije navedenog zakonskog propisa pristale da na njih pređe obveza njihovog prednika pok. I.Š..

Takvo utvrđenje kao valjano prihvatio je sud drugoga stupnja.

Ovaj sud smatra navedeno stajalište sudova nižega stupnja pravilnim.

Nije osnovan prigovor tužiteljica u reviziji da one nisu mogle izvršavati obvezu uzdržavanja zbog poremećenosti odnosa s primateljima uzdržavanja koje da su ovi uzrokovali. Ovo stoga, jer u situaciji kada postoji zajednica života poremećaj odnosa uzrokovan od jedne ugovorne strane je od odlučne važnosti ukoliko se može govoriti o šikanoznom ponašanju te strane. Takvu tvrdnju tužiteljice nisu iznijele u dosadašnjem postupku, a pogotovo je nisu dokazale.

Također nije osnovan ni njihov prigovor da sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja spornih činjenica nije ocijenio iskaze svjedoka F.F. i J.B., koji da su potvrdili njihove navode.

Sud prvog stupnja je naprotiv ocijenio te iskaze, dok se posebno iz iskaza svjedoka F. (list 82) zaključuje da su stranke sporni ugovor sporazumno raskinule, a kao posljedica toga je provedena dioba imovine, u kojoj je spomenuti svjedok posredovao.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su zahtjev tužiteljica ocijenili neosnovanim.

U vezi s tim je pravilno stajalište tih sudova u smislu odredbe prije spomenutog stavka 2. članka 127. Zakona o nasljeđivanju kada su prije spomenuti ugovor utvrdili raskinutim. Stoga su i utoliko ti sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ocijenivši zahtjev tuženika osnovanim.

Iz svih navedenih razloga revizija tužiteljica nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 24. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.