Supreme Court dismisses appeals against robbery and attempted murder convictions, upholding first-instance sentencing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants convicted of robbery and attempted murder, confirming the first-instance judgment. The defendants argued that the sentences were too harsh and that new psychiatric evaluations were necessary, but the court found their claims unsupported by evidence. The court ruled that the original sentencing was appropriate given the defendants' roles in the joint crime and rejected the request for a new psychological assessment as redundant.
Legislator headnote
AI generatedčl. 370. st. 2. ZKP; čl. 376. st. 1. ZKP; čl. 384. ZKP: Appeals against criminal judgments are inadmissible if the first-instance court correctly applied the law and facts, and no legal errors or incomplete fact-finding are established.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 50/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Petranović Milana, Frančula mr Rudolfa i Plazonić Stanislava kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. Đ. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH i čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ („NN“ br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), odlučujući o žalbama optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 14. studenog 1991. K-41/91, u sjednici održanoj 17. ožujka 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Turk Vladimira,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. B. Đ. i T. M., te se potvrđuje presuda suda prvog stepena.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. B. Đ. i T. M. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, pobliže činjenično opisanog pod toč. 1. izreke prvostepene presude, te opt. T. M. i zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, pobliže opisanog pod toč. 2. izreke iste presude. Opt. B. Đ. za djelo pod toč. 1. na kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci a za izreke utvrđena je pojedinač
djelo pod toč. 2. izreke, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te je po čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, dok je opt. T. M. po čl. 132. st. 1. KZH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Po čl. 69. st. 1. KZJ od opt. B. Đ. oduzet je kuhinjski nož kojim je izvršeno krivično djelo.
Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe.
I Kž 50/1992-3
Opt. B. Đ. pobija prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ i zbog odluke o kazni u odnosu na oba djela, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Opt. T. M. se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stepena.
Iako je opt. B. Đ. u smislu čl. 371. st. 1. ZKP zatražio da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kome se u žalbenom postupku ne primjenjuju odredbe čl. 371. st. 1., 2. i 4. ZKP.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu opt. B. Đ. (osim zbog odluke o kazni).
Osnove pobijanja prvostepene presude zbog povrede krivičnog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na krivično djelo pokušaja ubojstva optuženik temelji na shvaćanju da je njegovo djelo trebalo ispravno pravno označiti kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, jer da njegov umišljaj nije bio upravljen na lišenje života oštećenika. Također navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer da vještak psihijatar nije imao u vidu optuženikovu ovisnost o sredstvima za smirenje, a kako je on kritičnog dana uz alkohol uzimao i tablete „Apaurin“, ističe da „ispravna ocjena i kvalifikacija opisane ovisnosti ukazuje na bitno smanjenu uračunljivost“.
Razmatrajući navedeno, ovaj drugostepeni sud našao je da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije uspješno doveo u sumnju utvrđenje suda prvog stepena, prema kome je optuženik postupao s tzv. eventualnim umišljajem da oštećenika liši života, pri čemu je njegova uračunljivost bila samo smanjena a ne i isključena ili bitno smanjena, kako to smatra žalitelj.
Naime, prema čl. 13. rečenica druga, Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ („Narodne novine“ br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), krivično djelo učinjeno je s eventualnim umišljajem kad je učinilac bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica ali je na nju pristao. Prema tome, učinilac ne teži ostvarenju posljedice iz zakonskog opisa djela, niti tu posljedicu predstavlja kao sigurnu, već je samo
č tome i dalje postupa, treba zaključiti svjestan mogućnosti njezina nastupanja, pa kada unato
I Kž 50/1992-3
da na tu posljedicu i pristaje. Stoga nije relevantna tvrdnja optuženika, ponovljena i u žalbi, da on nije imao namjeru oštećenika lišiti života, niti se za postojanje eventualnog umišljaja traži „apsolutna i posve definirana svijest o posljedici tj. smrti“, kako se ističe u žalbi.
O ispravnosti zaključka prvostepenog suda napose ukazuje iskaz samog optuženika u dijelu kad navodi, da je on bio svjestan da vrlo lako može nožem brata lišiti života, ali da to nije bio njegov cilj (list 62 spisa).
Prema tome, protivno ishitrenoj tvrdnji žalitelja, koja nema uporišta u rezultatima dokaznog postupka, prvostepeni sud je na temelju obrane optuženika i svestrane ocjene svih okolnosti uz koje je djelo učinjeno, prije svega imao u vidu način i sredstvo s kojim je optuženik zadao tjelesnu povredu oštećeniku, izveo pravilan zaključak da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem. Za to je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne, logične i prihvatljive razloge.
Što se pak tiče uračunljivosti optuženika, tj. njegove sposobnosti da shvati značenje svojega djela i da upravlja svojim postupcima, uz razloge koje je u tom pogledu dao prvostepeni sud, a koje ovaj drugostepeni sud prihvaća, treba u vezi s žalbenim navodima dodati, da uopće nije učinjena vjerojatnom tvrdnja u žalbi da kod optuženika postoji ovisnost o sredstvima za smirenje, niti da bi zbog toga u vrijeme izvršenja djela uračunljivosti optuženika bila bitno smanjena kako se tvrdi u žalbi.
Naime, neovisno o tome što se ocjena suda o uračunljivosti optuženika uvijek iskazuje u odnosu prema određenom dijelu, samo na temelju puke tvrdnje optuženika da je on toga dana uzimao tablete Apaurina ali da ne zna koliko (list 62 spisa), ne mogu se izvoditi zaključci kakve izvodi žalitelj, tj. da je zbog toga uračunljivost optuženika bila bitno smanjena.
Ovo pogotovo ako se ima u vidu da je psihijatrijski vještak na temelju pregleda optuženika i obavljenog razgovora sa njime, te uvida u spis i medicinsku dokumentaciju, dao pismeni nalaz i mišljenje, prema kome je faktor etilizma u konkretnom slučaju zanemariv, a djelo optuženika je plod reakcije povrijeđene psihopatske ličnosti (list 51-55 spisa).
Na takav zaključak napose ukazuje i ponašanje optuženika koje je prethodilo kritičnom događaju, kao i njegov postupak kad iz lokala odlazi kući, uzima nož, vraća se na mjesto sukoba i nožem napada oštećenika.
S obzirom na navedeno, kao i na sve ostalo što je u odnosu na krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ izložio sud prvog stepena u svojoj presudi, a što ovaj drugostepeni sud prihvaća, inzistiranje optuženika na provođenju novog psihijatrijskog vještačenja na okolnost ovisnosti optuženika o lijekovima, ukazuje se posve suvišnim, jer je prvostepeni sud imao i činjeničnu i pravnu podlogu da optuženika, u skladu sa pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, oglasi krivim za krivično djelo pokušaja ubojstva opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude.
Stoga nije osnovana žalba opt. B. Đ. zbog povrede krivičnog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
I Kž 50/1992-3
Na žalbe optuženika zbog odluke o krivičnim sankcijama.
Opt. B. Đ. u dijelu svoje žalbe zbog odluke o krivičnoj sankciji ponavlja da njegova namjera nije bila da oštećenika liši života, te posebno ističe da odnosi između njega i oštećenika, koji mu je brat, nisu poremećeni, te da je događaj za njih obojicu bio neočekivan šok. Smatra da su utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna prestroga.
Opt. T. M. u svojoj žalbi ističe da je iskreno priznao djelo, te izražava kajanje i spremnost da u cijelosti obešteti oštećenika. Ukazuje na svoje obiteljske prilike sa troje maloljetne djece, činjenicu neosuđivanosti za ovakva krivična djela, invaliditet noge i alkoholizirano stanje u vrijeme izvršenja djela. Smatra da je udio drugog suoptuženika pri izvršenju djela daleko veći nego njegov a da se to nije odrazilo u visini izrečene kazne.
Protivno izloženim žalbenim navodima, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, prihvaća razloge koje je u odnosu na izrečene krivične sankcije u obrazloženju svoje presude dao sud prvog stepena.
Naime, izrečene kazne optuženicima nisu prestroge, kako to tvrde žalitelji, već su i po ocjeni ovog drugostepenog suda u svemu primjerene težini učinjenih krivičnih djela, ličnostima optuženika i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.
U žalbama optuženika ne iznosi se upravo ni jedna okolnost od značenja za odmjeravanje kazne a koju sud prvog stepena ne bi imao u vidu i uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne optuženicima za učinjena krivična djela.
U vezi s navodima u žalbi opt. T. treba dodati, da razlika u visini kazne između njega i suoptuženika za krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH u dovoljnoj mjeri odražava stupanj društvene opasnosti jednog i drugog optuženika s obzirom na njihov suizvršilački udio u zajedničkom djelu.
Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. ZKP, ovaj drugostepeni sud je našao, da je opt. B. Đ. opravdano izrečena mjera sigurnosti oduzimanja noža kao sredstva s kojim je izvršeno krivično djelo, jer su za to bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 69. st. 1. KZJ.
S obzirom na navedeno, kako ne postoje razlozi iz kojih optuženici pobijaju prvostepenu presudu, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.
U Zagrebu, 17. ožujka 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Papeš Branka, v.r.
Zmajević mr Branko, v.r.