Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of legal interest and uniform application of law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance judgment regarding unpaid wages. The defendant argued for extraordinary review based on alleged errors in applying substantive and procedural law, while the plaintiff remained silent. The court rejected the appeal because the lower court had already determined the plaintiff lacked legal interest, and the defendant's arguments did not demonstrate a need for uniform application of law or resolve conflicting judicial practice.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 382. st. 2. i 3.; extraordinary review is inadmissible when the lower court has already found no legal interest and the appeal does not establish a need for uniform application of law or resolve conflicting judicial practice.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 433/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz Č., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika O. p. d.d. iz O., zastupanog po punomoćniku D. Z., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Z. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o neraspoređenim radnicima i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 4505/13-2 od 8. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-690/12-19 od 20. lipnja 2013., u sjednici održanoj 9. lipnja 2015.,
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„I / Utvrđuje se da je Odluka o neraspoređenim radnicima od 7. listopada 2012. godine, koju je donio direktor tuženika O. P. d.d. iz O., … (OIB: …), nezakonita i nedopuštena i da kao takva od trenutka donošenja ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tužitelju D. A. iz Č.,
…, (OIB: …).
II/ Nalaže se tuženiku O. P. d.d. iz O., …, (OIB: …) da tužitelju D. A. iz Č., …,(OIB: …) isplati na ime manje isplaćene plaće:
- za mjesec siječanj 2013. godine bruto iznos od 2.336,35 kn,
- za mjesec veljaču 2013. godine bruto iznos od 2.937,33 kn,
Sve sa zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za pet postotnih poena tekućom od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.
III/ Nalaže se tuženiku P. d.d. iz O., …, (OIB: …) da tužitelju D. A. iz Č., …,(OIB: …) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn, u roku 8 dana.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 4.187,50 kn, kao neosnovan.“
Rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen je prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere zabranom tuženiku primjenu Odluke o neraspoređenim radnicima.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „u otvorenom zakonskom roku iz čl. 382. st. 4. i temeljem odredbe iz čl. 382. st. 2. ZPP-a“ i to „zbog pogrešne primjene materijalnog prava i procesnih povreda“. Prijedlog tuženika je da „revizijski sud donese odluku kojom će usvojiti reviziju tuženika osnovanom, te preinačiti drugostupanjsku presudu, na način da u cijelosti ukine prvostupanjsku presudu kao neosnovanu ili da je odbaci zbog nepostojanja pravnog interesa, te dosudi pripadajući parnični trošak tuženiku.“
Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije dopuštena.
Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 8. prosinca 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj se u parnicama ovakve naravi, u kojima nije riječ o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a („o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“) - jer je predmetom spora zahtjev tužitelja na utvrđenje da je Odluka tuženika „o neraspoređenim radnicima od 7. listopada 2012. godine, koju je donio direktor tuženika“ „nezakonita i nedopuštena i da kao takva od trenutka donošenja ne proizvodi nikakve pravne učinke“ prema tužitelju te zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a - prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.
Sukladno tome, a obzirom da vrijednost predmeta spora u predmetu ne prelazi 200.000,00 kuna, to revizija tuženika nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.
Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revident je u reviziji naznačio pitanja:
1.“je li Odluka o neraspoređenim radnicima tuženika nezakonita i ništavna zbog povrede odredbi članka 133. ZR-a“,
2. „jesu li pravni poslovi tuženika utjecali na njegove statusne promjene“,
3. „je li izvršen prijenos gospodarske cjeline“,
4. „je li se u ovome predmetu spora može utvrđivati postojanje pravnog interesa“,
te pritom istaknuo da odluka „u ovom predmetu spora ovisi o rješenju ovom revizijom materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti pravnih osoba i građana, a o kojim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje“ i pozvao se na odluku donesenu u parničnom postupku posl. br. Gž- 444/13-2 od 14. ožujka 2013. kojom je odlučeno o privremenoj mjeri.
Odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu ali i (ovdje odlučno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka), a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).
Međutim, samo time što je ovdje konstatirao da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revident nije postupio prema navedenim odredbama.
Konkretno, revident je u reviziji postavio navedena pitanja (kako navodi: budući da o njima „nije zauzeto pravno shvaćanje“ te pozivom na odluku donesenu u ovome parničnom postupku pod posl. br. Gž-444/13-2 od 14. ožujka 2013., odlučujući o privremenoj mjeri) - ali nije naznačio razloge zbog kojih bi „stav“ kojeg očekuje (a polazeći od konkretnih razloga na kojima je temeljena osporena presuda) imao biti važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za otklanjanje nesigurne ili neujednačene sudske prakse, odnosno razloge zbog kojih drži da je osporena presuda (u relevantnom dijelu: u odluci o tužbenom zahtjevu) temeljena na nekom shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom i očekivanim shvaćanjem - kao što nije naznačio niti s kojim je to shvaćanjem iz osporene presude nezadovoljan tako da bi ga trebalo ujednačavati s nekim drugim shvaćanjem.
S prethodno navedenim u svezi, ovdje se ne može prihvatiti da od onog što revident ističe zavisi odluka o predmetu spora i (time) da su po revidentu postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je reviziju formulirao i situaciju u ovome predmetu revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“, odnosno otklanjati nesigurnu ili neujednačenu sudsku praksu).
Okolnost što je u ovome predmetu, ali u drugoj vrsti postupka, u postupku osiguranja - u odluci posl. br. Gž-444/13-2 od 14. ožujka 2013., istaknuto da "tužitelj ne bi imao pravni interes za pravnu zaštitu kakvu je tužbom zahtjevao", ne ukazuje na nešto suprotno izloženom: shvaćanje izraženo u postupku osiguranja ne govori o neujednačenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju kakvo bi bilo relevantno za pitanje dopuštenosti revizije u ovome predmetu - obzirom da je postupak osiguranja specifičan postupak, u kojemu se odlučuje samo na temelju vjerojatnosti (a ne i izvjesnosti) postojanja pretpostavki za određivanje mjere osiguranja u okolnostima svakog konkretnog slučaja, tako da u odluci o privremenoj mjeri izraženo shvaćanje ne vezuje parnični sud u odlučivanju o tužbenom zahtjevu - i ne treba ga (u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije) usaglašavati s shvaćanjem kakvo je izraženo u osporenoj presudi.
Revizijski sud pritom ukazuje:
- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),
- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u već istaknutom smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.
Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.
2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 9. lipnja 2015.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.