Revr-678/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 678/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnica I. R., odvjetnica u S., protiv tuženika J. p.-S. d.d. V., kojeg zastupaju punomoćnici I. K. i J. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. K., J. K. i A. B. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-541/12 od 10. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1- 4570/10 od 25. listopada 2011., u sjednici održanoj 19. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužitelju po osnovi izgubljene zarade zbog nemogućnosti ostvarivanja primanja iz dopunskog rada isplati iznos od ukupno 402.519,58 kuna za razdoblje od ožujka 1993. do travnja 2011. sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to određeno u stavku I. izreke te presude, da mu plaća po osnovi izgubljene zarade zbog nemogućnosti ostvarivanja primanja iz dopunskog rada iznos od po 1.880,00 kuna mjesečno počev od 1. svibnja 2011. do 1. veljače 2012. s pripadajućom zateznom kamatom (stavak II. izreke) te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 178.313,77 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2011. do isplate, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 44.684,03 kune kao neosnovan (stavak III. izreke prvostupanjske presude).

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-4570/10 od 25. listopada 2011. godine, u odlukama pod točkom I. i II. izreke.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj P1- 4570/10 od 25. listopada 2011. godine, u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 178.313,77 kuna, na način da ista u tom dijelu glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 134.092,20 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. listopada 2011. godine, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za pet postotnih poena, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg zatraženog troška u iznosu od 44.221,57 kuna.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 7.376,31 kuna, te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 6.250,00 kuna.“

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je zaključno predložio reviziju prihvatiti u cijelosti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tužbom od tuženika, kao pravnog sljednika P. d.d. S. (kod kojeg je tužitelj bio u radnom odnosu tijekom kojeg je 6. svibnja 1992. doživio ozljedu na radu u kojoj je teško povrijeđen i zbog čega je 21. svibnja 1995. upućen u mirovinu, za koju nezgodu na radu je odgovoran poslodavac), zahtijevao naknadu štete zbog izgubljene zarade, odnosno razlike između naknade plaće koju je primao za vrijeme bolovanja i plaće koju bi bio primio da je radio na radnom mjestu na kojem je doživio nezgodu na radu, odnosno razlike između primljene mirovine i plaće koju bi primio da zbog posljedica ozljeđivanja nije umirovljen i to za razdoblje od 6. svibnja 1992. do 1. veljače 2012.. Također je zahtijevao i naknadu štete zbog izgubljene zarade radi nemogućnosti ostvarenja primanja iz dopunskog rada u vidu pružanja automehaničarskih usluga počevši od 1. svibnja 1992. pa ubuduće.

O tužiteljevom zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade po osnovi razlike između naknade plaće koju je primao za vrijeme bolovanja i plaće koju bi bio primio da je radio na radnom mjestu na kojem je doživio nezgodu na radu, odnosno razlike između primljene mirovine i plaće koju bi primio da zbog posljedica ozljeđivanja nije umirovljen i to za razdoblje od 6. svibnja 1992. do 1. veljače 2012. već je pravomoćno odlučeno presudom Županijskog suda u Splitu broj GŽx-696/09 od 16. srpnja 2010. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-339/06 od 27. lipnja 2008..

Predmet spora u ovom parničnom postupku jest tužbeni zahtjev tužitelja po osnovi naknade štete zbog izgubljene zarade radi nemogućnosti ostvarenja primanja iz dopunskog rada u vidu pružanja automehaničarskih usluga počevši od 1. svibnja 1992. do 1. veljače 2012. kada je tužitelj navršio 65 godina života, pa bi po redovnom tijeku stvari bilo za očekivati da bi do tada tužitelj mogao obavljati dopunski rad.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik je u reviziji naveo da je drugostupanjski sudom počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u obrazloženju drugostupanjske presude nejasni i većim dijelom proturječni, a o odlučnim činjenicama svoju odluku sud je utemeljio na proturječnosti razloga presude i sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Suprotno tvrdnji revidenta tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi su navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, obrazloženje drugostupanjske presude nije proturječno niti nejasno zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Što se tiče navoda tuženika iznesenih u reviziji kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pritom iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba istaknuti da ovaj sud takve, činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su ocijenili osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade radi nemogućnosti ostvarenja primanja iz dopunskog rada u vidu pružanja automehaničarskih usluga i tužitelju za razdoblje od 1. travnja 1993. do travnja 2011. te pozivom na odredbe čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) po tom osnovu tužitelju dosudili iznos od ukupno 402.519,58 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate te tuženiku naložili da tužitelju za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 1. veljače 2012. plaća mjesečnu rentu po istom osnovu u iznosu od po 1.880,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 195. st. 1. i 2. ZOO odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 195. st. 1. i st. 2. ZOO prihvativši tužbeni zahtjev kao osnovan. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 19. studenoga 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.