Legislator Case Law & Legislation
I Kž-173/2014-4 AI generated

Criminal appeal upheld conviction for abuse of trust in business, adjusting sentencing based on new law.

Case Number I Kž-173/2014-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed appeals by the prosecutor and defendants, reclassifying the crime from breach of duty to abuse of trust in business. The court found that a newer, more lenient law regarding the monetary threshold for this offense applied retroactively, necessitating a change in the legal characterization and sentencing. Consequently, the first-instance judgment was amended to reflect the new legal definition while maintaining the original sentence as appropriate given the passage of time and mitigating circumstances.

Legislator headnote

AI generated

čl. 337. st. 4. KZ/97.; čl. 246. st. 2. KZ/11.; čl. 89. st. 29. KZ/11.; When a subsequent amendment clarifies or modifies the definition of a crime's elements, the new legal characterization applies retroactively to adjust the conviction and sentencing if it results in a more favorable outcome for the accused.

Keywords

AI generated
abuse of trust in business retroactive application of law legal characterization of crime sentencing modification mitigating circumstances conditional sentence Criminal Procedure Act

Cited Legislation

AI generated
čl. 337. st. 4. KZ/97.
čl. 246. st. 2. KZ/11.
čl. 89. st. 29. KZ/11.
čl. 478. ZKP/08.
čl. 476. st. 1. ZKP/08.
čl. 486. st. 1. ZKP/08.
čl. 482. ZKP/08.

Cited Case Law

AI generated
Su-IV K-4/2012-7
Naime, pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012-7 izmijenjene su visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 173/14.-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog T. J. i optuženog J. H. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 6. studenoga 2013., broj K-36/11., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2016.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženog T. J. i optuženog J. H., a po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog I. O., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da su optuženi T. J., optuženi I. O. i optuženi J. H. radnjama činjenično opisanima u izreci pobijane presude, a pravno označenima kao kaznena djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. počinili kaznena djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.).

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda:

- u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženom T. J. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora od 10 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca pa se taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se ova jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini novo kazneno djelo; optuženom I. O. se za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora od 6 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca pa se taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se ova jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od 1 godine ne počini novo kazneno djelo; optuženom J. H. se za kazneno djelo

I Kž 173/14.-4

iz članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora od 10 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora od 3 mjeseca pa se taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se ova jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini novo kazneno djelo

- u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. KZ/11., od optuženika oduzima imovinska korist i to od optuženog T. J. u iznosu od 810.042,26 kuna, a od optuženog J. H. u iznosu od 812.000,36 kuna.

III. Žalbe državnog odvjetnika, optuženog T. J. i optuženog J. H. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, donijetom u ponovljenom postupku, optuženi T. J., optuženi I. O. i optuženi J. H. proglašeni su krivima da su počinili kazneno djelo iz članka 337. stavka 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda - dalje u tekstu: KZ/97.) i kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97.

Na temelju tih odredbi i uz primjenu članka 57. stavka 2. točke b) KZ/97., optuženom T. J. je za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. utvrđena mu je kazna zatvora tri mjeseca te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina. Potom je, na temelju članka 67. KZ/97., optuženiku izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja 3 godine. Jednaku kaznenopravnu sankciju prvostupanjski sud izrekao je i optuženom J. H.

Optuženom I. O. je prvostupanjski sud za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97., na temelju navedenih odredbi, utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca. Potom je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci pa mu je izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja jedna godina.

Na temelju članka 82. KZ/97. od optuženog T. J. oduzeta je imovinska korist 810.042,26 kuna, a od optuženog J. H. 812.000,36 kuna.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - pročišćeni tekst i 115/06. - dalje u tekstu: ZKP/97.) svi optuženici dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog T. J. i optuženog J. H. navodeći „vrsta izrečene sankcije je odgovarajuća … ali

I Kž 173/14.-4

njezina mjera nije prihvatljiva“ te predloživši da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni“.

Žalbu je podnio optuženi T. J. po branitelju, odvjetniku M. K. i optuženi J. H. po branitelju, odvjetniku D. I., oba zbog svih žalbenih razloga. Žalitelji su predložili da pobijana presuda bude ukinuta, odnosno preinačena tako da budu oslobođeni od optužbe.

Na žalbe optuženika, odgovor je podnio državni odvjetnik i predložio da obje žalbe budu odbijene kao neosnovane.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane, a prvostupanjsku presudu trebalo je preinačiti po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe optuženog T. J. i optuženog J. H., osim zbog odluke o kazni

Oba žalitelja pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ali ne objašnjavaju u čemu bi se ta povreda sastojala odnosno prepričavaju članak 468. stavak 1. točku 11. ZKP/08. No, u pobijanoj presudi nema proturječnosti niti nejasnoća. Prvostupanjski sud dao je jasne, razumljive i logične razloge za presudu koju je donio. Žalitelji se ne slažu s raščlambom prvostupanjskog suda te iznose prigovore koji su u najvećem dijelu činjenične naravi. Zato nije riječ o žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka nego o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

No, niti u tom dijelu žalbe nisu osnovane. Prvostupanjski sud je detaljno raščlanio izvedene dokaze te logično obrazložio i pravilno zaključio da su optuženici počinili po dva kaznena djela činjenično opisana u izreci pobijane presude. Doduše, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio kazneni zakon u jednom dijelu, ali o tome više kasnije.

Oba žalitelja prigovaraju činjeničnom utvrđenju koje se odnosi na prodaju brašna. Smatraju da nema izravnih dokaza da je djelo počinjeno tijekom 2003. godine, iznose dvojbu je li brašno uopće bilo u skladištu u Z., tko ga je i kada prodao, je li uopće vršena prodaja na crno, a za manjak brašna koji se pojavio u dokumentaciji skladišta u Z. žalitelji tvrde da postoji mogućnost da je to posljedica kala pozivajući se na Odluku o dopuštenoj visini kala, rastepa, kvara i loma na žitaricama i proizvodima od žitarica i brašna („Narodne novine“, broj 142/99. - dalje u tekstu: Odluka).

Krivotvorenje dokumentacije (računi o prodaji, ugovori o kratkoročnoj pozajmici i isplatnice) žalitelji niti ne poriču pa te okolnosti prvostupanjski sud pravilno svrstava u nesporene činjenice. Oni tvrde da prodaje „na crno“ nije bilo, da oni nisu prodavali brašno kamoli prisvojili novac od prodaje nego je izrada dokumentacija posljedica nužnog sravnjivanja knjigovodstvenog manjka koji se pojavio u dokumentaciji ...

Točno je da nema izravnih dokaza o prodaji brašna na crno. No, prvostupanjski sud je na temelju više usmjeravajućih dokaza koje je razumski raščlanio i povezao zatvorio njihov

I Kž 173/14.-4

krug i pravilno donio jedini mogući zaključak; optuženici su prodali gotovo pa osamsto tona brašna „na crno“, manjak pravdali krivotvorenom dokumentacijom o prodaji, a prisvajanje novca pravdali neistinitim ugovorima o kratkoročnoj pozajmici i isplatnicama.

Prvi od usmjeravajućih dokaza je činjenica da je brašno otpremljeno i došlo u skladište u Z., a to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju dokumentacije, financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i iskaza svjedokinje A. Š. Time otpadaju žalbeni prigovori da nije utvrđeno je li brašno uopće došlo u Z.

Drugo, ... na skladištu u Z. se pojavila zaliha brašna od gotovo pa osamsto tona, a u tom trenutku trgovačkog društvo „E.-t.“ d.o.o. u kojem su žalitelji bili odgovorne osobe više nije bilo u posjedu skladišta jer im je zakupodavac otkazao zakup skladišta u ... s otkaznim rokom od šest mjeseci. To jasno slijedi iz dokumentacije u spisu koju prvostupanjski sud pravilno prihvaća.

Treće, o prodaji brašna sačinjeno je ... krivotvorenih računa koji svi nose isti datum; ... Na računima je navedeno da je prodaja bila građanima, ali niti na jednom računu nije navedeno ime i prezime građana kojem je brašno tobože tada prodano. Ove okolnosti niti nisu sporne.

Četvrto, svi optuženici su ... potpisali ugovore o zajmu, a novac nisu dobili iako su potpisali i isplatnice da su novac primili. Cjelokupna krivotvorena dokumentacija sačinjena je nakon dogovora trojice optuženika i po njihovim uputama, a to jasno slijedi iz iskaza svjedokinje A. Š. koja je postupala po nalozima i uputama optuženika.

Peto, optuženici su mijenjali i prilagođavali njihove obrane. Najprije su tvrdili da je dokumentacija sačinjena kako bi se trenutno premostio manjak kojeg u stvari nije bilo, samo je nedostajala dokumentacija koju je trebalo pronaći. Potom optuženi T. J. tvrdi da je manjak posljedica dopuštenog kala nastalog mljevenjem 4.600 tona pšenice u brašno, a optuženi I. O. (u odnosu na kojeg nije podnijeta žalba) da je riječ o manjku „koji je nastao tko zna od kada“. Obje teze ponavljaju žalitelji (optuženi T. J. i optuženi J. H.).

Prvostupanjski sud pravilno otklanja takve obrane. U odnosu na vrijeme nastanka manjka prvostupanjski sud logično zaključuje da su optuženici slali brašno u skladište u Z. i da su znali koje je količinsko stanje jer su kao odgovorne osobe trgovačkog društva bili zainteresirani za njegovo poslovanje. Osim toga, sačinjavanje krivotvorene dokumentacije daje logično i razumno jedino prihvatljivo objašnjenje da se optuženici u tu aktivnost upuštaju kako bi prikrili prisvajanje novca od brašna koji su prodali „na crno“.

Također, prvostupanjski sud pravilno otklanja mogućnost kaliranja brašna jer „na skladište u Z. nije zaprimljena pšenica od koje je samljeveno brašno … nego je zaprimljeno brašno koje nema takav kalo“ (stranica 10, drugi odlomak odozdo pobijane presude“. Optuženi J. H. u žalbi sada prigovara tom zaključku suda i poziva se na Odluku prema kojoj se „pod rashodom radi kala, rastepa, kvara i loma proizvoda razumijevaju gubici na robi koji nastaju kao posljedica prirodnih utjecaja i tehnoloških procesa, koji se moraju poduzimati pri gospodarenju sa žitaricama i proizvodima od žitarica i brašna (sušare, smještajni objekti, mlinovi, pekare, tjesteničarne, pakirnice i dr.)“ – članak 3. Odluke. Taj žalbeni navod i članak 3. Odluke ne dovode u pitanje pravilno otklanjanje obrane da je manjak gotovo pa osamsto tona brašna posljedica mljevenja 4.600 vagona pšenice. Osim toga, kalo može biti obračunato

I Kž 173/14.-4

samo u odnosu na već samljeveno brašno. Prema članku 5. Odluke „dopušteni normativ gubitka“ za brašno iznosi 1,0 % za „istovar, zapremanje, čuvanje“ i 0,8 % pri prosijavanju ili vaganju. Prema tome, ovdje bi moglo biti riječi samo o ukupnom kalu 1,8 % u odnosu na utvrđenih 799.493 kilograma brašna, a nikako da je navedena količina brašna posljedica kala nastalog mljevenjem pšenice. No, „manjkovi uslijed kala … ne mogu se unaprijed priznati bez dokaza da su stvarno i nastali, odnosno da su vjerojatno nastali“ (članak 8. stavak 1. Odluke). O takvom manjku ovdje nema dokaza niti žalbeni navodi upućuju na postojanje takvog dokaza pa zato nema sumnje u pravilnost činjenične analize prvostupanjskog suda u odnosu na kaliranje brašna.

Iz svega navedenog jasno slijedi da žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. S tim u vezi, činjenično stanje nije niti nepotpuno utvrđeno. Žalitelji prigovaraju odbijanju dokaznih prijedloga; ispitivanju svjedokinje K. Z. i S. U. na okolnosti načina zaduživanja i razduživanja brašna iz S. B. u Z. i kako je vršena prodaja brašna iz skladišta u Z. Osim toga, optuženi T. J. smatra da je navode svjedokinje A. Š. trebalo provjeriti dopunskim ispitivanjem knjigovodstveno-financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je pravilno i dostatno obrazložio razloge odbijanja dokaznih prijedloga (stranica 14, drugi odlomak odozgo prvostupanjske presude). Pokraj tako jasnog i čvrsto zatvorenog kruga usmjeravajućih okolnosti provođenje dodatnih dokaza je doista nepotrebno. Optuženi T. J. tvrdi u žalbi da je „okrivljenik u izreci presude osuđen za kazneno djelo koje više ne postoji“ i da je „trebalo utvrditi u izreci presude“ postoji li „pravni kontinuitet u odnosu na djela iz članka 337. Kaznenog zakona iz 1997. godine sa djelom iz članka 246. iz Kaznenog zakona iz 2011. godine, odnosno pravni kontinuitet za djelo iz članka 312. KZ/97 sa djelom iz članka 279 iz KZ/11.“

Prvostupanjski sud je utvrđivao postojanje pravne neprekidnosti i utvrdio njeno postojanje u odnosu na oba djela. Ta ocjena ne ide u izreku presude nego u njeno obrazloženje. U izreku ide pravni opis i pravna oznaka na koju se sud odluči nakon ocjene o postojanju pravnog kontinuiteta. Ako odluči da nema neprekidnosti, onda donosi presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe jer djelo za koje je optužen (više) nije kazneno djelo (s činjeničnim opisom i pravnim opisom kako je to postavljeno u optužnici). No, o tome ovdje nije riječ jer pravni kontinuitet postoji. Pri ocjeni u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio postojanje pravne neprekidnosti i pravilnom primjenom članka 3. KZ/11. djelo pravno označio prema KZ/97. No, kod ocjene u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. prvostupanjski sud je pogriješio i počinio je povredu kaznenog zakona koju je u povodu podnesenih žalbi trebalo otkloniti i u odnosu na optuženog I. O. koji se nije žalio, a prema članku 479. ZKP/08. (tzv. povlastica spojenosti).

Najprije treba navesti da pravni kontinuitet postoji. Optuženici su kao odgovorne osobe povrijedili dužnost zaštite imovinskih interesa trgovačkog društva jer su kao članovi uprave pribavili sebi protupravnu imovinsku korist, a time su i prouzročili štetu društvu o čijim imovinskim interesima su bili dužni brinuti. No, ovdje je trebalo primijeniti KZ/11., a ne KZ/97. Naime, pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012-7 izmijenjene su visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela. Ta izmjena je sada i izričita zakonska odredba (članak 89. stavak 29. KZ/11.) Tako, zakonsko obilježje “znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete

I Kž 173/14.-4

prelazi 60.000,00 kuna. To je za optuženike povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja u konkretnom slučaju smanjuje kriminalna količina tih kaznenih djela. Zato je trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97. u kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. a uslijed toga i u odluci o kazni te odlučiti kao pod I. i II. izreke. Smisleno tome, trebalo je prvostupanjsku presudu preinačiti i u odnosu na odredbu na kojoj se temelji oduzimanje imovinske koristi.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika, optuženog T. J. i optuženog J. H., zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik ne prigovara vrsti sankcije koju je prvostupanjski sud izrekao optuženicima T. J. i J. H., nego njenoj mjeri. Žalbe ovih optuženika sadrže i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, iako nisu posebno obrazložene (članak 478. ZKP/08.).

Prvostupanjski sud je za sve optuženike utvrdio sve olakotne okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne (neosuđivanost, životnu dob, narušeno zdravlje optuženog J. H., ponašanje optuženika je eksces). Otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio. Državni odvjetnik smatra da stupanj krivnje, upornost i htijenje ovih optuženika te visina imovinske koristi koju su pribavili opravdavaju strožu mjeru sankcije. No, nije u pravu. Te okolnosti treba vagati zajedno s činjenicom da je sada primijenjen blaži zakon za jedno djelo i da je od vremena počinjenja djela prošlo gotovo pa 13 godina. Zato je sankcija koju je izrekao prvostupanjski sud i sada pravilna te je prilagođena zbog preinačenja prvostupanjske presude (točka II. izreke). Upravo te sankcije sadrže dostatnu količinu društvene osude za zlo koje su optuženici počinjenjem kaznenog djela nanijeli oštećenicama i društvu u cjelini. Istovremeno, izrečene kaznene sankcije mogu jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Nije osnovana niti žalba optuženog T. J. zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi jer je prvostupanjski sud tu korist pravilno utvrdio i oduzeo od optuženika.

Imajući na umu sve navedeno, i kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 5. rujna 2016.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Damir Kos, v. r.