FPž-298/2018-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: FPž-298/2018

Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Genca kao predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika A.Z. kojeg brani odvjetnik I.M. iz OD M. i partneri j.t.d., zbog prekršaja iz članka 61. stavka 1. točke 11. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije („Narodne novine“ broj 40/16), odlučujući o žalbi okrivljenika A.Z., podnesenoj protiv rješenja o prekršaju, Vijeća za prekršaje, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: 413-01/18-26/258, URBROJ: 513-02- 7002/11-18-10 od 22. svibnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenika A.Z., preinačuje se pobijano rješenje o prekršaju u odluci o kazni, na način da se okrivljeniku A.Z. na temelju članka 61. stavka 1. točke 11. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije, izriče novčana kazna u iznosu od 15.000,00 kn (petnaesttisuća kuna), a koju je okrivljenik dužan platiti u roku od 8 (osam) dana od primitka ove presude, te ako okrivljenik A.Z. plati dvije trećine izrečene novčane kazne u gore navedenom roku, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

II. Žalba okrivljenika A.Z.

, odbija se u preostalome dijelu kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjsko rješenje o prekršaju potvrđuje.

III. Okrivljenik A.Z. je dužan platiti paušalni iznos troškova prekršajnog postupka ovoga Suda u iznosu od 200,00 kn (dvjesto kuna), u roku od 8 (osam) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem o prekršaju okrivljenik A.Z. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 61. stavka 1. točke 11. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije, činjenično opisanog u izreci pobijanog rješenja te je okrivljeniku A.Z., izrečena novčana kazna u iznosu od 33.000,00 kuna, a koji je upozoren da ako u roku od 8 dana po pravomoćnosti rješenja o prekršaju plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati da je u cijelosti plaćena.

Istim rješenjem o prekršaju okrivljenik A.Z. je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna.

Protiv tog rješenja okrivljenik A.Z. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj: 107/07, 39/13, 57/13, 110/15, 70/17), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i zbog odluke o kazni, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, te u bitnome navodi da je prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje s obzirom da je sadržaj isprava i zapisnika pogrešno protumačilo na koje je pogrešno primijenilo materijalno pravo, te nije primijenilo odredbe o ublažavanju kazne, odnosno oslobođenja od kazne i sudske opomene iako su za navedeno postojali zakonski uvjeti, te postupilo protivno načelu krivnje koje je propisano u članku 4. i članku 25.

Prekršajnog zakona, te da okrivljenik logički niti pravno ne može biti kriv za navedeni prekršaj jer je okrivljenik u postupku isticao kako je apsolutno nemoguće cijelo vrijeme imati u vidu carinsko uže i plombu imajući vidu ilegalni skriveni ulazak migranta te je nemoguće sjediti za upravljačem i imati na oku carinsku plombu, te stoga ne može biti prekršajno odgovoran za navedeni prekršaj, te da u postupku nije dokazano da okrivljenik nije poduzeo sve moguće korake glede sprečavanja oštećenja odnosno da je postupao iz nehaja odnosno namjere jer mu je vozilo oštećeno od strane trećih osoba unatoč svim mogućim poduzetim koracima radi zaštite vozila i carinske cerade, te da prvostupanjsko tijelo pogrešno smatra da je vozač robe i zaposlenik prijevozničke tvrtke odgovoran za nepravilnosti i da u obrazloženju navodi da je vozač osoba koja prisustvuje utovaru robe, stavljanju carinskih obilježja odnosno carinske plombe i carinskog užeta te pogrešno zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do propusta okrivljenika jer uže nije bilo ispravno provučeno kroz oba mehanizma zatezača cerade pa je na takav način omogućen ulazak u tovarni prostor bez skidanja carinske plombe odnosno bez oštećenja iste kao u ovom slučaju i da je bio dužan upotrijebiti dužnu pažnju prilikom stavljanja istih jer navedeno ne ulazi u biće prekršaja koje se odnosi na oštećivanje, uništenje ili uklanjanje sredstava za prepoznavanje robe odnosno nesprečavanja opisanih radnji i što je u ingerenciji carinskih tijela, ne cijeneći pri tome navode iz pisane obrane okrivljenika i o čemu svjedoči miran prolazak preko prijelaza granice republike Srbije.

Nadalje, žalitelj ističe kao što je ni ranije isticao da je trebalo zatražiti od carinske službe podatak da li su prilikom prelaska državne granice Republike Srbije na vozilu okrivljenika utvrđene nepravilnosti u vidu primjene zaštite od oštećenja odnosno uništenja sredstva za prepoznavanje robe (temeljem Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srbije sklopljenog u Zagrebu, dana 15. prosinca 2005. godine) pa stoga nije cijenjena obrana okrivljenika, niti dokazni prijedlozi okrivljenika, te da su upravo migranti oštetili carinsko uže radi ilegalnog ulaska u prostor RH i ponovno utaknuli u zatezače radi izbjegavanja otkrivanja i koji navodi obrane nisu cijenjeni, a koji su izrazito životni odnosno u praksi i nesporno učestali, pa je neosnovan navod u obrazloženju pobijanog rješenja da je okrivljenik „kao prijevoznik trebao upotrijebiti dužnu pažnju prilikom stavljanja carinskih obilježja“ jer se time okrivljeniku stavlja na teret postupanje carinskih (državnih) tijela.

Okrivljenik u žalbi ističe da izrečena kazna u iznosu od 33.000,00 kuna nije odmjerena jer okrivljenik nije prethodno kažnjavan, te da je savjestan vozač i da nije mogao utjecati na ilegalan ulazak 4 nepoznate osobe te da je prekršaj počinjen sa najnižim stupnjem krivnje odnosno nesvjesnim nehajem, te da je djelo počinjeno nečinjenjem pa bi se okrivljenik mogao blaže kaniti sukladno članku 15. stavku 3. Prekršajnog zakona, te da je u skladu sa člankom 6. Prekršajnog zakona radi svrhe kažnjavanja trebalo cijeniti da je okrivljenik obiteljski čovjek s niskim primanjima, često na putu radi obavljanja posla te da mu je kazna izrečena u visini od skoro 70% maksimalne kazne što nije pravno, logički niti životno primjereno, te da je neosnovano da je izrečena kazna visoka jer su u teretnom prostoru vozila pronađene četiri osobe migranti, a što predstavlja olakotnu okolnost jer proizlazi da okrivljenik nije oštetio carinska obilježja i zbog čega je pretrpio šok i da se radi o općepoznatoj činjenici o ilegalnom prelasku migranta na opisani način te da je oštećivanje carinskih obilježja bilo učinjeno neprimjetno.

Žalitelji predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati i da se pobijano rješenje o prekršaju ukine odnosno preinači na način da se oslobodi od kazne ili da se kazna maksimalno ublaži.

Žalba je djelomično osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17), ispitivao je pobijano rješenje o prekršaju iz osnova i razloga iz kojih se ono pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li rješenjem o prekršaju na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

U odnosu na žalbene navode okrivljenika da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak (nadalje, prvostupanjsko tijelo) počinilo bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona jer pobijano rješenje o prekršaju nema razloga, niti su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama budući da navodi obrane nisu cijenjeni, te da je neosnovan navod u obrazloženju pobijanog rješenja da je okrivljenik „kao prijevoznik trebao upotrijebiti dužnu pažnju prilikom stavljanja carinskih obilježja“ jer se time okrivljeniku stavlja na teret postupanje carinskih (državnih) tijela, potrebno je navesti da je prvostupanjsko tijelo osnovano iznijelo sve razloge o odlučnim činjenicama na kojima temelji osuđujuću odluku koji su potpuno jasno izneseni, objektivno argumentirani i na zakonu osnovani.

Prvostupanjsko tijelo je u obrazloženju pobijane presude valjano i osnovano iznosi razloge za donošenje osuđujuće odluke, te u obrazloženju osnovano navodi razloge iz kojih je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik dana 7. ožujka 2018. godine na teretnom ulazu RGP Bajakovo zatečen kao vozač kamiona bugarskih registarskih oznaka XX/XX u vlasništvu prijevozničke tvrtke D. Š. d.o.o. Srbija, kojim je prevozio ribu uz deklaraciju 18RS021091CFRTTS87, a kojom prilikom je utvrđeno da carinsko uže nije bilo ispravno provučeno kroz oba mehanizma zatezača cerade gdje su u tovarnom prostoru pronađene četiri osobe koje su ilegalno pokušali ući u carinsko područje EU, te na opisani način počinio prekršaj iz članka 61. stavka 1. točke 11.

Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije, navodeći da su svi konstitutivni elementi prekršaja utvrđeni na temelju pisane obrane okrivljenika koji iako formalno ne priznaje krivnju, ne osporava odlučne činjenice, navodeći da prihvaća mogućnost da je za vrijeme višesatnog čekanja moguće da su migranti radi prelaska državne granice neopaženu ušli u kamion i oštetili carinarsko uže, a što predstavlja opće poznatu činjenicu, kao i iz drugih provedenih dokaza koji su pročitani na glavnoj raspravi održane dana 14. studenog 2017. godine odnosno iz zapisnika o obavljenom očevidu od dana 7. ožujka 2018. godine i preslika druge dokumentacije koja prileži u spisu, a u kojem je zapisniku konstatirano da je u inkriminirano vrijeme uočena neispravnost i to carinsko uže nije ispravno provučeno kroz oba mehanizma zatezača cerade i kojem su vozilu pronađena četiri migranta,a koji zapisnik je okrivljenik potpisao bez primjedbi.

Prvostupanjsko je dalo osnovane razloge o krivnji okrivljenika navodeći da je isti kao vozač odgovoran za sve nepravilnosti tijekom prijevoza robe od kupca do prodavatelja i da je s obzirom na utvrđenu nepravilnost propustio postupiti sukladno odredbi članka 192. Uredbe (EU) br. 952/2013 jer nije primjereno zaštitio neovlašteno uklanjanje carinskog užeta tijekom tranzita robe odnosno da nije postupio sa dužnom pažnjom, pa je žalbeni navod žalitelja da je počinjena bitna povreda iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona neosnovan jer su dani razlozi o odlučnim činjenicama i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika koji su na zakonu osnovani, niti postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava te zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Nadalje, razmatrajući pobijanu odluku povodom žalbenih navoda okrivljenika ovaj Sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, budući da je prvostupanjsko tijelo provelo glavnu raspravu dana 22. svibnja 2018. godine na koju je okrivljenik uredno pozvan i koji je dostavio podnesak u kojem iznosi obranu koja je pročitana, kao i zapisnik o obavljenom očevidu od dana 7. ožujka 2018. godine u kojem je konstatirano da je u inkriminirano vrijeme uočena neispravnost i to carinsko uže nije ispravno provučeno kroz oba mehanizma zatezača cerade i kojem su vozilu pronađena četiri migranta, a koji zapisnik je okrivljenik potpisao bez primjedbi. Slijedom izvedenih dokaza i uzimajući pri tome u obzir obranu okrivljenika, utvrđeni su svi konstitutivni elementi prekršaja, a koje je dokaze prvostupanjsko tijelo ocijenilo i prihvatilo kao istinite sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, te su stoga utvrđene sve odlučne činjenice budući da se obilježje prekršaja iz članka 61. stavka 1. točke 11. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije odnosi na propust u sprječavanju oštećenja ili uništenja ili uklanjanja ili ako počinitelj ukloni ili ošteti sredstvo za prepoznavanje robe stavljeno sukladno članku 192. Uredbe (EU) br. 952/2013, a što je nedvojbeno utvrđeno iz provedenih dokaza iz kojih nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik u konkretnom slučaju propustio postupiti sa dužnom i povećanom pažnjom te propustio poduzeti sve radnje kako bi spriječio uklanjanje carinskog užeta kao sredstva za prepoznavanje robe, pa je stoga trebao voditi o tome računa i postupiti sa povećanom pažnjom.

Nadalje, potrebno je napomenuti da je sukladno članku 25. Prekršajnog zakona nehaj osnovni oblik prekršajnopravne odgovornosti, a za namjeru okrivljenici odgovaraju samo kada je to izričito propisano zakonom, pa je za prekršajnu odgovornost dovoljno da je okrivljenik postupao i iz nehaja, kao što to nedvojbeno proizlazi u konkretnom slučaju iz utvrđenih odlučnih jer je okrivljeni kao profesionalni vozač kamiona i s obzirom na opće poznatu situaciju vezano uz ilegalne tranzite migranata, trebao postupiti sa povećanom pažnjom prilikom prijevoza robe po carinskoj deklaraciji kako bi zaštitio carinska obilježja robe i postupio u potpunosti u skladu sa člankom 192. Uredbe (EU) br. 952/2013.

Međutim, ispitujući odluku o kazni povodom žalbe okrivljenika, ovaj Sud je smatra da je u konkretnom slučaju izrečena novčana kazna doista prestroga i previsoko odmjerena i da je potrebno za počinjeni prekršaj, uzimajući u obzir sve odlučne okolnosti iz članka 36. Prekršajnog zakona i sve utvrđene olakotne okolnosti odnosno njegove osobne prilike, okrivljeniku A.Z., izreći novčanu kazna u iznosu od 15.000,00 kuna, koju je okrivljenik dužan platiti u roku od 8 dana od primitka ove presude, a kojom kaznom će se ostvariti specijalna i generalna prevencija, budući je zakonom za opisani prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 50.000,00 kuna, pa je trebalo izreći kaznu u nižem iznosu uzimajući u obzir vrstu i stupanj krivnje počinitelja i njegove osobne i imovinske prilike.

Svakako treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenik u roku od 8 dana od primitka ove presude plate dvije trećine novčane kazne izrečene ovom presudom, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

Također je potrebno navesti da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za primjenu mjere upozorenja opomene, budući da je u odredbi članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da se opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja, a za navedeni prekršaj je propisana novčana kazna u iznosu većem od 5.000,00 kuna, kako je to gore navedeno.

Nadalje, u odnosu na žalbe navode okrivljenika da je trebalo sukladno članku 38. stavku 2. Prekršajnog zakona okrivljenika osloboditi od kazne, potrebno je navesti da je navedena prava osnova fakultativne naravi koju sud i nadležno tijelo primjenjuju prema diskrecijskoj ocjeni, a u konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti i objekt zaštite prekršaja koji se odnosi na održavanje društvene discipline i zaštite državnog proračuna, izricanjem novčane kazne će se ostvariti svrha kažnjavanja te specijalna i generalna prevencija prema ocjeni ovog suda i nije bilo u konkretnom slučaju zakonskih uvjeta za oslobođenjem od kazne koji su propisani u članku 38. Prekršajnog zakona.

Odluka o troškovima postupka je pravilna i donesena je u skladu s postojećim propisima.

Kako je ovaj Sud donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, to je, na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3 c. Prekršajnog zakona, okrivljenik dužan naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka ovog Suda u iznosu od 200,00 kuna, u roku od 8 dana po primitku ove presude. Visina troškova odmjerena je u skladu s odredbom članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona s obzirom na trajanje i složenost prekršajnog postupka.

Zbog izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. srpnja 2018.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Stanislav Walaszek, v.r.

Mladen Genc, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Osijek, Vijeće za prekršaje, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i tužitelju.