Rev-867/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 867/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz B., zastupanog po A. i J. J., odvjetnicima u B., protiv I-tuženika R. V. iz B. i II-tuženika I. G. iz O., zastupanih po Č. J., odvjetniku u B., radi ništavosti ugovora o zajmu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. svibnja 2003. br. Gž- 360/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 2003. br. P- 1609/01-26, u sjednici održanoj dana 9. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 8. svibnja 2003. br. Gž-360/03 potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 2003. br. P-1609/01-26 kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništavosti ugovora o zajmu sklopljenog 20. lipnja 1997. između tužitelja kao zajmoprimca i tuženih kao zajmodavaca.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident posebno ne obrazlaže, već općenito ukazuje na položaj tužitelja koji se našao u rukama osoba koje su ga svojom umješnošću, snagom i prijetnjom prisilile na potpis spornog ugovora o zajmu u kojem nije naveden stvarni iznos zajma od 32.000 DEM, već ukamaćen iznos na ukupno 76.000 DEM, a kojim je, osim toga, obuhvaćen i dug tužitelja prema S. V., koji uopće ne postoji. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u razlozima drugostupanjske presude da u postupku nisu utvrđene mane volje na strani tužitelja, jer nije utvrđeno da bi ugovor o zajmu potpisao pod prisilom, smatrajući suprotno da nije ni podnio tužbu zbog pobojnosti ugovora već samo radi njegove ništavosti pozivom na odredbu čl. 141. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), a pretpostavke ništavosti sudovi su, zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužbom traži poništenje ugovora o zajmu, bezrazložno propustili utvrditi.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu od 20. lipnja 1997. sklopljenog između tužitelja kao zajmoprimca i tuženih kao zajmodavaca na iznos od 76.000 DEM zbog toga što je sklopljen pod prinudom i što sadrži elemente zelenaškog ugovora.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj u više navrata pozajmljivao novac od tuženih, kao i drugih građana, koje nije vraćao zbog teškoća u poslovanju svoje tvrtke, a da za izvršene pozajmice nije sklapao ugovore, već je s tuženicima tek 20. lipnja 1997. sklopio ugovor o zajmu na iznos od 76.000 DEM kojim iznosom su obuhvaćene sve ranije pozajmice.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da nisu ostvarene pretpostavke ništavosti ugovora o zajmu, jer u postupku nije dokazano da bi tuženici spornim ugovorom ugovorili za sebe ili drugoga nerazmjernu korist u odnosu na stvarnu visinu pozajmice, a što je odredbom čl. 141. ZOO propisano kao pretpostavka ništavosti, dok su u pogledu tužiteljeve tvrdnje da je ugovor o zajmu potpisan pod prisilom ocijenili da je tužitelj prekludiran u svom zahtjevu, jer je tužbu podnio 24. prosinca 2001., dakle četiri i pol godine od dana sklapanja ugovora, a odredbom čl. 117. ZOO-a propisano je da pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom godine dana od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno prestanka prinude, a u svakom slučaju istekom roka tri godine od dana sklapanja ugovora.

Neosnovane su revizijske tvrdnje da sudovi nisu utvrđivali, pa stoga ni utvrdili, postoje li ili ne postoje razlozi ništavosti spornog ugovora.

Sudovi su utvrdili da iznos naveden u pobijanom ugovoru od 76.000 DEM predstavlja zbroj pozajmljenih iznosa od tuženih i S. V. u posljednjih 6 mjeseci prije sklapanja spornog ugovora 20. lipnja 1997, ocijenivši neistinitim iskaz tužitelja i njegove supruge da je primio od I. tuženika u prosincu 1996. samo 4.100 DEM, od II. tuženika ukupno 25.000,00 DEM i od S. V. samo 3.000,00 DEM, a da je konačan iznos od 76.000,00 DEM nastao ukamaćivanjem navedenih iznosa po stopi od 10% mjesečno. Takve tvrdnje tužitelja ocijenjene su netočnima, jer su protivne ranijim tvrdnjama tužitelja, koji je već u tužbi naveo da se radi o "dugu od kojih 32.000 DEM", dok u optužnici koju je podigao protiv tuženih (K- 456/97) navodi da se radilo o pozajmici od 44.000 DEM, a zatim o pozajmici od 32.300,00 DEM, te da ni ukamaćivanjem tih iznosa po kamatnoj stopi od 10% mjesečno ne bi nastao ukupan iznos od 76.000,00 DEM.

Iz tih razloga tvrdnje tužitelja o kamatnoj stopi od 10% mjesečno nisu nižestupanjski sudovi s pravom prihvatili, tim više što su tužitelj i njegova supruga u ovom postupku, kao i u kaznenom postupku protiv tuženika kao okrivljenika u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru br. K-456/97 opetovano iskazivali da su im tuženici pozajmljivali novac uvijek bez kamata. Stoga su tužbene tvrdnje o visokim kamatnim stopama suprotne iskazima samog tužitelja i njegove supruge, pa su sudovi prihvatili iskaze tuženih i svjedoka o stvarnim pozajmicama u ukupnom iznosu od 76.000 DEM, na koliko i glasi sporni ugovor o zajmu od 20. lipnja 1997.

Kako tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji da je od tuženih pozajmio ukupno 32.300 DEM, a iznos od 76.000 DEM da je nastao ukamaćivanjem tog iznosa, valja odgovoriti, da doista ni ukamaćivanjem iznosa 32.300,00 DEM za razdoblje od četiri ili šest mjeseci dug ne bi iznosio ukupno 76.000 DEM.

Osim toga, takva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova ne mogu se pobijati revizijom, jer se svode na razloge pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kojih razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. ZPP).

Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Tužitelj tužbom zahtjeva utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu od 20. lipnja 1997. tvrdnjom da je ugovor potpisao pod prisilom i da se radi o zelenaškom ugovoru. Te tvrdnje ponovio je i u žalbi protiv prvostupanjske presude i u ovoj reviziji.

Zahtjev tužitelja za pobijanje spornog ugovora zbog prinude sudovi su s pravom odbili kao neosnovan, jer je tužitelj temeljem odredbe čl. 117. ZOO prekludiran u svom pravu zahtijevati pobojnost ugovora, budući da su od sklapanja ugovora do podnošenja tužbe protekli zakonom propisani rokovi, kako subjektivni od jedne godine od saznanja, tako i objektivni tri godine od sklapanja ugovora.

Odredbom članka 141. st. 1. ZOO-a propisane su pretpostavke ništavosti ugovora: da jedna ugovorna strana koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili drugoga korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je drugom dala ili učinila ili se obvezala dati ili učiniti. Kad je u postupku utvrđeno da je tužitelj primio novac od tuženih bez ikakvih kamata, da su tužitelj i njegova žena u ovom, kao i drugim postupcima (K-456/97 i P-1456/97) iskazivali da doista nikakve kamate nisu bile ugovorene, onda je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da za utvrđenje ništavosti spornog ugovora nedostaje bitan element: očit nesrazmjer koristi s onim što je drugome dato. Stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 9. veljače 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.