P-2158/2015-56 · Općinski sud u Puli - Pola

Poslovni broj 7 P-2158/15-55

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Ivi Kancijanić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz M., vlasnika obrta K., OIB…, kojega zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u P., protiv tuženih 1. I. J. iz M., OIB…, i 2. J. J. iz M., OIB…, koje zastupa punomoćnik mr. sc. R. F., odvjetnik u P., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 14. rujna 2015. u prisutnosti tužitelja L. R., punomoćnika tužitelja F. Š., odvjetnika u P. i zamjenika punomoćnika tuženika D. Č., odvjetnika u P., 29. listopada 2015. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništavom odredba članka 7. Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između tužitelja i tuženika kao ugovornih strana i ovjerenog kod D. K., javnog bilježnika u Puli pod brojem OV-1211/04 dana 21. siječnja 2004. i 28. siječnja 2004., kojom je ugovoreno da će kupac prodavateljima plaćati i 5% kamate na ugovorenu a neisplaćenu cijenu do konačne isplate te se kao mjerodavna između ugovornih strana utvrđuje kamata po viđenju koju je Banka kao banka u mjestu ispunjenja imala na devizne štedne uloge u euru po viđenju.

Nalaže se tuženicima da tužitelju isplate iznos od 180.760,13 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od utuženja do naplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnične troškove sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju L. R. da tuženicima I. J. i J. J. naknadi parnični trošak u iznosu od 105.095,00 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 37.985,00 kuna.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 26. ožujka 2008. navodi da je, kao fizička osoba, s tuženicima sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojega je, kao ispravu o pravnom poslu, sastavio R. F., odvjetnik u P., a potom su ugovorne strane legalizirale svoje potpise pred D. K., javnim bilježnikom u P., pod brojem OV-1211/04 21. siječnja 2004. i 28. siječnja 2004. Navedenim ugovorom tužitelj je kupio, a tuženici su kao suvlasnici svaki u ½ dijela prodali nekretnine k.č.br. 1125/30, površine 618 m2, upisana u zk.ul. 3352 k.o. M., u naravi obiteljska stambeno- ugostiteljska zgrada i dvorište u M., i k.č.br. 1125/31, površine 72 m2, upisana u zk.ul. 1381 k.o. M., u naravi prolaz, za cijenu od 1.300.000,00 eura u koji iznos je uračunata i oprema ugostiteljskog objekta koja je također bila predmet kupoprodaje, a kako to stoji u članku 5. Ugovora. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da će se kupoprodajna cijena umanjiti za iznos od 50.000,00 eura kojega se kupac obvezao utrošiti za uređenje i adaptaciju nekretnine, a ostatak kupoprodajne cijene isplatiti u gotovini u šest obroka čiji su iznosi i rokovi dospijeća utvrđeni u istom članku. Prvi obrok trebao je iznositi 150.000,00 eura i trebao je biti plaćen u roku od 90 dana od dana potpisa ugovora, a plaćanje je trebalo izvršiti na način da su prodavatelji trebali od kupca za taj iznos preuzeti vlasništvo kupčeve kuće koju im je ponudio da se uračuna u otplatu kupoprodajne cijene za hotel. Kako se tuženicima navedena kuća nije dopala, dogovor je otpao pa su se ugovorne strane nastavno sporazumjele da se isplata kupoprodajne cijene hotela izvrši u pet obroka, a da se iznos od 150.000,00 eura razdijeli na ostale obroke. Člankom 7. navedenog Kupoprodajnog ugovora, na inzistiranje prodavatelja, ugovoreno je da će kupac prodavateljima plaćati i 5% kamate na ukupni ugovoreni, a još neisplaćeni dio kupoprodajne cijene, sve do konačne isplate.

Kupoprodajni ugovor je četiri puta mijenjan aneksima. Posljednjim Aneksom 4 od 5. srpnja 2006. izmjena je učinjena kako bi se za potrebe dobivanja kredita kao kupac označio L. R. iz M., kao vlasnik ugostiteljskog objekta K.

Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina nije znao da prodavatelji kao fizičke osobe nisu imali pravo zahtijevati i ugovarati kamatu kako je to određeno člankom 7. predmetnog ugovora. Ukazuje da o nedopustivosti takvog ugovaranja kamate govori u vrijeme sklapanja ugovora mjerodavna odredba članka 399. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Tužitelj je pribavio podatke od Banke iz kojih proizlazi da je kamata po viđenju na kunske štedne uloge od 1. ožujka 2003. do 30. lipnja 2005. iznosila 0%, a od 1. srpnja 2005. godine pa dalje 0,05%.

Prilikom ugovorenog obročnog plaćanja kupoprodajne cijene tužitelj je, pored dospjelih obroka, platio i iznose na ime kamate, što je ukupno iznosilo za 2004. na ime glavnice i kamata 260.829,00 eura, a za 2005. na ime glavnice 237.500,00 eura i na ime kamata 52.500,00 eura, dok je prijevremeno isplatio ostatak kupoprodajne cijene iz kredita banke 3. srpnja 2006. u ukupnom iznosu od 880.000,00 eura. Plaćanja u 2004. i 2005. vršena su u eurima, a isplata iznosa od 880.000,00 eura izvršena je u kunskoj protuvrijednosti izravno od strane banke kao kreditora.

Za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 1.250.000,00 eura tužitelj je tuženicima ukupno isplatio 1.430.829,00 eura, što znači – kako navodi – da je na ime nezakonito ugovorenih i obračunatih kamata pored iznosa kupoprodajne cijene plaćen i daljnji iznos od 180.829,00 eura.

Tužitelj tvrdi da su ga tuženici cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa držali u zavisnom položaju i zahtijevali da bespogovorno vrši plaćanja kako su zahtijevali, a pri konačnoj isplati iz kredita kojega je tužitelj osigurao kod Banke inzistirali su na isplati čak 880.000,00 eura, jer u protivnom nisu htjeli primiti isplatu i izdati kupcu valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretninama, a nisu htjeli niti dopustiti realizaciju kreditnog posla upisom založnog prava – hipoteke za korist banke kao kreditora. Da tužitelj u kritičnom trenutku nije pristao da banka tuženicima isplati iznos od 880.000,00 eura ne bi mogao realizirati kredit i došla bi u pitanje isplata ostatka kupoprodajne cijene tuženicima što su, prema tvrdnji tužitelja, oni priželjkivali kako bi raskinuli kupoprodajni ugovor.

Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da se presudom:

- utvrdi ništavom odredba članka 7. Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenoga između parničnih stranaka i ovjerenog kod javnog bilježnika D. K. u P. pod brojem OV- 1211/04 dana 21. siječnja i 28. siječnja 2004. te

- naloži tuženicima da mu isplate iznos od 180.829,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kojega su od tužitelja naplatili na ime nezakonito ugovorene kamate sukladno članku 7. Ugovora o kupoprodaji nekretnina.

Na ročištu održanom 12. svibnja 2009. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u t. I. tražeći da se utvrdi ništavom odredba članka 7. Ugovora o kupoprodaji nekretnina kojom je ugovoreno da će kupac prodavateljima plaćati i 5% kamate na ugovorenu, a neisplaćenu cijenu do konačne isplate te se kao mjerodavna između ugovornih strana utvrđuje kamata po viđenju koju je Banka kao banka u mjestu ispunjenja imala na devizne štedne uloge u eurima po viđenju.

Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, na ročištu održanom 23. rujna 2014., tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u pogledu t. II. zahtijevajući da mu tuženici isplate iznos od 180.760,13 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate sa zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od dana utuženja do naplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

Tuženici u odgovoru na tužbu osporavaju u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

Čine nespornim da su parnične stranke zaključile Ugovor o kupoprodaji nekretnina k.č.br. 1125/30 i k.č.br. 1125/31, obje k.o. M., za kupoprodajnu cijenu od 1.300.000,00 eura u koji je iznos uračunata i oprema ugostiteljskog objekta, da je ugovorena isplata u obrocima, kao i kamatna stopa od 5% godišnje. Smatraju da je za predmet spora bitno da je Aneksom broj 3 od 23. svibnja 2006. promijenjen naziv i adresa kupca tako da je kupac postao ugostiteljski obrt K. u vlasništvu L. R. Aneksom broj 4 od 5. srpnja 2006. ugovaratelji suglasno utvrđuju da kupac kupuje predmetne nekretnine kao obrtnik pa se mijenja navod osobe kupca u uvodnom dijelu osnovnog ugovora, u svim odredbama ugovora, kao i u uvodnom dijelu i svim odredbama triju aneksa, na način da izmijenjen i točan glasi: „L. R. iz M., kao vlasnik ugostiteljskog obrta „K.“ M., vl. L. R., MBO:….“

Tuženici navode da su neugodno iznenađeni tvrdnjom tužitelja kako su ga cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa držali u zavisnom položaju i zahtijevali da bespogovorno vrši plaćanja. Ističu da nisu tražili ništa više od onoga što je u ugovoru s pripadajućim aneksima dogovoreno, a istu nekretninu su zbog znatnog povećanja cijena nekretnina na tržištu ubrzo nakon zaključenja ugovora mogli prodati i za veću cijenu.

Osporavaju da bi odredba članka 7. Ugovora bila apsolutna ništava. U vezi s time prvenstveno navode da L. R., kao vlasnik obrta, nije fizička osoba, već je poslovni subjekt koji ima i svoj matični broj. S obzirom na to da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno Aneksa broj 3 i 4, 2006. godine, bio upisan u obrtni registar te je obavljao gospodarsku djelatnost (ugostiteljski, mjenjački poslovi i slično), a navedenim aneksima je njegov obrt preuzeo sva prava i obveze L. R. kao fizičke osobe, smatraju da se nikako ne može govoriti o tome da je ugovor s pripadajućim aneksima zaključen između dvije fizičke osobe. Tuženici ukazuju da je člankom 399. Zakona o obveznim odnosima određeno da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, ali se između drugih osoba primjenjuju odredbe posebnog zakona. Tužitelj kao vlasnik obrta nije fizička osoba, odnosno nije pojedinac, jer se u sudskoj praksi smatra da pojedinac predstavlja fizičku osobu, što je stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH objavljeno u PSP-26/76. Tužitelj je obrtnik koji se bavi gospodarskom djelatnošću i nekretnina koju je kupio od tuženika je gospodarski (ugostiteljski) objekt, od kojega on privređuje. Sve ugovore koje je zaključivao s bankama tužitelj je zaključivao radi dobivanja kredita, isključivo kao obrtnik, a ne kao fizička osoba L. R. Stoga je, po stavu tuženika, njegovo pozivanje na ništavost ugovorene kamatne stope apsolutno neosnovano i nema uporišta u zakonu.

Pored toga, tuženici ističu i prigovor zastare na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 180.829,00 eura na ime isplaćenih kamata. Ukazuju da nije jasan niti sveukupni iznos i obračun tih kamata, a posebice ne onaj dio koji se odnosi na kunsku isplatu protuvrijednosti od 880.000,00 eura.

Tuženici navode da su parnične stranke dogovorile prodaju nekretnina te da je uobičajeno da kupac isplatu izvrši odjednom, a ne u obrocima. Međutim, tuženici su izašli u susret tužitelju i omogućili mu obročnu otplatu glavnice. Da je tužitelj platio u jednom obroku cijeli iznos glavnice tuženici su za tu vrijednost mogli odmah kupiti drugu nekretninu ili novac staviti u banku i oročiti ga. Od toga oročenja dobili bi značajnu kamatu. Primjećuju da se tužitelj ne pita je li njima na takav način nastala šteta i imaju li oni pravo na naknadu štete ili kamatu već pogrešno smatra da mu tuženici moraju vratiti kamatu koju je on njima platio. Tuženici posebno ističu da je tužitelj u trenutku potpisivanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina i pripadajućih aneksa znao što potpisuje i što želi. Nitko ga ni na što nije prisiljavao niti je od njega tražio nešto više od uobičajenog. Smatraju da se tužitelj ne može pravdati neznanjem o pravu, nije bio u zabludi, nije bilo nesporazuma, prijevare i slično pa stoga ne može dokazati ni jedan razlog ništavosti ili pobojnosti.

Budući je Ugovor o kupoprodaji nekretnina u cijelosti izvršen, tuženici smatraju da se više ni ne može isticati ništavost članka 7. Ugovora.

Predlažu da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

Tuženici su se usprotivili preinaci tužbe učinjenoj na ročištu od 23. rujna 2014. kojom je tužitelj zatražio i isplatu zateznih kamata. Sud je preinaku dopustio na temelju članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., dalje: ZPP) ocijenivši da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 29. siječnja 2004., Aneks Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2004., Aneks broj 2. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. studenoga 2004., Aneks broj 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 23. svibnja 2006., Aneks 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2006., podaci Banke o kamati po viđenju, potvrde o prijemu novca od 31. siječnja 2004., 14. svibnja 2004., 30. kolovoza 2004., 9. prosinca 2004., 17. prosinca 2004., 18. prosinca 2004., 30. prosinca 2005., 3. srpnja 2006., očitovanje Banke od 23. studenoga 2009. s prilozima, izvaci iz zemljišne knjige za k.č.br. 1125/30 k.o. M., podaci banaka o visini kamatnih stopa i to Banke, Banke, Banke i Banke, prijave poreza na dohodak za tužitelja za 2004., 2005. i 2006., očitovanje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj R3-4473/15, saslušani su tužitelj i prvotuženik I. J. te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku I. M. iz R.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Među parničnim strankama nije sporno da su bili u ugovornom odnosu u kome je tužitelj nastupao kao kupac, a tuženici kao prodavatelji nekretnine u M., k.č.br. 1125/30 površine 618 m2, upisane u zk.ul. 3352 k.o. M., u naravi obiteljska stambeno-ugostiteljska zgrada i dvorište u M., i k.č.br. 1125/31, površine 72 m2, upisano u zk.ul. 1381 k.o. M., u naravi prolaz te da je ugovorena obročna otplata cijene.

Sporno je među parničnim strankama je li kamata koja je ugovorena Ugovorom o kupoprodaji od 5% godišnje nezakonita i je li posljedično tomu odredba o ugovorenoj kamati ništava. U vezi s time sporno je i da li se tužitelj ima smatrati „pojedincem“ ili „drugom osobom“, u smislu članka 399. stavka 1. i 2. starog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i dr., dalje: stari ZOO). Sporno je i pripada li tužitelju, s obzirom na sadržaj ugovornog odnosa s tuženicima, pravo zahtijevati vraćanje bilo kojeg dijela ukupno isplaćenog iznosa.

Parnične stranke su svoje međusobne odnose uredile pisanim Ugovorom o kupoprodaji nekretnine s četiri aneksa.

Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 29. siječnja 2004. (list 4-8 spisa) u članku 5. ugovorena je kupoprodajna cijena od 1.300.000,00 eura, u što je uračunata i oprema ugostiteljskog objekta. Prema članku 6., od toga iznosa 50.000,00 eura utrošit će se na uređenje i adaptaciju pa se za taj iznos umanjuje kupoprodajna cijena. Ostatak je prema ugovoru trebalo platiti na način da se 150.000,00 eura isplati najkasnije u roku od 90 dana od potpisa ugovora ili, ako u tom roku tužitelj ne proda kuću, najkasnije do 31. prosinca 2004. Sljedeća četiri obroka od po 200.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti trebalo je isplatiti do posljednjega dana u 2004., 2005., 2006. i 2007., dok je posljednji obrok od 300.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti dospijevao 31. prosinca 2008. Člankom 7. kupac se obvezao da će prodavateljima plaćati 5% kamate na ugovorenu, a neisplaćenu cijenu do konačne isplate. Člankom 8. ugovoreno je da će nakon potpisivanja ugovora prodavatelji kupcu predati posjed. Prema članku 11., ako kupac prvu ratu kupoprodajne cijene ne plati u roku od 90 dana od dana potpisa ugovora, a niti do 31. prosinca 2004., prodavatelji mogu raskinuti ugovor u kojem slučaju im je kupac dužan platiti 60.000,00 eura na ime zakupnine odnosno nemogućnosti da prodavatelji koriste objekt u turističkoj sezoni 2004.

Aneksom Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2004. (list 9-11 spisa) izmijenjen je članak 6. u pogledu rokova plaćanja te je ugovoreno da se kupoprodajna cijena umanjuje za 50.000,00 eura na ime uređenja i adaptacije ugostiteljskog objekta, da će se 50.000,00 eura platiti do 30. rujna 2004., a iznosi od po 220.000,00 eura do posljednjega dana u godini počevši od 2004. do zaključno 2008.

Aneksom broj 2. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. studenoga 2004. (list 12-13 spisa) ponovo su izmijenjeni obroci te je ugovoreno da će od ukupne kupoprodajne cijene u iznosu od 1.250.000,00 eura (budući će se 50.000,00 eura utrošiti na uređenje i adaptaciju objekta) 80.000,00 eura biti plaćeno do 30. rujna 2004., 120.000,00 eura do 31. prosinca 2004., iznosi od po 237.500,00 eura do 31. prosinca 2005., 31. prosinca 2006. i 31. prosinca 2007. godine te iznos od 337.500,00 eura do 31. prosinca 2008.

Aneksom broj 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 23. svibnja 2006. (list 14-16 spisa) u članku 3. izmijenjen je naziv kupca tako da kao kupac nastupa obrt K., vlasnika L. R. Dodani su članci 6.a., 6.b. i 6.c.. Člankom 6.a. preciziran je članak 5. Ugovora tako da glasi: „Kupac će prodavateljima za nekretnine iz članka 1. ovog Ugovora i opremu ugostiteljsko- stambenog objekta isplatiti ukupni iznos od 1.300.000,00 eura, time da se iznos kupoprodajne cijene od 900.000,00 eura odnosi na nekretnine, a preostali iznos od 400.000,00 eura odnosi se na opremu“. Potpisnici ugovora su člankom 6.b. suglasno utvrdili da kupac na dan 23. svibnja 2006. prodavateljima duguje na ime preostalog dijela neisplaćene kupoprodajne cijene, kamate i drugih troškova iznos od 880.000,00 eura, s time što je dogovoreno da kupac može preostali dio kupoprodajne cijene isplatiti prije rokova ugovorenih člankom 6. Ugovora, ali najkasnije do 30. lipnja 2006.

Aneksom broj 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2006. (list 17 spisa) ugovaratelji su suglasno utvrdili da kupac kupuje predmetne nekretnine kao obrtnik radi čega se mijenja navod osobe kupca u uvodnom dijelu osnovnog ugovora, svim odredbama ugovora, uvodnom dijelu i svim odredbama triju aneksa tako da izmijenjen i točan glasi: „L. R. iz M., kao vlasnik ugostiteljskog obrta „K.“, M., , vl. L. R., MBO …“.

Tužitelj je dokazao da je tuženicima na ime kupoprodajne cijene isplatio ukupni iznos od 1.430.829,00 eura, što ni tuženici ne osporavaju. Navedeno je utvrđeno ispravama, odnosno potvrdama o plaćanju kako slijedi:

- iznos od 10.000,00 eura isplaćen je 31. siječnja 2004. na ime prve rate, kako proizlazi iz isprave na listu 19 spisa,

- iznos od 29.829,00 eura isplaćen je 24. ožujka 2004. kao dug za neplaćenu kamatu za 2004. uvećan za 5% uz napomenu da su stranke bile suglasne za prekoračeni rok plaćanja kamata, kako proizlazi iz isprave na listu 20 spisa,

- iznos od 18.000,00 eura isplaćen je 14. svibnja 2004. na ime prve rate, prema potvrdi na listu 21 spisa,

- iznos od 42.000,00 eura isplaćen je 30. kolovoza 2004. na ime kupoprodajnog ugovora, a prema potvrdi na listu 22 spisa,

- iznos od 40.000,00 eura isplaćen je 9. prosinca 2004. na ime kupoprodajnog ugovora prema potvrdi na listu 23 spisa,

- iznos od 121.000,00 eura je isplaćen 18. prosinca 2004. na ime dijela kupoprodajne cijene i kamate prema potvrdi na listu 25 spisa,

- iznos od 290.000,00 eura isplaćen je 30. prosinca 2005. od čega se 237.500,00 eura odnosi na ratu za 2005., a 52.500,00 eura na 5% kamate za 2005., kako proizlazi iz isprave na listu 26 spisa kojom je konstatirano da je tužitelj u potpunosti ispunio obveze iz ugovora za 2005.,

- iznos od 880.000,00 eura odnosno 6.386.141,52 kune isplaćen je na ime „kupoprodajne cijene“ 30. lipnja 2006. godine prema potvrdi na listu 27 spisa, koja je poslužila i kao tabularna isprava za uknjižbu vlasništva budući je tom isplatom kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, a predmetna isplata potvrđena je očitovanjem Banke od 23. studenoga 2009. (list 50 spisa).

Spisu je priložena potvrda od 17. prosinca 2004. (list 24 spisa) koja glasi na iznos od 200.000,00 eura te se prema tekstu potvrde odnosi na dio kupoprodajne cijene i kamatu od 5%, ali ni jedna od parničnih stranaka ne tvrdi da je taj iznos trebalo pribrojiti ukupno isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni, jer je očito već obuhvaćen ostalim potvrdama. Tužitelj je iskazao da su on i supruga nakon šestomjesečnih pregovora dogovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.300.000,00 eura, s time što su tuženici pristali smanjiti taj iznos za 50.000,00 eura na ime uređenja objekta i novih priključaka za struju, vodu i kanalizaciju.

Kamata se tada uopće nije spominjala. Međutim, kada su došli potpisati ugovor prvotuženik I. J. počeo je tražiti kamatu i to najprije u iznosu od 7% godišnje, da bi u konačnici pristao na kamatu od 5% godišnje na ugovoreni, a neisplaćeni dio kupoprodajne cijene. Ugovor je pripremio punomoćnik tuženika. Kada je rekao da se o kamati nije govorilo, tuženik mu je rekao da će mu u tom slučaju propasti isplaćena kapara od 8.000,00 eura. Već prvu godinu isplatio je na ime kamate 65.000,00 eura, drugu godinu je taj iznos bio nešto manji, a za tri godine isplatio je ukupno 186.000,00 eura na ime kamata.

Kupnju nekretnine trebao je financirati iz kredita Banke, a od Ministarstva dobio je poticaj za subvenciju obiteljskih hotela. No tuženici nisu htjeli prihvatiti isplatu. Smatra da su pokušavali iznaći način kako da ga iz svega toga isključe. U konačnici su tuženici zahtijevali da im isplati ukupno 880.000,00 eura, što je uključivalo kompletan iznos kupoprodajne cijene, ugovorenu kamatu i dodatnih „izmišljenih“ 50.000,00 eura. Na upit što točno traži u ovom postupku, tužitelj je iskazao da traži plaćanje kamate u iznosu od 186.000,00 eura.

Po ugovoru je trebala iznositi 5%, ali je kasnije od strane tuženika jednostavno zaokružena i tuženici su tražili ukupno 880.000,00 eura, što znači da je bila nešto viša od 5%. Smatra da je „izmišljenih“ 50.000,00 eura ta uvećana kamata. Nastavno je tužitelj iskazao da su tuženici od njega tražili 880.000,00 eura, a da to „možemo nazvati kako hoćemo“. Smatra da tuženici nisu bili zadovoljni s kamatom od 5% pa su tražili još novaca, i to sve s obrazloženjem da je zaradio na nekretnini pa je slijedom svega toga to po njemu uvećana kamata.

Prvotuženik mu je najprije rekao da traži od njega još 50.000,00 eura, jer da je zaradio. Nakon dvomjesečnih pregovora s tuženikovom suprugom u konačnici se došlo do toga da se ukupni iznos zaokruži na 880.000,00 eura. Tuženik mu nikada nije predočio nikakav obračun. Jednostavno je tražio 880.000,00 eura i banka je to platila. Kada je vještak J. G. radila procjenu nekretnine za potrebe odobravanja kredita, nekretnina s opremom je procijenjena na 1.100.000,00 eura. Tužitelj je iskazao da traži da mu se vrati dio isplaćenoga, jer smatra da nije u redu što su tuženici od njega tražili taj iznos i da je takvim postupkom tuženika oštećen.

Od tuženika nije dobio nikakvo objašnjenje na što se odnosi „izmišljenih“ 50.000,00 eura. Tuženik je samo tražio da mu isplati 880.000,000 eura s obrazloženjem „Ti si zaradio svakako na nekretnini“. Tuženik je smatrao da je zaradio pa da mu mora isplatiti tih 50.000,00 eura, jer da je za te dvije godine vrijednost nekretnine porasla.

Smatra da ga je tuženik na neki način ucjenjivao, jer niti je banka htjela isplatiti kredit niti je Ministarstvo htjelo isplatiti subvenciju bez tuženikovog potpisa. Tuženik je morao dopustiti upis hipoteke na nekretnini koja je trebala služiti kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, ali to nije htio učiniti dok mu ne isplati svih zatraženih 880.000,00 eura. U konačnici je stoga bio prisiljen isplatiti taj iznos, jer iako su o tome pregovarali tri mjeseca tuženici nisu pristajali na drugačije rješenje.

Tužitelj tvrdi da je nekretninu kupovao zajedno sa suprugom za potrebe svoje obitelji, za stanovanje. Tvrdi i da se radilo o stambenom objektu, što se može utvrditi i na temelju vlasničkog lista, a tek on da je izvršio prenamjenu u stambeno-ugostiteljski objekt. Nakon što mu je pročitan članak 1. Ugovora od 29. siječnja 2004., u kome stoji da se u naravi radi o obiteljskoj stambeno-ugostiteljskoj zgradi, tužitelj je potvrdio da je u prizemlju u jednom uglu kuće doista bio bar koga su koristile tuženikove kćeri i kojega je tuženik iznajmljivao. Tužitelj tvrdi da su od ukupno četiri aneksa tri zaključena radi pogrešaka u ugovoru u vezi s opisom nekretnine i slično. Četvrti aneks je zaključen jer je Ministarstvo zahtijevalo da se kao kupac nekretnine navede L. R., vlasnik ugostiteljskog obrta K., a kako bi se mogao isplatiti poticaj.

Nakon što je tuženicima isplatio sve što je od njega traženo, tužitelj je upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina.

Poznato mu je da je u razdoblju od sklapanja kupoprodajnog ugovora do konačne isplate kupoprodajne cijene prvotuženik nudio predmetnu nekretninu na prodaju, jer su agencije dovodile zainteresirane kupce na nekretninu.

U Aneksu broj 3. od 23. svibnja 2006. specificirano je da se od ukupno ugovorene cijene od 1.300.000,00 eura 900.000,00 eura odnosi na nekretnine, a 400.000,00 eura na opremu radi poreza na promet, budući se porez plaća samo na promet nekretnina, a ne i na inventar. U tome objektu bilo je ukupno 18 uređenih soba.

U trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 29. siječnja 2004. nije znao da je odredba o kamati iz članka 7. nezakonita.

Prvotuženik I. J. iskazao je da je tužitelj od njega i njegove supruge kupio ugostiteljski objekt u M. koji se sastojao od restorana, kafića, osam apartmana i deset soba te je bio isključivo namijenjen za obavljanje turističke djelatnosti. U početku je ugovoreno da će im tužitelj isplatiti 200.000,00 eura dok ne dobije kredit. Ponudio im je kuću u U. koja je trebala biti prodana za 130.000,00 eura. Već se bio javio zainteresirani kupac, ali je tada tužitelj rekao da kuću neće prodati ispod 150.000,00 eura. Zato mu je kuća vraćena i dogovoreno je da će čitav iznos isplatiti. Tužitelj je tako polako isplaćivao kupoprodajnu cijenu, dok nije dobio kredit. Nekretninu je kupovao za potrebe obavljanja ugostiteljske djelatnosti, jer je već tada imao restoran u Švicarskoj, koji je nakon što se razveo od žene ostao njegov supruzi. Tužitelj je namjeravao uzeti kredit, ali procjena nekretnine nije bila dovoljna da bi mu banka odobrila toliki iznos kredita. Zato se tužitelj dogovorio s tuženicima da ga na neki način kreditiraju za ugovorenu kamatu od 5% godišnje. Tvrdi da od zaključenja kupoprodajnog ugovora do konačne isplate kupoprodajne cijene nije povećavao ugovorenu kupoprodajnu cijenu i da je tužitelj u konačnici isplatio onoliko koliko je među njima u početku bilo ugovoreno. Tuženik osporava da je od tužitelja tražio da isplati još 50.000,00 eura, jer da je ionako zaradio. Međutim, navodi da je točno da je nekretnini u međuvremenu porasla vrijednost te ju je tužitelj mogao prodati za 4.000.000,00 eura. Sve ugovore sastavljao je odvjetnik F. koji je bio zajednički odvjetnik obiju ugovornih strana.

Iz očitovanja tužitelja danih u tijeku postupka proizlazi da potražuje sve ono što je preplatio povrh prvotno ugovorenog iznosa glavnice od 1.250.000,00 eura i dopuštene kamate koja, po njegovom stajalištu, može iznositi samo onoliko koliko su banke u to vrijeme plaćale kamatu na devizne štedne uloge po viđenju.

Iz članka 7. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 29. siječnja 2004. jasno proizlazi da su parnične stranke ugovorile da će kupac prodavateljima plaćati 5% kamate na ugovorenu, a neisplaćenu cijenu do konačne isplate, što su u svojim iskazima i potvrdile obje parnične stranke.

Tužitelj je iskazao da su mu prilikom zahtijevanja posljednje isplate u iznosu od 880.000,00 eura tuženici u preostali dug, pored kamate, obračunali i daljnjih 50.000,00 eura, uz obrazloženje da je „i onako zaradio“, da ne zna kako se došlo do toga iznosa, da bi nastavno iskazao kako je to ustvari kamata koju potražuje od tuženika, jer je nezakonito ugovorena i isplaćena, ali istovremeno navodeći da „to možemo nazvati kako hoćemo“, jer je u svakom slučaju platio više nego što je trebao platiti.

Po stavu ovoga suda, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva treba poći od toga da su stranke konačni iznos dugovanja utvrdile Aneksom broj 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 23. svibnja 2006. Nakon toga uslijedilo je izdavanje tabularne isprave za uknjižbu vlasništva u korist kupca i isplata svote utvrđene tim Aneksom. Dakle, preostali dug nije utvrđen obračunom na temelju ranije ugovorenih smjernica (iz osnovnog Ugovora o kupoprodaji ili prethodna dva aneksa) već novim ugovorom. Člankom 5. toga Aneksa u ugovor je dodan članak 6.b. kojim je ugovoreno da potpisnici ugovora suglasno utvrđuju da kupac na dan 23. svibnja 2006. prodavateljima duguje „na ime preostalog dijela neisplaćene kupoprodajne cijene, kamate i drugih troškova iznos od 880.000,00 eura“, s time što su se prodavatelji istom odredbom ugovora suglasili da im kupac može preostali iznos kupoprodajne cijene iz toga članka isplatiti i prije rokova ugovorenih u članku 6. Ugovora o kupoprodaji nekretnina, ali najkasnije do 30. lipnja 2006. U navedenom Aneksu broj 3. ugovora nije specificirano koji se dio ukupno ugovorenog preostalog duga na ime predmetne kupoprodaje od 880.000,00 eura odnosi na pojedine stavke (kupoprodajna cijena, kamate i drugi troškovi), ali je to utvrđeno financijskim vještačenjem u ovom postupku primjenom ugovorene kamatne stope iz članka 7. osnovnog Ugovora. Po stavu ovoga suda, tužitelj nije ovlašten zahtijevati vraćanje onoga dijela plaćenog iznosa koji predstavlja povećanu glavnicu u odnosu na ranije ugovoreni iznos od 1.250.000,00 eura, budući je taj iznos isplaćen na temelju (aneksa) ugovora koji ni na koji način nije stavljen izvan snage niti je u odnosu na taj članak ugovora tužitelj isticao prigovor ništavosti ili postavljao kakve druge zahtjeve koji bi mogli dovesti u pitanje osnovanost navedene isplate.

Tužitelj u tužbi navodi da su ga tuženici držali u zavisnom položaju, a u svome iskazu tvrdi da je bio prisiljen potpisati Aneks broj 3. ugovora kojim je ugovoren preostali dug od 880.000,00 eura, jer u protivnom tuženici ne bi dopustili uknjižbu založnog prava u korist banke u svrhu osiguranja vraćanja kredita pa ni banka ne bi isplatila kredit. Ovakvi tužiteljevi navodi mogli bi ukazivati na to da je Aneks broj 3. ugovora zaključen s manama volje, odnosno pod prijetnjom. Međutim, prema članku 60. stavku 1. starog ZOO-a odnosno članku 279. stavku 1. novog Zakona o obveznim odnosima, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa Ugovora („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: novi ZOO), ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi, a prema stavku 2. strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Ugovor koji je zaključen pod prijetnjom je, dakle, pobojan ugovor i proizvodi sve pravne učinke kao i valjani ugovor dok se ne poništi. Tužitelj nije tražio poništenje ugovora konstitutivnom odlukom suda, a budući je Aneks broj 3. Ugovora zaključen 23. svibnja 2006., prema članku 117. starog ZOO-a odnosno članku 335. novog ZOO-a nastupila je i prekluzija prava tražiti poništenje ugovora, jer je protekao kako jednogodišnji rok od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile, tako i trogodišnji rok od dana sklapanja ugovora. Tužitelj je stoga u obvezi ispuniti obvezu po takvom ugovoru budući je osnovno načelo ugovornih odnosa da ugovore treba izvršavati (članak 17. starog ZOO-a odnosno članak 9. novog ZOO-a).

Tužiteljeve tvrdnje da ga je tuženik „držao u zavisnom položaju“ mogu se dovesti u vezu s tzv. zelenaškim ugovorom. Prema članku 141. starog ZOO-a odnosno članku 329. novog ZOO-a radi se o ugovoru kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti i takav je ugovor ništav. Za postojanje zelenaškog ugovora nužno je, dakle, kumulativno ispunjenje subjektivnog i objektivnog elementa.

U konkretnom slučaju na strani tužitelja nije utvrđen nijedan subjektivni element o kome govore navedene zakonske odredbe. Tužitelj u svome iskazu navodi da se radilo o stambenom objektu, ali jasno je da objekt s osamnaest soba i barom nije bio (samo) stambeni objekt, a uostalom i sam tužitelj u tužbi navodi da se radilo o hotelu. Iz iskaza stranaka utvrđeno je da je ranije tužitelj ima restoran o Švicarskoj i ne postoji osnova za zaključak da je bio u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju. Tužitelju se, kao poslovnom čovjeku koji je vodio restoran u Švicarskoj, svakako ne može pripisati ni nedovoljno iskustvo ili lakomislenost, a nije dokazano ni postojanje odnosa zavisnosti.

Tužitelj je, ako nije bio zadovoljan s ponuđenim ugovorom ili je smatrao da isti nije u suglasju s onime što je između stranaka ugovoreno, imao niz zakonskih mogućnosti predviđenih ZOO-om, ali se očito odlučio potpisati ugovor i ispunio ugovornu obvezu onako kako je navedeno u ugovoru. Tužitelj nije dokazao ni postojanje objektivnog elementa zelenaškog ugovora – očitoga nerazmjera između činidbe i protučinidbe. Prije svega, kako tuženici ističu tijekom postupka, a proizlazi i iz ugovora, tužitelj je predmetni objekt dobio u posjed u siječnju 2004., dakle više od dvije godine prije nego što ga je u potpunosti platio (sredina 2006.) odnosno imao ga je u posjedu tri sezone, a i među strankama je ugovoreno da će za slučaj raskida ugovora tužitelj samo za 2004. platiti 60.000,00 eura na ime zakupnine (članak 11.

Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 29. siječnja 2004.). Već time je od ugovornog odnosa ostvario značajnu imovinsku korist. Pored toga, tuženik u svome iskazu tvrdi da je u međuvremenu, od ugovaranja do isplate, i cijena nekretnine bitno porasla, iako za ovu tvrdnju nisu ponuđeni nikakvi dokazi.

Ocjenjujući prigovor ništavosti ugovorne odredbe o kamatama i, u vezi s time, uopće dopustivost sadržaja ugovornog odnosa parničnih stranaka, sud je uzeo u obzir činjenicu da ZOO uređuje ugovor o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene za prodaju pokretnina (članci 542. do 551. starog ZOO-a odnosno članci 464. do 473. novog ZOO-a). Navedene zakonske odredbe ne primjenjuju se kod ugovora s obročnom otplatom cijene za nekretnine (arg. iz članka 542. starog ZOO-a odnosno članka 464. novog ZOO-a), ali – budući ZOO-om nije zabranjeno sklapanje ugovora s obročnom otplatom cijene za nekretnine – mogu poslužiti u razumijevanju svrhe toga ugovora pa i u ocjeni dopustivosti njegovog sadržaja.

Ugovor o kupoprodaji (pokretnina) s obročnom otplatom je vrsta kupoprodajnog ugovora koji se sklapa u svrhu kreditiranja kupca. Kod ovoga ugovora ukupan iznos svih obročnih otplata, tj. ukupan iznos svih obroka ne mora biti istovjetan cijeni zato što se pri kupoprodaji s obročnim otplatama cijene razumije ugovaranje kamata na ugovorenu cijenu tijekom razdoblja otplate. Pritom ZOO ne ograničava visinu kamate kod ovakvih ugovora. Člankom 517. starog ZOO-a odnosno člankom 439. novog ZOO-a, koji uređuju kamatu u slučaju prodaje na kredit, propisano je da ako stvar prodana na kredit daje plodove ili kakve druge koristi, kupac duguje kamatu od kada mu je stvar predana bez obzira na to je li dospjela obveza za isplatu cijene.

Izraz prodaja na kredit koristi se u gospodarskom, a ne pravnom smislu, jer jedna osoba drugoj daje kapital ili robu uz obećanje kasnijeg vraćanja, odnosno plaćanja, a obveza primatelja je da plati kamate koje se nadograđuju na glavnicu, odnosno uračunavaju u cijenu u slučaju kasnijeg plaćanja. Obveza prodavatelja je da za kamate umanji cijenu u slučaju plaćanja odmah. Kod kupoprodaje s obročnom otplatom cijene kamate nemaju svrhu naknade za korištenje tuđe glavnice (kao što imaju u ugovorima o zajmu i kreditu), nego samo svrhu nadoknade vrijednosti zbog kasnijeg plaćanja.

One prodavatelju ne služe kao zarada ( kao što služe zajmodavcu odnosno banci koja daje kredit), nego samo kao dio cijene koja je kamatama povećana zbog kasnijeg plaćanja. Zato kupac i ima pravo isplatiti ostatak cijene bez kamata i troškova. Ni u slučaju konkretne kupoprodaje plaćanje kamata nije imalo svrhu naknade za korištenje tuđe glavnice, jer tužitelj nije dobio novac (zajam), već je plaćanje kamata imalo svrhu naknade vrijednosti zbog plaćanja koje je u konačnici trebalo uslijediti tek pet godina nakon sklapana kupoprodajnog ugovora (a uslijedilo je tri godine nakon sklapanja ugovora), u kojem razdoblju je posjed nekretnine (hotela) imao kupac te je nekretninu mogao gospodarski iskorištavati bez da je bio njen vlasnik i bez da je za to prodavatelju plaćao naknadu.

Stoga ovaj sud smatra da ugovorne odredbe o kamati u ugovorima o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene niti nisu podložne preispitivanju u smislu njihove dopustivosti odnosno zakonskim ograničenjima u pogledu visine (jer, valja ponoviti, ne radi se o plaćanju naknade za korištenje tuđeg novca), izuzev ako bi se radilo o kršenju nekoga od općih načela obveznih odnosa, kao što su načelo savjesnosti i poštenja ili načelo jednake vrijednosti činidaba (članci 12. i 15. starog ZOO-a odnosno članci 4. i 7. novog ZOO-a ).

Kada bi se prihvatilo da su ugovorene kamate podložne ispitivanju dopustivosti u smislu članka 399. starog ZOO-a (pa barem i dovođenjem u vezu s općim načelima obveznih odnosa, jer ne bi ipak bilo prihvatljivo da kamate kod ovakvih ugovora bitno odstupaju od kamata kod ugovora o zajmu), valja poći od tumačenja sadržaja navedene norme kojom je bilo propisano da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (stavak 1.), a u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (stavak 2.).

Naime, spornim se u tijeku postupka nametnulo pitanje koji od stavaka valja primijeniti u konkretnom slučaju. Tužitelj tvrdi da u obzir dolazi jedino primjena stavka 1. jer je on nastupao kao pojedinac neovisno o tome što je nastupao kao obrtnik, dok tuženici smatraju da se primjenjuje stavak 2. jer je tužitelj nastupao kao obrtnik odnosno osoba koja se bavi gospodarskom djelatnošću. Stari ZOO nije definirao pojedince iz stavka 1., ali je stav sudske prakse bio da se pod pojedincima smatraju fizičke osobe. Po stavu ovoga suda, nije prihvatljivo navedenu odredbu primjenjivati kada se radi o obrtniku.

Takav stav zastupa i pravna teorija, cit.: „Imajući na umu da je nakon donošenja te odluke na snagu stupio ZTD, čini se da takvo stajalište više ne odgovara modernim poslovnim odnosima, jer to znači da se trgovci pojedinci ili obrtnici kao fizičke osobe isključuju od mogućnosti ugovaranja stope ugovornih kamata na način određen člankom 399. stavkom 2. ZOO. Smatramo da bi stopu ugovornih kamata upravo valjalo razlikovati prema tome je li riječ o ugovorima u gospodarstvu u smislu članka 25. ZOO ili o tome nije riječ. U slučaju da je riječ o ugovoru u gospodarstvu u smislu članka 25.

ZOO smatramo da bi ugovorne kamate trebalo određivati primjenom članka 399. stavka 2. Ako, pak, nije riječ o takvom ugovoru, onda bi ugovorne kamate valjalo određivati prema članku 399. stavku 1., pri čemu bi pod izrazom „pojedinac“ valjalo shvaćati sve fizičke, pa i pravne osobe poput, primjerice, neprofitnih udruga“ (Ivica Crnić, Kamate – zatezne i ugovorne , Organizator, Zagreb, 2002.). Na neodrživost stava da bi se stavak 1. članka 399. ZOO-a primjenjivao na obrtnike (jer su i oni pojedinci) upućuje i odredba članka 26. stavka 1. i 2. novog ZOO-a.

Ta se norma počela primjenjivati 1. siječnja 2008., dakle nakon što je ugovorni odnos parničnih stranaka prestao, ali može pomoći razumijevanju odredbe starog ZOO-a koji je upravo zbog nedorečenosti i zahtijevao dodatna tumačenja, a te su nedorečenosti otklonjene novim ZOO-om. Tako je člankom 26. stavkom 1. novog ZOO-a propisano da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stavkom 2. propisano je da stopa ugovornih kamata između trgovca, odnosno trgovca i osobe javnog prava ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata, uvećane za polovinu te stope.

Novi ZOO je, dakle jasno u stavku 1. mjerodavnog članka propisao da se odnosi na osobe od kojih barem jedna nije trgovac, a u stavku 2. da se odnosi na odnose između trgovaca.

Tužitelj je u tijeku postupka isticao da je on u ugovorni odnos s tuženicima ušao kao fizička osoba. Međutim, Aneksom broj 3 od 23. svibnja 2006. je ugovoreno (članak 3.) da su potpisnici ugovora suglasni da se mijenja naziv i adresa kupca tako da je kupac nekretnina koje su predmet ugovora ugostiteljski obrt K., vlasnika L. R., M., a Aneksom broj 4. od 5. srpnja 2006. (članak 2.) je izričito navedeno da kupac kupuje nekretnine kao obrtnik te je u svim odredbama kako osnovnog Ugovora tako i triju aneksa izmijenjen navod osobe kupca. Tužitelj je u tijeku postupka relativizirao navedenu ugovornu odredbu tvrdnjom da je ista unesena isključivo iz razloga da se tužitelju omogući dobivanje kredita. No, i iz tužiteljevog iskaza jasno je da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja gospodarske (ugostiteljske) djelatnosti - hotela.

Iz izvatka iz obrtnog registra za tužitelja proizlazi da je registrirao obrt „K.“ 8. lipnja 2004.

Po stavu ovoga suda u konkretnom slučaju ima se smatrati da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu nastupao kao obrtnik, jer to izričito proizlazi iz članka 2. Aneksa broj 4. od 5. srpnja 2006., neovisno o činjenici što je osnovni Ugovor o prodaji zaključen 21. siječnja 2004., kada tužitelj još nije bio registriran kao obrtnik. Naime, ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene je trajniji ugovorni odnos, koji se izvršava kroz dulje vremensko razdoblje, za koje se plaćaju kamate (konkretni je prema osnovnom Ugovoru trebao trajati gotovo pet godina, a trajao je u konačnici dulje od dvije godine) pa tijekom trajanja toga ugovornog odnosa može doći, između ostaloga, do određenih promjena na strani subjekata odnosa (ugovornih strana) kao što je bilo u konkretnom slučaju. Pritom se, po stavu ovoga suda, nije radilo o prijenosu ugovora, jer pravnu osobnost (što je pretpostavka stupanja u ugovorne odnose) uvijek imao samo fizička ili pravna osoba, a ne i obrtnik. Radilo se isključivo o promjeni načina obavljanja djelatnosti jedne od ugovornih strana, tužitelja. Pored toga, valja uzeti u obzir da je tijekom trajanja toga (trajnijeg) ugovornog odnosa u četiri navrata došlo do izmjene osnovnog ugovora sklapanjem aneksa. Već prvi aneks sklopljen je kada je tužitelj već bio upisan kao obrtnik i po tome prvom aneksu je prvi obrok dospio 30. rujna 2004., dakle nakon što je tužitelj registriran kao obrtnik. No, odlučna je činjenica da je konačni iznos duga utvrđen Aneksom broj 3. 2006. godine, dakle nakon tužiteljeve registracije u svojstvu obrtnika, a tužitelj zahtijeva vraćanje dijela onoga što je isplatio upravo na temelju toga Aneksa, koju je ugovornu obvezu preuzeo kao obrtnik. Tužitelj je slobodnom voljom, sklapanjem aneksa 3. i 4., pristao da ga se u ugovornom odnosu s tuženicima tretira kao obrtnika. Bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao općem načelu obveznih odnosa, da tužitelj kada treba ishoditi bankovni kredit za isplatu kupoprodajne cijene za kupnju hotela sebe predstavlja obrtnikom, a kada tu istu kupoprodajnu cijenu (za koju je ishodio kredit) treba isplatiti prodavatelju sebe predstavlja (samo) fizičkom osobom koja ne obavlja gospodarsku djelatnost.

Ukidnim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-271/15-2 od 27. travnja 2015. ovom sudu dana je uputa da utvrdi kada je tužitelj postao trgovac pojedinac i jesu li, ovisno o tome, među strankama Ugovora o prodaji mogle biti ugovorene kamate po stopi od 5% godišnje i naknadno „pokrivene“ sporazumom stranaka ili se radi o ništavoj odredbi većeg značaja koja nije mogla biti konvalidirana.

Sud tijekom ranijega prvostupanjskoga postupka, a niti nakon ukidnog rješenja nije utvrdio da je tužitelj bio „trgovac pojedinac“, već isključivo „trgovac“. Naime, člankom 1. stavkom 1. Zakona o trgovačkim društvima važećega u vrijeme sklapanja spornih ugovora („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., dalje: ZTD) bilo je propisano da je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, dok je člankom 3. stavkom 1. ZTD-a bilo propisano je da je trgovac pojedinac fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u trgovačkom registru kao trgovac pojedinac, s time što fizička osoba koja posluje u skladu s propisima o obrtu može tražiti da se upiše u sudski registar kao trgovac pojedinac ako njen godišnji prihod prelazi svotu od 2 milijuna kuna, a dužna je zatražiti taj upis ako joj godišnji prihod prelazi svotu od 15 milijuna kuna. Prema stavku 2., svojstvo trgovca pojedinca stječe se upisom u sudski registar. Zakonom o obrtu važećim u relevantnom vremenskom razdoblju („Narodne novine“ broj 77/93., 90/96., 102/98., 64/01., 71/01., 49/03 - pročišćeni tekst) bilo je propisano da je obrt u smislu toga Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 3. toga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Iz očitovanja Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. R3-4473/15 od 15. srpnja 2015. proizlazi da L. R. nije upisan kao trgovac pojedinac u sudskom registru toga suda. Međutim, iako nije upisan kao trgovac pojedinac tužitelj je kao obrtnik udovoljavao svim uvjetima da ga se smatra trgovcem u smislu članka 1. stavka 1. ZTD-a, jer se radilo o fizičkoj osobi (L. R.) koji je samostalno (dakle, za sebe, a ne za nekoga drugog) i trajno (a ne samo radi obavljanja nekog posla) obavljao gospodarsku djelatnost pružanjem hotelskih usluga radi stjecanja dobiti. Stoga se na tužitelja kao obrtnika pa time i trgovca (iako ne i trgovca pojedinca) primjenjuje odredba članka 399. stavka 2. starog ZOO-a, a ne odredba članka 399. stavka 1. starog ZOO-a.

Posebni zakon na kojega upućuje članak 399. stavak 2. ZOO-a u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kupoprodaji nije bio donesen, ali stav sudske prakse bio je da „stopa ugovorne kamate između osoba koje nisu pojedinci ne može prelaziti granicu iznad koje bi se, s obzirom na objektivne okolnosti koje utječu na njezinu visinu kao što su ponuda i potražnja kapitala i deprecijacija, ugovorne kamate mogle smatrati zelenaškim odnosno da bi najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, iznad koje se u smislu odredbe članka 399. stavka 4. ZOO ne može pružiti sudska zaštita, mogla predstavljati godišnja kamatna stopa na ugovore o gotovinskom zajmu koje banke u Republici Hrvatskoj daju građanima“ (VSRH, Gzz 99/2002 od 19. studenoga 2003. godine) ili „da se u skladu s odredbom članka 399. stavka 2. u vezi sa stavkom 4. ZOO sudska zaštita može se pružiti samo onoj stopi ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu poslova nakon isteka godine, a pod uvjetom da tako utvrđena kamata nije zelenaška“ (VSRH, Gzz 8/2004 od 27. siječnja 2005.).

Stoga su u ovom predmetu pribavljeni podaci od banaka o visini kamatne stope po kojoj su se u relevantnom vremenskom razdoblju od 2004. do 2006. godine odobravale kredite za kupnju nekretnina.

Iz očitovanja banaka utvrđeno je:

- da je u Banci kamatna stopa na stambene kredite građana u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 1. rujna 2004. godine iznosila 8,39% godišnje, od 1. rujna 2004. do 30. rujna 2005. godine 6,89% godišnje, a od 30. rujna 2005. do 31. prosinca 2006. godine 5,99% godišnje, dok je godišnja kamatna stopa na dugoročne kredite pravnih osoba u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2006. godine iznosila između 6% i 11,90%, ovisno o kategoriji rizičnosti plasmana,

- da je Banka u razdoblju od 1. ožujka 2003. do 6. veljače 2006. godine odobravala devizne kredite pravnim osobama na rok preko godine dana po stopi tromjesečnog euribora (libora) uvećanoj za 2,00 do 7,00, a kredite uz valutnu klauzulu na rok preko jedne godine po stopi koja podrazumijeva tromjesečni euribor (libor) uvećan za 2,15 do 7,15; od 7. veljače 2006. godine nadalje su devizni krediti pravnim osobama na rok preko godine dana odobravani uz tromjesečni euribor uvećan za od 2,5 do 6,75, dok su krediti uz valutnu klauzulu pravnim osobama na rok preko godine dana odobravani uz tromjesečni euribor uvećan za 2,75 do 6,9,

- da je Banka u tom razdoblju odobravala stambene kredite građanima za kupnju nekretnine po stopi od 7,6% godišnje, dok su dugoročni krediti poslovnim subjektima bez obzira na iznos, uz valutnu klauzulu u eurima, u siječnju 2004. godine ugovarani uz promjenjivu kamatu od 6,8 do 7,8% godišnje (ovisno o bonitetu), odnosno uz fiksnu kamatu od 6,5 do 7,5% godišnje.

Iz izloženoga proizlazi da je kamatna stopa koja je ugovorena između parničnih stranaka, a iznosi 5% godišnje na neotplaćeni iznos kupoprodajne cijene, bila niža od kamatne stope po kojoj su u to vrijeme banke odobravale kredite za kupnju nekretnina. Stoga se, po stavu ovoga suda, ne radi o nezakonito ugovorenoj kamati pa time ni o ništavoj ugovornoj odredbi.

S obzirom na navode tužitelja da je preplatio ugovoreni iznos izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku I. M. iz R.

Vještaku je povjeren zadatak da utvrdi:

- koliko je ukupno iznosila obveza tužitelja prema tuženicima s osnova ugovorene kamate po stopi od 5% godišnje na neisplaćeni iznos kupoprodajne cijene koja se obračunava posljednjeg dana u godini, a prema iznosima iz Ugovora o kupoprodaji, te

- koliko bi iznosila obveza tužitelja prema tuženicima s osnova kamate primjenom prosječne kamatne stope koju su na devizne štedne uloge građana u eurima plaćale Banka, Banka, Banka i Banka.

Potonji zadatak povjeren je vještaku za slučaj da viši sudovi ne prihvate argumentaciju ovoga suda, uzimajući u obzir veliku vrijednost predmeta spora i posljedično tomu velike troškove postupka.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka I. M. od 11. listopada 2013. proizlazi da je pri ukupnoj uplati iznosa od 1.430.829,00 eura, uz ugovorenu cijenu od 1.300.000,00 eura i uračunavanje uplata po priležećim potvrdama, uz primjenu kamatne stope od 5% godišnje, na dan isplate posljednjeg obroka dug po osnovi kamate iznosio 127.293,73 eura te bi kamata bila preplaćena za 3.535,27 eura. Ako bi kupoprodajna cijena iznosila 1.250.000,00 eura, kamata od 5% godišnje na neplaćeni iznos kupoprodajne cijene iznosila bi 121.238,40 eura te bi pri uplati iznosa od 1.430.829,00 eura bila preplaćena za 59.590,60 eura.

Obračunom od 12. kolovoza 2014. godine sudski vještak utvrdio je da bi kamata po viđenju na glavnicu od 1.250.000,00 eura iznosila 6.171,19 eura pa bi uslijed uplate iznosa od 1.430.829,00 eura obveza bila preplaćena za 174.657,81 eura, dok bi pri iznosu glavnice od 1.300.000,00 eura kamata iznosila 6.472,72 eura pa bi uslijed uplate iznosa od 1.430.829,00 eura preplata iznosila 124.356,28 eura.

Parnične stranke nisu isticale primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Sud nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti kao stručan i objektivan, jer je valjano obrazložen. Za predmet ovoga spora je, zbog zauzetog pravnog stava da je između stranaka bilo dopušteno ugovaranje kamate od 5% godišnje, relevantan obračun iz prvog nalaza i mišljenja od 11. listopada 2013. koji se odnosi na ugovorenu cijenu od 1.250.000,00 eura, jer je to bila cijena koja je proizlazila iz članka 6. Ugovora s aneksima. Vještak je izračunao da za taj slučaj „preplata“ kamata po stopi od 5% godišnje iznosi 59.590,60 eura. Međutim, kako su prema prethodno izloženome, parnične stranke Aneksom broj 3. Ugovora od 23. svibnja 2006. utvrdile preostali iznos dugovanja u svoti od 880.000,00 eura, opisno navodeći da se ta svota odnosi na „preostalu glavnicu, kamate i troškove“, a pritom ne specificirajući koliko se odnosi na koju od stavki, to valja uzeti da je ovaj „preplaćeni iznos“ „pokriven“ ugovornom voljom stranaka prilikom sklapanja Aneksa Ugovora 23. svibnja 2006.

Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci.

Tužitelj je parnicu izgubio pa je tuženicima dužan naknaditi prouzročeni parnični trošak. Trošak je odmjeren sukladno članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 156. stavku 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

Tužitelj je tužbom zatražio isplatu iznosa od 180.829,00 eura pa je u trenutku podnošenja tužbe prema tečaju eura (1,00 euro = 7,252265 kuna) vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 1.311.419,83 kune. Stoga tuženicima po pojedinoj parničnoj radnji pripada 1312 bodova, odnosno s uvećanjem od 10% za zastupanje dvoje tuženika 1443,20 boda.

Tuženicima je za sastav odgovora na tužbu te zastupanje na ročištima 12. svibnja 2009., 8. travnja 2011. i 23. rujna 2014. priznato po 1443,20 bodova. Za ročište od 23. veljače 2009. priznato im je 50% nagrade na temelju tbr. 9. t. 2. Tarife ili 721,60 bodova, jer se na tome ročištu nije posebno raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi već su stranke samo predlagale dokaze.

Za sastav podnesaka od 31. ožujka 2011., 22. srpnja 2011., 22. studenoga 2013. i 4. rujna 2014. tuženicima je priznato po 50 bodova uz uvećanje od 10% za zastupanje dvoje tuženika prema tbr. 8. t. 3. Tarife. Naime, iako se u podnescima od 22. studenoga 2013. i 4. rujna 2014. tuženici pozivaju na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka na istoga se posebno ne referiraju, niti iznose kakve primjedbe, već obrazlažu razloge radi kojih tužbeni zahtjev nalaze neosnovanim. Stoga se ne može uzeti da se radi o podnescima koji sadrže očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka.

Time je tuženicima za odvjetničko zastupanje do donošenja prve prvostupanjske presude ukupno priznato 6714,4 boda, što s PDV-om iznosi 83.930,00 kuna.

Tuženicima pripada i trošak zastupanja na ročištu 14. rujna 2015. u vrijednosti 1443,20 bodova te trošak podneska od 14. srpnja 2015. u vrijednosti 50 bodova prema tbr. 8. t. 3. Tarife, ukupno 1493,20 bodova ili 18.665,00 kuna.

Nije im priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu niti sudske pristojbe na odgovor na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban.

Tuženicima pripada i sudska pristojba na odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kuna pa ukupni opravdani parnični trošak tuženika iznosi 105.095,00 kuna.

O odbijajućem dijelu parničnog troška tuženika za radnje poduzete do donošenja prve prvostupanjske presude odlučeno je tom presudom i ona u tom dijelu nije pobijana pa je postala pravomoćna.

Odbijen je zahtjev za naknadu preostalog parničnog troška u iznosu od 37.985,00 kuna.

U Puli 29. listopada 2015.

S u d a c

Iva Kancijanić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Puli-Pola. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženicima po punomoćniku

Za točnost otpravka:

Ovlašteni službenik