I Kž-285/1997-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 285/1997-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. O., zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 7. ožujka 1997. br. K-30/95, u sjednici održanoj 11. rujna 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. S.O., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na kriv. djelo nedopuštenog držanja oružja iz čl. 203. st. 1. KZRH, zbog kojeg je oglašen krivim pod toč. 2. njene izreke i protiv njega, na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP,

OPTUŽBA SE ODBIJA

da bi neutvrđenog dana tijekom 1993. godine, nemajući zato ovlaštenja, kupio i držao u svojoj kući automatsku pušku marke "CZ-M-7-Bt" call. 7,62 mm, broj 161972,

d a k l e, da bi neovlašteno nabavio i držao vatreno oružje čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno,

pa da bi time počinio krivično djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH.

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se presuda suda prvog stupnja i u odluci o kazni i opt. S.O., za kriv. djela zbog kojih je oglašen krivim pod toč. 1. izreke, uzimaju za utvrđene č. 2. KZRH (na

pojedinačne kazne iz te presude i to: za kriv. djelo ubojstva iz čl. 34. st. 2. to štetu mlt. D.O. ) deset godina zatvora, za kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH (na štetu mlt. Z.O. ) kazna zatvora u trajanju od dvije godine i za drugo krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH (na štetu D.O. ) kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa se optuženik za ta krivična djela u stjecaju, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina i deset mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 45. st. 1. OKZR, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. svibnja 1995. godine, pa nadalje.

III. Žalba opt. S.O. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. S.O. je oglašen krivim zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH (na štetu mlt. D.O. ), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, dva krivična djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, za koja su mu utvrđene kazne zatvora, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, u trajanju od dvije godine (na štetu mlt. Z.B. ) i jedne godine i šest mjeseci (na štetu D.O. ), a koja su činjenično opisana pod toč. 1., te zbog kriv. djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH, opisanog pod toč. 2. izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa je za ta krivična djela, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. svibnja 1995. godine i dalje, a izrečene su mu i sigurnosne mjere obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH i oduzimanje predmeta (automatske puške) iz čl. 64. st. 1. OKZRH.

Protiv te presude podnio je žalbu, uz dopunu, optuženik osobno i po branitelju I.K., odvjetniku iz Č., zbog povrede krivičnog zakona (pogrešne primjene materijalnog prava), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili, podredno, preinači i optuženiku utvrde blaže pojedinačne kazne, te izrekne i blažu jedinstvenu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede krivičnog zakona, koju nalazi u tome što je optuženik, između ostalog, oglašen krivim za dva krivična djela pokušaja ubojstva, a po stanovištu žalitelja, radi se o jednom krivičnom djelu pokušaja ubojstva "prema dva oštećena B.Z. i O.D., jer je jednom radnjom, rafalnom paljbom, počinjeno predmetno krivično djelo".

Izloženo stanovište je pogrešno, jer se i jednom radnjom može počiniti više krivičnih djela, kao u ovom slučaju rafalnom paljbom dva pokušaja ubojstva i jedno ubojstvo, kako je to počinio optuženik i ta krivična djela su izvršena u stjecaju u smislu čl. 43. st. 1. OKZRH. Osim toga, kada su u pitanju krivična djela ove vrste, ne dolazi u obzir pravna konstrukcija tzv. produljenog krivičnog djela, pa da bi se, eventualno, iz tog razloga moglo govoriti o jednom (produljenom) krivičnom djelu pokušaja ubojstva na štetu dvije osobe - mlt. Z.B. i D.O..

I Kž 285/97.

Stoga, kada je sud prvog stupnja oglasio krivim optuženika zbog kriv. djela ubojstva i dva kriv. djela pokušaja ubojstva, pri čemu je s umišljajem doveo u opasnost živote još nekih osoba, a sve to rafalnom paljbom, kako je to utvrđeno izrekom presude, onda je optuženikovu djelatnost ispravno pravno označio, pa pobijanom presudom nije povrijeđen krivični zakon u izloženom smislu odnosno ne radi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (povredi zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP), kako se to navodi u žalbi.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj sud je našao da je pobijanom presudom ostvarena povreda krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 3. ZKP, a kada je u pitanju krivično djelo opisano pod toč. 2. izreke. Ta povreda se sastoji u tome što je sud prvog stupnja oglasio krivim optuženika i zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja iz čl. 203. st. 1. KZRH, iako su u vrijeme donošenja prvostupanjske presude postojale okolnosti koje su isključivale krivično gonjenje za to krivično djelo.

Naime, krivično djelo iz čl. 203. KZRH je blanketne naravi, jer je drugim propisom, Zakonom o oružju ("NN" br. 69/92, 26/93, 43/93, 29/94, 108/95 i 20/97) određeno kada se smatra da se radi o neovlaštenom nabavljanju, držanju itd. vatrenog oružja, municije i eksplozivnih tvari i koje to oružje, municija i eksplozivne tvari nije dopušteno građanima da ih nabavljaju i drže, odnosno na drugi način s njim raspolažu.

U konkretnom slučaju, nije sporno da je optuženik tijekom 1993. godine neovlašteno nabavio i držao u kući automatsku pušku, a čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno u smislu Zakona o oružju, no u smislu čl. 32. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona ("NN" br. 108/95), a potom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju ("NN" br. 20/97), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, građani su mogli, bez ikakvih posljedica, predati oružje koje su neovlašteno držali čije držanje im nije dopušteno) nadležnom tijelu sve do 19. kolovoza 1997. godine, i to bez (

ikakvih posljedica, dapače, uz odgovarajuću naknadu.

Od optuženika je odnosna automatska puška oduzeta 2. svibnja 1995. godine (l. 18), što nije odlučno, jer se ne može pretpostavljati i zaključivati na njegovu štetu da on tu pušku ne bi predao nadležnom tijelu ni do 19. kolovoza 1997. godine, a što bi u tom slučaju bilo bez odgovornosti.

Stoga je sud prvog stupnja povrijedio krivični zakon na štetu optuženika kada nije postupio sukladno odredbi čl. 3. st. 2. OKZRH i protiv optuženika, na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP odbio optužbu, jer su postojale druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje za kriv. djelo iz čl. 203. st. 1. OKZRH, pa je ovaj sud, na temelju čl. 377. st. 1. ZKP, preinačio pobijanu presudu u odnosu na to djelo i presudio kao u pod točkom I. izreke.

Neosnovano se žali optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U stvari, optuženik osporava ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja samo u pogledu krivičnih djela opisanih pod točkom 1. izreke, pri čemu ponavlja svoju obranu iznijetu tijekom glavne rasprave, čija se suština svodi na tvrdnju da je ispalio jedan rafal u pravcu

I Kž 285/97.

oštećenika, koje zbog mraka nije ni prepoznao ni vidio, a pucao je samo da ih zaplaši, ne da nekog ubije. U žalbi se posebno prigovara činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu optuženikove krivnje - direktnog umišljaja na lišenje života D.O. i njegove krivične odgovornosti, jer "da bi optuženik mogao krivično odgovarati, morao bi biti uračunljiv", a on je u teško pijanom stanju, bitno smanjene uračunljivosti, izazvan i isprovociran od strane oštećenih Roma, čiji je doprinos nastanku inkriminiranog događaja znatan, posegnuo za automatskom puškom da ih uplaši, a obrani sebe i svoju obitelj.

Nepotpuno, pak, utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što sud prvog stupnja nije proveo djelomičnu rekonstrukciju događaja u noćnim uvjetima, istovjetnim onima kakvi su bili in tempore criminis, kako bi se razjasnilo je li optuženik mogao vidjeti ošt. D. i D.O., a da bi mogao djelovati s direktnim umišljajem.

Međutim, sud prvog stupnja je pravilno analizirao i pravilno i savjesno ocijenio upravo optuženikovu obranu iznijetu tijekom postupka u cijelosti, ali dovodeći je u svezu sa ostalim izvedenim dokazima, tako da je raspravio i valjano utvrdio sve odlučne činjenice.

Naime, optuženik je u istrazi određeno iskazao da je čuo ošt. D.O. kako mu se prijeti, da je s njim bilo više Roma, te sasvim određeno: "Izašao sam na dvorište i tada na ulici na oko 15 metara od kuće vidio O.D. i još jednog odraslog Roma, kojega nisam dobro vidio, pa tako ne znam o kome se radi. Onako razljućen, uperio sam prema njima pušku i u namjeri da ih pogodim pritisnuo obarač tako da je iz cijevi izletio jedan broj metaka. Bio je to rafal, ali ne znam od koliko streljiva". Želio je pogoditi obojicu Roma i bilo mu je svejedno hoće li ih ubiti ili ne (l. 43-46, 84). Optuženik, kasnije, mijenja obranu - da je pucao s namjerom da zaplaši oštećenika i "te Rome", ali se više nije sijećao da bi vidio D.O. i još nekog od Roma, ali i tada je iskazao da je čuo njegov glas (l. 181). No, da je optuženik pucao samo u namjeri zastrašivanja, onda bi pucao u zrak, kao što je to nešto kasnije učinio njegov sin I.O.. Da čuo i dobro raspoznao njegov glas, optuženik, čak, i nije vidio ošt. D.O., a u situaciji kada je

on bi ostvario sva bitna obilježja inkriminiranog djela. Jer, on upravo puca u pravcu oštećenika, a da je to objektivno točno, pa onda istinita i njegova obrana kada je ustvrdio da je želio pogoditi oštećenika (i kraj njega drugog Roma), proizlazi iz same činjenice što i jest pucao u pravcu oštećenika, pa ga i pogodio. Oštećenika je ne samo čula, već i vidjela optuženikova supruga M.O. (l. 113-114, 184), a nije isključeno, već vjerojatno, makar nije i odlučno, da je optuženik dobro zapazio položaj ošt. D.O., a čiji je glas čuo, upravo zbog upaljenih svjetala na vozilu I.O.. Svjedok I.O. nije rodbinski povezan ni s optuženikom ni s oštećenicima, a iskazao je: "Izašao sam (iz kuće kuma F.O. oca ubijenog D.O. ) da upalim svjetla na svom automobilu, kako bi se u kući vidjelo. Imao sam otvorena vrata automobila i upalio sam motor da mi ne isprazni akumulator, pa sam upalio i svijetlo. Odmah zatim, iz pravca gdje se nalazi kuća O.S., kojega poznajem od ranije, čuo se zvuk opaljenja kraćeg rafala iz automatske puške. Ugasio sam motor automobila i tada vidio da je do kuće O.F. došao njegov sin D. i rekao: "Tata ja sam gotov", a "Došao je i O.D. koji je također rekao da je pogođen metkom", pa je obojicu ozlijeđenih odvezao "na hitnu pomoć" (l. 110).

Kada, dakle, optuženik namjerno ispaljuje jedan rafal (veći broj svjedoka govori o svjetlećim mecima) iz automatske puške u pravcu ošt. D.O., a dobro zna svu ubojitost tog oružja, bez obzira što je nepismen, a jer je odslužio i vojsku (l. 43) kad on hoće upravo pogoditi D.O., onda on hoće da ovoga liši života, pa onda i postupa s direktnim umišljajem.

I Kž 285/97.

Pri tome, žalitelj sasvim pogrešno drži da se ovdje ne bi radilo o direktnom umišljaju zbog alkoholiziranosti i bitno smanjene uračunljivosti optuženika, kao da se radilo o dvije odvojene okolnosti, i kao da je bitno smanjena uračunljivost nespojiva s direktnim umišljajem, a da je optuženik vidio ili makar po glasu točno identificirao i samog oštećenika i njegov položaj, već je rečeno. Jer, optuženik jest bio u vrijeme događaja bitno smanjeno uračunljiv, ali zbog alkoholizma i alkoholiziranosti kritične večeri (sa koncentracijom od oko 1,43 do 1,67 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, ne više, l. 194), kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskih vještaka Psihijatrijske bolnice V. (l. 208-227). Dakle, njegova uračunljivost nije isključena pa da bi bila upitna i njegova krivična odgovornost, što jednako tako pogrešno misli žalitelj. Za takvo stanovište nema uporišta u odredbi čl. 10. st. 2. OKZRH.

Iako iz iskaza brojnih svjedoka proizlazi da je od ranije postojala netrpeljivost, pa i sukobi, između obitelji optuženika i obitelji ošt. D.O., optuženik sasvim neosnovano pokušava prikazati da su ga kritične večeri napali oštećenici i ostali Romi zbog toga što nije više htio plaćati doprinos za elektrifikaciju naselja, kod čega bez ikakvog osnova nalazi uporište u jednom članku objavljenom u "A. " (priloženom uz dopunu žalbe). O tome iskazuje samo on, nitko drugi, a o tome da bi D.O., njegova braća i prijatelji, i prije nego što je on pucao, bacali kamenje i ciglu na njegovu kuću, razbili mu prozor i oštetili krov na kući, govori samo on, njegova supruga M.O. i to samo na glavnoj raspravi (l. 184), ali ne i u istrazi, iako je tada iscrpno saslušavana (l. 113-114), te njegove kćerke D.O. (l. 117) i M.O. (l. 119), te sin R. (l. 137-138), dok iz iskaza ostalih brojnih svjedoka to uopće ne proizlazi. Ali, o nabacivanju na optuženikovu kuću, ali to nakon što je optuženik već bio pucao i oštećenici odvezeni kolima I.O. u bolnicu, govore pojedini svjedoci, pa tako i oštećenikov brat R.O.. Ovaj svjedok je određeno iskazao da je on "prije nego što će doći do ponovljene đeno da je ponovno pucao optuženikov sin I.O., što je ovaj i pucnjave (a nesporno je utvr

priznao, l. 187, i o čemu iskazuju njegovo srodnici, pa tako i R.B., l. 115-116) pošao prema kući O.S., jer su pucnjevi dolazili od njegove kuće i tada sam bacio nekoliko cigli na njegovu kuću, na krov. Samnom su bila još neka djeca koja su također bacala cigle", a "prije cijelog događaja, dakle prije nego što je ispaljen rafal, nitko nije bacao cigle i kamenje na okrivljenikovu kuću" (l. 109, 183-184). Iskaz ovog svjedoka je uvjerljiv, a kada se dovede u svezu sa ostalim dokazima, napose sa zapisnikom o uviđaju (l. 2-5), onda je objektivno i istinit.

Optuženik nije htio lišiti života djecu sada pok. D.O. i malog Z.B., ali pucajući rafalno i znajući da ih tako može i usmrtiti, on je pristao na tu posljedicu, pa je jednom radnjom, rafalnom pucnjavom, počinio sva tri krivična djela u stjecaju opisana pod toč. 1. izreke pobijane presude.

Istina, nema prigovora u tom pravcu, ali ipak treba naglasiti da je optuženik, rafalnim pucanjem, doveo u opasnost i druge osobe, jer se u kritično vrijeme vani, na ulici i pred kolibama, nalazio veći broj osoba, a i kolibe nisu predstavljale neku sigurnost s obzirom da su lako probojne, što nije sporno, a proizlazi i iz zapisnika o očevidu i fotodokumentacije.

Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a ispravno je primijenio i krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim zbog kriv. djela opisanim pod točkom 1., pa je onda suvišno provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza, računajući i

I Kž 285/97.

djelomičnu rekonstrukciju događaja kakva se predlaže u žalbi.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, pa je tako imao u vidu i njegovo narušeno zdravlje, što se još posebno naglašava u žalbi. Optuženik jest narušenog zdravlja i to znatno, jer je i plućni bolesnik, a boluje i od alkoholizma s pratećim poteškoćama, dok o raku grla, sada, nema govora (l. 242). S druge strane, bez ikakvog se osnova tvrdi u žalbi da se optuženik, po izdržanoj kazni "više nema kuda vratiti". Jer, njegova obitelj jest odselila u Z., no njegova kuća u T. nije "sravnjena sa zemljom", s obzirom da u njoj sada živi njegova kćerka D. sa svojom obitelji, o čemu su iskazivali pojedini svjedoci, pa i optuženikova supruga M.O. (l. 185). Posebno, sud prvog stupnja je cijenio optuženiku za olakotnu okolnost i provociranje od strane oštećenika, dakle njihov određeni doprinos inkriminiranom događaju, što se očito odnosi na ošt. D.O., ali o nekakvom znatnijem doprinosu, a o doprinosu djece D.O. i Z.B. ne može biti ni govora.

Stoga, kada je sud prvog stupnja utvrdio optuženiku, koji je ranije osuđivan, za dovršeno krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH kaznu zatvora u trajanju od deset godina, što je zakonski minimum za ovo djelo, a za ostala dva krivična djela pokušaja ubojstva primijenio i odredbe o ublažavanju kazne i za ta djela utvrdio pojedinačne kazne znatno ispod minimalne kazne predviđene zakonom, zapravo, tek nešto strože od općeg minimuma (čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH), dabome, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne (čl. 38. toč. 1. OKZRH), onda je vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja i visoko vrednovao upravo olakšavajuće okolnosti. Iz tog razloga se ne može prihvatiti stanovište žalitelja da bi prema optuženiku bile prestroge (pojedinačne) kazne utvrđene za krivična djela opisana pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude. Suprotno tome, to su a i ovaj sud.

primjerene kazne koje, kao takve, prihvać

Međutim, kako je po službenoj dužnosti protiv optuženika odbijena optužba za krivično djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH, opisano pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, za koje je optuženiku bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, to je trebalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženiku izreći kaznu samo za krivična djela opisana pod toč. 1., pa kako je ovaj sud našao da su pojedinačno utvrđene kazne za ta djela adekvatne, to ih je i prihvatio i za ta krivična djela u stjecaju osudio optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina i deset mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme što ga je proveo u pritvoru, a jer će se tom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Konačno, na temelju čl. 369. ZKP, ovaj sud je ispitao i sigurnosne mjere izrečene optuženiku i to obvezno liječenje alkoholičara iz čl. 60. OKZRH i oduzimanje predmeta (automatske puške kojom su inkriminirana djela izvršena) iz čl. 64. st. 1. OKZRH, te našao da su to u svemu pravilne i zakonite odluke.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 377. st. 1. ZKP (toč. I. i II.) i čl. 374. ZKP (toč. III.).

U Zagrebu, 11. rujna 1997. godine,

I Kž 285/97.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.