Rev-824/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 824/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

i

RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz M., koga zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik iz M., protiv tuženike Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane, kojeg zastupa Državni pravobranitelj Republike Hrvatske, radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, te isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 6. rujna 1995. godine br. Gž-1921/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj od 16. svibnja 1995. godine br. P-794/94, u sjednici održanoj dana 6. listopada 1998. godine,

presudio je i riješio je:

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Splitu od 6. 9. 1995. br. Gž-1921/95 i presuda Općinskog suda u Makarskoj od 16. 5. 1995. br. P-794/94 djelomično ukidaju i to u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate nadoknade plaće tužitelju počev od 27. 1. 1993. (toč. III. izreke prvostupanjske presude) i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je R.J. sin I. iz M. u radnom odnosu u Hrvatskoj vojsci.

II/ Utvrđuje se da je nezakonita zapovjed o otkazu radnog odnosa koji je tuženik dao tužitelju J.R. sin I. iz M. i obvezuje se tuženik Republika Hrvatska Ministarstvo obrane da tužitelja J.R. vrati na obnašanje dužnosti u roku od 8 dana po primitku presude pod prijetnjom

prinudnog izvršenja.

III/ Tuženik je dužan da tužitelju nadoknadi iznos plaća koje bi tužitelj primio od 27. siječnja 1993. godine pa do ponovnog početka rada sve sa zakonskim zateznim kamatama na tako utvrđeni iznos, kao i ostala primanja koja su u svezi s radom, te troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Protivna stranka nije odgovorila niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o pravovremenoj, potpunoj i dopuštenoj reviziji tužitelja.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kojim traži:

a) da se utvrdi, da je tužitelj u radnom odnosu u Hrvatskoj vojsci,

b) da se utvrdi, da je nezakonita zapovjed o otkazu radnog odnosa koji je tuženik dao tužitelju, te obveže tuženika da tužitelja vrati na obnašanje dužnosti,

c) da tuženik nadoknadi tužitelju iznos plaća koje bi tužitelj primio od 27. 1. 1993. do ponovnog početka rada, sve sa zakonskim zateznim kamatama kao i ostalim primanjima koja su u svezi sa radom, te da naknadi troškove parničnog postupka.

Niži sudovi odbili su u cijelosti naprijed iznesene zahtjeve tužitelja.

Kao prvo bitno sporno činjenično i pravno pitanje između stranaka niži sudovi su raspravili i utvrdili okolnost da li je tužitelj zasnovao radni odnos sa tuženikom i našli da tužitelj nije zasnovao radni odnos sa tuženikom te tužitelj u reviziji u prvom redu napada takvo utvrđenje nižih sudova za koje smatra, da je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu posebno ističe, da je tužitelj po pozivu Ministarstva obrane tuženika stupio u Hrvatsku vojsku 28. 8. 1990. godine i od tada obnašao različite poslove i zadaće u vojnoj službi te do sada nikakvim aktom nadležnih tijela tuženice nije demobiliziran. Razmatrajući izložene revizijske navode, a polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova koja su uzeta u obzir pri odlučivanju o reviziji (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su našli, da tužitelj nije zasnovao radni odnos sa Hrvatskom vojskom odnosno tuženikom. Pri tome su niži sudovi imali u vidu prijašnje propise mjerodavne za rješenje ovog spora, a prvenstveno odredbe ranijeg Zakona o službi u oružanim snagama ("NN" br. 52/91 - dalje: ZOSUOS) i to posebno odredbe čl. 16. koja uređuje pitanje stupanja u službu u oružane snage koja se temelji na aktu ovlaštenog tijela o upućivanju u oružane snage po osnovi vojne obveze ili na temelju akta o primanju u aktivnu vojnu službu odnosno u vojnu školu ili na temelju ugovora o primanju u službu, dok je stupanje osoba u pričuvni (rezervni) sastav bilo regulirano čl. 17. istog zakona.

Pri tome niži sudovi su pravilno zaključili da samo osobe koje su primljene u djelatnu vojnu službu na temelju akta ovlaštenog tijela ili na temelju ugovora o primanju u djelatnu vojnu službu zasnivaju radni odnos (čl. 19. i 33. ZOSUOS), pa to mogu biti i osobe iz rezervnog sastava (čl. 22. ZOSUOS) koje mogu biti primljene u djelatnu vojnu službu, a time i zasnovati radni odnos ali na isti način na koji se zasniva djelatna vojna služba (akt nadležnog tijela ili ugovor) i u drugim slučajevima odnosno sa drugim osobama.

Kako nije utvrđeno u postupku, da bi tužitelj stupio kod tuženika u djelatnu vojnu službu, budući da je u postupku utvrđeno da je tužitelj od stupanja u sastav Hrvatske vojske bio uvijek samo pripadnik pričuvnog sastava i kao takav stekao i čin pričuvnog dočasnika, to bez obzira na dužnosti i poslove koje je tužitelj do sada obavljao u Hrvatskoj vojsci, ovaj Vrhovni sud ne može prihvatiti njegove revizijske tvrdnje u pravcu da bi revident bio u djelatnoj vojnoj službi, jer su takve revizijske tvrdnje u protivnosti sa utvrđenjem nižih sudova čiju pravnu ocjenu revident nije doveo u sumnju revizijskim navodima. Shodno svemu naprijed izloženom pravilno su niži sudovi po ocjeni ovog Vrhovnog suda odbili tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja da je tužitelj u radnom odnosu sa Hrvatskom vojskom, a slijedom toga i zahtjev tužitelja upućen u pravcu da bi tuženik nezakonito otkazao radni odnos tužitelju i da ga je stoga dužan vratiti u radni odnos, jer kako su to niži sudovi pravilno zaključili, tužitelj nije ni zasnovao radni odnos u Hrvatskoj vojsci, pa stoga mu i nije mogao biti nezakonito otkazan nepostojeći radni odnos. Kako u tom dijelu u nižestupanjskim odlukama glede tužbenog zahtjeva sadržanog pod toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je u tom dijelu odbiti reviziju kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Osnovana je međutim revizija u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu naknade plaće i drugih primanja počev od dana 23. 1. 1993. godine pa unaprijed, a u kojem dijelu su niži sudovi takav zahtjev odbili kao neosnovan.

Naime, tužitelj tvrdi da je stupio u Hrvatsku vojsku po pozivu tuženika, a utvrđeno je u postupku da je stekao i čin pričuvnog dočasnika, pri čemu on tvrdi tijekom postupka kao i u reviziji da do sada nije demobiliziran. Kako osobama koje su u pričuvnom sastavu pripada pravo na naknadu plaće koju su primali prije stupanja u vojsku, a pravo na naknadu pripada i takvim osobama u pričuvnom sastavu koje nisu bile zaposlene prije stupanja u vojsku, te vojnim obveznicima za vrijeme službe, pripadaju plaća i dodatci prema činu odnosno klasi koju imaju i položaju na kojem se nalaze (čl. 132. Zakona o obrani - "NN" br. 49/91), to po shvaćanju ovog revizijskog suda treba raspraviti osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate plaće bez obzira što je u postupku pravilno utvrđeno da nije u radnom odnosu sa tuženicom u koliko to pravo tužitelju pripada po osnovu navedenog propisa iz čl. 132. spomenutog Zakona o obrani.

Kako zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa niži sudovi nisu raspravili osnovanost tužbenog zahtjeva radi isplate plaće po navedenom pravnom osnovu niti su utvrdili u tom pravcu potrebne činjenice, valjalo je u tom dijelu prihvatiti reviziju, te ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka niži sudovi će prvenstveno ispitati u kojem se razdoblju tužitelj nalazio u pričuvnom sastavu Hrvatske vojske, te da li je i kada demobiliziran, zatim da li je počev od 27. 1. 1993. godine pa nadalje primao naknadu plaće, odnosno plaću u skladu sa vojnim činom i položajem u vojsci (čl. 32. Zakona o obrani), te u protivnom ako bude utvrđeno da tužitelj nije primao naknadu plaće odnosno plaću po navedenom osnovu, a raspravit će zbog čega mu ta naknada nije isplaćena. U skladu sa rezultatom raspravljanja u izloženom pravcu, niži sudovi ponovno će odlučiti o navedenom tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 6. listopada 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.