I Kž-402/1996-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 402/1996-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. I. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženih izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 14. veljače 1996. godine br. K-21/95, u sjednici održanoj 19. ožujka 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. T.I. i Đ.M. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. T.I. oglašen je krivim da je na način opisan u toč. 1. izreke te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i u istu kaznu mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. svibnja 1995. godine pa dalje, dok je opt. Đ.M. oglašena krivom da je na način opisan u toč. 2. te izreke počinila kazneno djelo poticanja na ubojstvo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. OKZRH i za isto osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina u koju kaznu joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. svibnja 1995. godine pa dalje.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici po svojim braniteljima a opt. Đ.M. i osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predložili, da se pobijana presuda preinači i oni oslobode od kaznene odgovornosti odnosno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalbe nisu osnovane.

Iako opt. T.I. u svojoj žalbi ističe sve žalbene osnove, sadržaj žalbe svodi se zapravo na pobijanje presude suda prvog stupnja zbog povrede kaznenog zakona, iznoseći pravno stajalište prema kojem se ovdje radi o kaznenom djelu čedomorstva iz čl. 36. st. 1. KZRH.

Međutim, neutemeljeno u svojoj žalbi ovaj optuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu čedomorstva iz čl. 36. st. 1. KZRH, budući da ovo kazneno djelo može počiniti samo majka dok traje poremećaj izazvan porođajem. Taj je osobni odnos privilegirajući, pa se dakle, nasuprot tvrdnji žalitelja, ne proteže na podstrekače i pomagače, koji bi, kada je riječ o čedomorstvu, odgovarali kao suučesnici za kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. KZRH, dakle kao podstrekači ili pomagači tog kaznenog djela.

Prema tomu, kada je u postupku neprijeporno utvrđeno, a to se ne odriče ni žalbom, da je optuženik lišio života tek rođeno dijete drugooptuženice Đ.M., i to iz naročito niskih pobuda, onda je on počinio kazneno djelo kvalificiranog ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, pa ga je sud prvog stupnja za to djelo pravilno i oglasio krivim.

S druge pak strane, kada je u postupku utvrđeno, da je opt. Đ.M. prije porođaja podstrekavala opt. T.I. da liši života njezino dijete, koje se tek treba roditi, a to je činila iz naročito niskih pobuda, onda je ona počinila kazneno djelo podstrekavanja na kvalificirano ubojstvo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, pa je i ova optuženica pravilno oglašena krivom za kazneno djelo za koje je i terećena.

Budući da je sud prvog stupnja sveobuhvatnom i savjesnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u njihovoj međusobnoj svezi i u svezi s obranama optuženih, kako onih datih u istrazi tako i na glavnoj raspravi neprijeporno utvrdio, da su optuženici upravo na način opisan u izreci pobijane presude počinili terećena kaznena djela i da je u razlozima svoje presude za svaki svoj činjenični i pravni zaključak za svakog od optuženika iznio iznimno argumentirane i valjane razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, to doista nema potrebe ovdje ih ponavljati, pa se žalitelji na te razloge u cijelosti upućuju.

Stoga je, u odnosu na žalbu opt. T.I. potrebno samo istaći, da nije bilo potrebe dokazni postupak dopunjavati izvođenjem bilo kakovih drugih dokaza, pa ni onih pregledom spisa Okružnog suda u Osijeku odnosno Okružnog suda u Puli radi navodnog kaznenog djela čedomorstva iste majke M.Đ. kako bi se utvrdila ličnost te optuženice, iz razloga koje je sud prvog stupnja na str. 43 svoje presude već iznio, a osim toga, iz obrane ovog optuženika na listu 36 spisa proizlazi, da mu je bilo poznato, da se slična situacija sa novorođenim djetetom iste optuženice već dogodila jer da su njezino dijete uzeli roditelji i negdje zakopali, a bilo mu je poznato i da je optuženica bila osuđena i kaznu izdržavala za pokušaj kvalificiranog kaznenog djela ubojstva, ali je unatoč toga on ovdje "naletio".

Stoga se optuženik ne može pozivati na svoju navodnu lakomislenost i da je uloga opt. Đ.M., zbog njezinog negativnog prethodnog života, u stvaranju i učvršćivanju njegove odluke za izvršenje predmetnog djela bila veća nego što je to utvrdio sud prvog stupnja.

S tim u svezi i prigovori ovog optuženika vezani za izdvajanje zapisnika o ispitivanju optuženice u istrazi bez nazočnosti branitelja (list 256 spisa) a koji bi mu navodno išli u korist, nepotrebni su, budući da je sud te zapisnike pravilno izdvojio a na navedene prigovore već je odgovoreno povodom žalbe optuženika rješenjem ovog suda br. Kž-723/95 od 25. rujna 1995. godine (list 267 spisa), dok su prigovori optuženice Đ.M. kako oni nisu izdvojeni a trebali su biti, još i netočni.

U odnosu na žalbu branitelja opt. Đ.M., u kojoj se pod žalbenom osnovom bitne povrede odredaba kaznenog postupka iznose prigovori zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanje, jer se pokušava prikazati kako se ova optuženica nije imala razloga niti motivacije riješiti djeteta, treba reći, da su potpuno I Kž 402/1996-6

neargumentirani i neutemeljeni, jer je sud prvog stupnja neprijeporno utvrdio i obrazložio postojanje takovih okolnosti koje bez sumnje upućuju, da je između ove optuženice i opt. T.I. postojao dogovor da se riješe djeteta neposredno nakon poroda. To su prije svega činjenice koje upućuju da optuženica nakon poroda ničim nije zbrinula dijete i do kojih je sud došao već pomnom analizom obrane same optuženice (neoprano dijete, nedostatak točnog saznanja o spolu djeteta, umatanje u suknju, pri čemu nepodvezana pupkovina doista ima ono značenje koje joj daje sud prvog stupnja, neovisno što time nije neposredno ugrožen vitalitet djeteta), ali i utvrđene činjenice da je optuženica izišla iz kuće i otišla u javnu telefonsku govornicu odakle je telefonom nazvala optuženika, prema njihovom ranijem dogovoru i dogovorenom lozinkom, sa ciljem da se riješe djeteta lišenjem njegovog života.

Upravo ova odlučna činjenica koja se u žalbi ne odriče, već se smišljeno potpuno zaobilazi - da je optuženica zvala optuženika neposredno nakon poroda sa unaprijed, još od studenog 1994. godine dogovorenom lozinkom (da je struja u kvaru) a koja je zapravo značila, da se ona porodila i da se tek rođenog djeteta treba riješiti lišenjem njegova života te skrivanjem leša, a koju je optuženik razumio i po tom pozivu došao optuženici i izvršio odnošenje živog djeteta, bez sumnje ukazuje, da je između oboje optuženih postojao dogovor za lišenje života njihovog djeteta kada do rođenja dođe, a poziv ugovorenom lozinkom (i to u bilo koje doba dana ili noći) je značio, da je do rođenja i došlo.

Radnje koje je optuženica prije dolaska optuženika poduzela radi realizacije tog njihovog dogovora, a koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio uvažavajući obranu opt. T.I. u tom dijelu, unatoč negiranju optuženice (uz prije spomenutu nebrigu za dijete) tj. stavljanje djeteta u najlon vrećicu dakle, pripremljeno za odnošenje, a zatim njihove zajedničke radnje (stavljanje ostataka posteljice u zasebnu vrećicu a potom u onu s djetetom, i sve to radi sigurnosti da ih tragovi krvi eventualno ne odaju, zatim odnošenje takove vrećice u štalu i sve zajedno stavljanje u dvije veće PVC vreće namijenjene pakiranju umjetnog gnjojiva) i konačno odnošenje tako skrivenog živog djeteta (a da je dijete bilo živo neprijeporno je utvrđeno nalazom vještaka obducenta) od strane opt.

T.I. biciklom na njegovo imanje udaljeno nekoliko stotina metara pod okriljem noći, gdje ga je lišio života zadavanje šest ubodnih rana nožem (četiri u predjelu glave a dvije u predjelu prsa) od kojih je svaka za sebe bila smrtonosna, koji nož je prethodno uzeo iz svoje poljske kućice a iz veće PVC vreće izvadio onu sa djetetom i kroz tu vršio ubadanje, da bude potpuno siguran da ga je lišio života, te konačno, zakopavanje uz zid te svoje kućice, gdje je kasnije nađeno kao i odbačeni nož, neupitno ukazuju na poticanje optuženice na izvršenje djela i na izvršenje tog kaznenog djela od strane opt.

I.T. iz onih motiva koje je sud prvog stupnja također neupitno utvrdio i opširno obrazložio (kako bi onemogućio otkrivanje izvanbračne veze sa opt. Đ.M. i spriječio negativne reakcije obitelji i sredine u kojoj su oboje živjeli, jer je on oženjen čovjek i otac petero punoljetne djece a ima i unučad a koji motivi spadaju u naročito niske pobude), te za postojanje kojih okolnosti na strani optuženika je optuženica dobro znala te ih iskoristila, potičući optuženika na stvaranje i učvršćenje odluke da se oslobodi djeteta i to svim onim naprijed navedenim radnjama poduzetim prije i nakon porođaja i koje je sud prvog stupnja iznio na str. 36, 37 i 38 svoje presude, a koje sve nije trebalo unijeti u izreku presude, budući da izreka presude sadrži radnje i okolnosti što čine obilježja terećenog kaznenog djela.

Radi toga, pokušaj optuženice, da se iz konteksta njezine obrane otrgnućem pojedinih njezinih dijelova utvrdi istinitost njezine obrane kako je ona željela roditi dijete i odgojiti ga, neuspješan je, jer je sud prvog stupnja kao cjelinu valjano analizirao, a zatim i u svezi s obranom opt. T.I. i ostalim provedenim dokazima, koji takovu njezinu obranu potpuno negiraju, valjano i obrazložio. Promašenim se ukazuje i polemiziranje optuženice sa utvrđenjem suda o načinu ubadanja djeteta od strane optuženika kroz omotač najlon vrećice, koja je nađena oštećena, budući da nema spora, da je optuženik lišio života živo dijete ubodima nožem, a iz njegove obrane proizlazi, da je višestruko ubadao kako bi se uvjerio da dijete više nije živo. Nadalje, nema govora o nekom prisilnom održavanju veze između optuženika i optuženice, pa da je to navodno spriječavalo optuženicu koja je u strahu od optuženika održavala i dalje vezu, a ujedno je spriječavalo da mu se suprotstavi pri odnošenju djeteta, jer to predstavlja samo golu tvrdnju optuženice, bez ikakve potvrde u spisu predmeta. Dapače, utvrđeno je, da je optuženik I Kž 402/1996-6

optuženicu samo jedanput udario i to iz ljubomore, nakon čega se njihova veza nastavila.

Sud prvog stupnja je u postupku neprijeporno utvrdio, da je poticanje optuženice na izvršenje djela započelo i trajalo daleko ranije od poroda, još od saznanja da pobačaj nije moguće izvršiti zbog poodmakle trudnoće, pa je i sama kriminalna radnja od strane optuženice nastala izvan slučaja tzv. privilegiranog ubojstva čedomorstvom, što znači, da se o postojanju poremećaja kod ove optuženice, a koji bi bio izazvan porođajem, ne može ni govoriti, jer se po zakonu taj poremećaj ne pretpostavlja kao kod čedomorstva, pa je sud prvog stupnja raspravljajući o duševnom zdravlju optuženice i strukturi njezine ličnosti pravilno postupio, kada je u cijelosti prihvatio mišljenje neuropsihijatrijskog vještaka dr. M.G. da optuženica nije počinila kazneno djelo zbog poremećaja izazvanog porođajem i zaključio, da je optuženica u vrijeme izvršenja djela (dakle u vrijeme radnje poticanja prije i neposredno nakon poroda) bila smanjeno uračunljiva a ne bitno. Kod davanja takovog svog zaključka vještak je jednako, kao i kod opt. T.I., imao u vidu da oni oboje boluju od epilepsije i to optuženica od epilepsije tipa grand mal a optuženik od simptomatske epilepsije zbog zlouporabe alkohola, a nije bilo medicinskih pokazatelja da bi optuženica takav napad imala tijekom vremena poticanja ili nakon poroda. Vještak je decidiran, da ponašanje oboje optuženih proističe iz njihovih psihijatrijskih dijagnoza i da je epilepsija kao bolest ugrađena u psihijatrijsku ekspertizu pa je konačno mišljenje vještaka da su optuženici bili smanjeno uračunljivi. Stoga su neutemeljeni prigovori optuženice da stanje njezinog duševnog zdravlja nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno jer da je ona možda bila i neuračunljiva i da je trebalo provesti novo psihijatrijsko vještačenje, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je prijedlog za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja odbio. Ispravno je sud prvog stupnja postupio i kada je odbio ostale prijedloge optuženice koje ona ponavlja i u žalbi (saslušanje svjedoka D.M. te njezinih roditelja) i za takovo svoje postupanje iznio je valjane razloge (list 44 presude).

Slijedom iznijetog, nasuprot žalbama optuženih, sud prvog stupnja je svoja utvrđenja i zaključke u odnosu na sve odlučne činjenice za oboje optuženih, koji oni žalbama neuspješno pokušavaju dovesti u pitanje, utemeljio na svestranoj i kritičkoj analizi obrane optuženih, njihovih podudarnosti i kontradiktornosti, te nadasve savjesnoj ocjeni svih izvedenih dokaza, što je sve određeno i potpuno izložio u razlozima svoje presude, koje ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, u cijelosti prihvaća i na njega upućuje žalitelje, kako bi se doista izbjeglo i daljnje nepotrebno ponavljanje.

Stoga žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene kaznenog zakona nisu mogle biti uvažene.

Konačno nisu osnovane ni žalbe optuženih zbog odluke o kazni.

Ovu žalbenu osnovu zapravo optuženici nisu ni obrazložili, međutim, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakon podnesena u korist optuženih, sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu te je našao, da je sud prvog stupnja na strani oboje optuženih pravilno utvrdio okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne, pravilno ih je vrednovao i opširno obrazložio (list 41 i 42 presude).

Doista su optuženici ovdje ispoljili visok stupanj zločinačke volje, tako da se ni po stajalištu ovog suda blažom kaznom ne bi postigle svrhe kažnjavanja kako u pravcu opće tako ni u pravcu specijalne prevencije i preodgoja optuženih.

Optuženici nisu ničim pokazali ni žaljenje zbog izvršenog djela, osim što prebacuju krivnju jedan na drugoga, a oglašeni su krivima za najteži oblik kaznenog djela ubojstva za koje se po zakonu može izreći i najteža kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina (a najmanje deset godina, time da se poticatelj kažnjava kao i počinitelj), što znači, da su olakotne okolnosti u njihovom slučaju ipak prevladale.

I Kž 402/1996-6

Slijedom svega naprijed izloženog sa žalbama optuženih postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 19. ožujka 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.