III Kr-207/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-207/1999-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. B. Š. zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presuda Općinskog suda u Metkoviću od 22. rujna 1998. godine, br. K-50/98 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 1. ožujka 1999. godine, br. Kž-105/98, u sjednici održanoj dana 14. srpnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića, p r e s u d i o j e :

Utvrđuje se da je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 1. ožujka 1999., br. Kž-105/98 u dijelu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ i presuda Općinskog suda u Metkoviću od 22. rujna 1998., br. K-50/98 također u dijelu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, a u povodu istog zahtjeva po službenoj dužnosti te se presude ukidaju i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ, te se predmet u cjelini upućuje Općinskom sudu u Metkoviću na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, što je čine presuda Općinskog suda u Metkoviću od 22. rujna 1998. godine, br. K-50/98 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 1. ožujka 1999. godine, br. KŽ-105/98, B.Š. je proglašen krivim zbog kaznenih djela prevare i krivotvorenja javne isprave iz čl. 224. st. 1. i 311. st. 1. i 2. KZ i po tim propisima utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora za djelo prevare od pet mjeseci i za djelo krivotvorenja javne isprave od sedam mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Protiv te presude podnio je osuđenik, po branitelju - zajedničkom odvjetničkom uredu P.J. i J.P., odvjetnika u S., pravodoban zahtjev za izvanredno preispitivanje dijela pravomoćne presude, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, zbog povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, te predložio da se pravomoćna presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, te rješenjem odgodi izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 428. st. 4. ZKP/97, predložio je da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Zahtjev je osnovan.

Naime, za pojam prave isprave pravno je irelevantno pitanje istinitosti njezina sadržaja, pa stoga i isprava s neistinitim sadržajem ima svojstvo prave isprave ako ju je potpisao izdavatelj, naznačen u ispravi, kako se to ispravno ukazuje podnesenim zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Druga je stvar što pravljenje i uporaba prave isprave s neistinitim sadržajem u nekim slučajevima je predviđeno kao samostalno kazneno djelo ili pak ulazi u sastav bića nekog drugog kaznenog djela.

Slijedom istaknutog, u ovom kazneno pravnom slučaju, za utvrđivanje i kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. i 2. u postupanju osuđenika nije odlučna činjenica da se doista nije ni dogodila prometna nesreća (naznačena u "Izvješću o počinjenom prekršaju" od 9. travnja 1993. i "Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka" od 9. travnja 1993.), koju kao odlučnu činjenicu za to prihvaćaju sudovi prvog i drugog stupnja, već je odlučna činjenica da li naznačeno "Izvješće o počinjenom prekršaju" i "Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka" potječu od onog tko je naznačen kao potpisnik na istima.

Glede "Izvješća o počinjenom prekršaju" od 9. travnja 1993., prema razlozima u osporenim presudama, sudovi prvog i drugog stupnja ni ne bave se time tko je doista sačinio to izvješće, a moglo bi se zaključiti da prihvaćaju da ga je sačinio Z.K., koji je i naznačen u potpisu tog izvješća, pa prema tome to izvješće se i ne može smatrati lažnom ispravom, a na "Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka" od 9. travnja 1993. godine, ispisano je ime ovlaštene osobe M.G. s vlastoručnim potpisom druge osobe u njegovo ime, uz stavljanje službenog pečata Policijske stanice V., time da je M.G., ispitan o tome kao svjedok (list spisa predmeta, br. 80 poleđina), istaknuo da on nije vlastoručno potpisao taj zahtjev, nije ni morao ga potpisati, što obično i nije činio, već su to za njega činile druge ovlaštene osobe, on ne zna čiji je vlastoručni potpis u njegovo ime na zahtjevu.

Stoga postoji ozbiljna sumnja u istinitost odlučne činjenice da li je "Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka" od 9. travnja 1993. godine sačinila za to ovlaštena osoba i potpisala ga ili je to u njezino ime učinio i potpisao, neovlašteno, netko drugi, što je odlučno za utvrđenje da li je taj zahtjev, u ovom slučaju, lažna isprava ili ne, a to je odlučno za postojanje eventualno i kaznenog djela iz čl. 311. KZ u postupanju osuđenika. Radi toga i nije moguće zakonito odlučiti o podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pa je i trebalo, sukladno odredbama čl. 429. i 423. ZKP/97, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prihvatiti, te presuditi kao u izreci ove presude, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. KZ, a kako nije, za sada, moguće izdvojeno presuđenje zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ, to je, u smislu čl. 388. st. 4. ZKP/97, trebalo jednako presuditi i u odnosu na to kazneno djelo, iako zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osporeno to kazneno djelo.

U ponovljenom postupku će sud prvog stupnja, imajući u vidu istaknuto u ovoj presudi, utvrditi odlučnu činjenicu tko je sačinio i vlastoručno potpisao "Izvještaj o izvršenom prekršaju" od 9. travnja 1993. godine i "Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka" od 9. travnja 1993. godine, te će samo tako moći pravilno razmotriti da li je, u konkretnom slučaju, opt. B.Š. svojim postupanjem i nabavio radi uporabe i uporabio lažnu ispravu kao pravu, a time da li je, osim kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ, počinio i kazneno djelo iz čl. 311. KZ, time da ako utvrdi da su "Izvješće o izvršenom prekršaju" i "Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka" (ili samo jedno od njih) lažne isprave, posebno će razmotriti da li se radi o javnim ispravama ili ne, te će ponovno donijeti odgovarajuću zakonitu odluku.

U Zagrebu, 14. srpnja 1999. godine

Zapisničar: Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r. Neva Šibl v.r.