I Kž-117/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I-Kž-117/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnika u vijeću višeg sudskog savjetnika Ahemda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. J. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. prosinca 2000. K-216/00, u sjednici održanoj 17. travnja 2001. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milojka Vučkovića i optuženikova branitelja D. G., odvjetnika iz Z.

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I.J., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. I.J. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ, opisanog u izreci te presude, te je po čl. 90. KZ uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 10 mjeseci, u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 02. srpnja 2000. pa nadalje.

Ujedno su prema optuženiku primijenjene sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz čl. 76. KZ i oduzimanja predmeta iz čl. 80. st. 1. KZ – kuhinjskog noža uporabljenog za počinjenje kaznenog djela.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, odnosno preinači izricanjem blaže kaznene sankcije.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon razmatranja spisa u smislu čl. 373. st. 1. ZKP državnog odvjetnika Republike Hrvatske je dostavio pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na zahtjevu tuženika u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj D.G., odvjetnik iz Z., koji je i prisustvovao sjednici, dok nazočnost optuženika, koji se nalazi u pritvoru a ima branitelja, nije osigurano, jer predsjednik vijeća i vijeće u smislu čl. 374. st. 2. ZKP to nisu smatrali svrhovitim.

Žalba nije osnovana.

Kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP (u žalbi pogrešno označena kao povreda iz čl. 367. toč. 10. ZKP) a s time u vezi i prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ističe da nije sa sigurnošću utvrđen subjektivni odnos optuženika prema djelu, odnosno njegova izravna ili neizravna namjera da usmrti oštećenicu, a kako o tim odlučnim činjenicama nema razloga, smatra da se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati. U prilog izloženom stajalištu u žalbi se navodi da u presudi nema odgovora na pitanja zašto je optuženik samo jednim ubodom srednje jakog a ne jakog intenziteta zadao oštećenici ubodnu ranu trbuha, iako je objektivno bio u mogućnosti da poduzme više uboda, te koji je kvalitet i kvantitet njegove pobude da bi se nedvojbeno utvrdilo da je upravo želio usmrtiti oštećenicu.

Protivno izloženim žalbenim navodima, kojima se zapravo pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na subjektivnu stranu inkriminiranog kaznenog djela, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude određeno i potpuno je izložio činjenice na temelju kojih je utvrdio da je optuženik kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, a da je krajnja posljedica izostala zbog pružene hitne liječničke pomoći oštećenici. Uz neprijeporne objektivne elemente kaznenog djela, takav zaključak u odnosu na namjeru optuženika, prvostupanjski sud izveo je iz optuženikova ponašanja neposredno prije i tijekom samog događaja, sredstva uporabljenog pri napadu na oštećenicu, načina uporabe tog sredstva, te naročito s obzirom na mjesto nanošenja i težinu tjelesne ozljede oštećenice. Ovakav zaključak logičan je i ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi o obliku krivnje optuženika.

Stoga nije ostvarena postupovna povreda na koju se poziva žalitelj niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude našao druge postupovne povrede na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 389. st. 1. toč. 1. ZKP.

U odnosu na činjenično stanje, uz prigovore iznesene u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a koje je ovaj sud ocijenio kao neosnovane, u žalbi optuženika se ističe da je liječničkom intervencijom život oštećenice spašen te da je povreda ostala bez posljedica. Posebno se ukazuje da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, te tako nedvojbeno utvrditi razlog optuženikova postupanja i njegove pobude. Stoga žalitelj smatra da je prvostupanjski sud olako zaključio da je optuženik želio usmrtiti oštećenicu.

Protivno izloženim žalbenim navodima, a kako je već djelomice navedeno u osvrtu na optuženikovu žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kad je na temelju ocjene izvedenih dokaza, prije svega iskaza ošt. B.B., koja je neposredno saslušana na glavnoj raspravi, te iskaza svjedoka Lj.P. i M.Ć. čiji su iskazi iz istrage pročitani uz suglasnost stranaka, kao i nalazima i mišljenjima sudsko-medicinskog i psihijatrijskog vještaka, uz nesporne objektivne elemente inkriminiranog kaznenog djela, izveo pravilan zaključak i u pogledu voljne komponente optuženikove namjere da usmrti oštećenicu.

Naime, uz razloge koje je za takav zaključak, koji se u stvari samo i pobija žalbom optuženika, dao prvostupanjski sud, a koje razloge ovaj Vrhovni sud prihvaća kao pravilne, u vezi sa stajalištem izraženim u žalbi optuženika, treba dodati da je konkretna kriminalna situacija objektivno bila takva da postupanje optuženika, samo po sebi, ukazuje na njegovu volju da usmrti oštećenicu, s obzirom da mu je radnja “ubod nožem sa sječivom od 20 cm u trbuh oštećenice” bila strogo usredotočena na objekte napada, oštećenicu koju je optuženik istovremeno drugom rukom zagrlio oko ramena.

U takvoj situaciji, kad je jasno manifestirana optuženikova volja da se djelo ostvari, a time i namjera njegova čina, za postojanje kaznenog djela i oblika krivnje nije odlučno s kakvim motivom je optuženik poduzeo inkriminiranu radnju, jer motiv, uostalom, i nije sastavni dio zakonskog opisa kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, niti motiv za oblik krivnje ima onaj značaj koji mu pridaje žalitelj, koji očigledno pojmovno konfundira motiv s namjerom.

Prema tome, usvajajući kao valjane razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za zakonito presuđenje u ovom kaznenom predmetu, pa se stoga žalba otpuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Protivno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, prema komu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 10 mjeseci prestroga kaznena sankcija, ovaj sud prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kad je na temelju pravilno utvrđenih i ocjenjenih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne, a uzimajući u obzir težinu počinjenog kaznenog djela i okolnosti uz koje je počinjeno, smanjenu ubrojivost optuženika i njegov kritički stav prema počinjenom djelu, uz činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 10 mjeseci.

Takva kazna i po ocjeni ovog Vrhovnog suda primjerena je pogibeljnosti optuženikova djela, svrsi kažnjavanja i svim navedenim okolnostima koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja.

Isto tako, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud opravdano je i u skladu sa zakonom prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja o ovisnosti o alkoholu iz čl. 76. KZ, kao i sigurnosnu mjeru oduzimanju predmeta iz čl. 80. st. 1. KZ, jer su za primjenu tih sigurnosnih mjera u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti.

Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, niti ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP o žalbi optuženika presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. travnja 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Ante Potrebica, v. r.