Revr-710/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 710/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., protiv tuženika D. d.o.o., S., kojeg zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1628/16 od 16. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju br. Pn-484/15 od 14. siječnja 2016., u sjednici održanoj 4. srpnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 7.644,00 kn zajedno sa zateznim kamatama na navedeni iznos, a koje kamate teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi zatezne kamate propisane ZOO-om koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje do 31. 07. 2015., a od 01. 08. 2015. pa do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena i to na iznos od:

- 1092,00 kn od 1. 10. 2008. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1.11. 2008. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1.12. 2008. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1. 1. 2009. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1. 2. 2009. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1. 3. 2009. godine pa do isplate,

- 1092,00 kn od 1. 4. 2009. godine pa do isplate,

dok se za više traženo i za razdoblje od 22. 8. 2007. godine do 1. 9. 2008.g., te od 1. 5. 2009.g. do 1. 12. 2014.g. zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti pobijanu odluku u skladu s revizijskim navodima.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos 200.000,00 kn. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučaju kada nije dopuštena revizija prema st. 1. čl. 382. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija).

Iako je tužitelj podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, revizija je razmatrana prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, dakle kao redovna revizija, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn. Naime, kako je tužitelj zatražio isplatu 307.190,24 kn, a tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu za 7.644,00 kn, proizlazi da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za 299.546,24 kn. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora, u ovom stadiju postupka, je zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete u vidu izgubljene zarade, a koja je istom nastala zbog ozljeda koje je zadobio 22. kolovoza 2007., prilikom pada s krova zgrade.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženik s tužiteljem zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme dana 1. kolovoza 2007. zbog povećanog obima poslova i da je osnovna plaća ugovorena u iznosu od 2.500,00 kn,

- da je tuženik dana 22. kolovoza 2007. doživio nezgodu na radu,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-138/11 od 11. travnja 2002. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete tužitelju,

- da je u vrijeme nezgode tužitelj imao u prosjeku 15 dnevnica, time da je dnevnica iznosila 40 EUR-a,

- da je tuženik nakon nezgode uplaćivao tužitelju mjesečno iznos od 3.000,00 kn u razdoblju od 22. kolovoza 2007. do 1. rujna 2008., a iznos od 1.000,00 kn u razdoblju od 1. listopada 2008. do 15. travnja 2009., te da je tužitelj za vrijeme bolovanja primao naknadu u iznosu od 1.940,00 kn,

- da je tužitelj u mirovini od 8. lipnja 2010.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 1.092,00 kn za razdoblje od rujna 2008. do travnja 2009. na temelju čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, zbog osnovanosti prigovora zastare.

Naime, obzirom da je zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje od 14. travnja 2009. do 1. srpnja 2010. prvi put tužitelj postavio u podnesku od 11. srpnja 2013. protekao je zastarni rok u kojem se ta naknada mogla potraživati (čl. 230. st.1. ZOO), dok su za daljnje razdoblje od kada je tužitelj u mirovini, nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj nije dokazao da je u mirovini zbog ozljeda na radu, odnosno da tužitelj nije dokazao da je nezgoda koju je doživio kao radnik radeći kod tuženika, i koja je predmet ovog postupka u uzročno- posljedičnoj vezi s njegovim umirovljenjem.

Iz sadržaja tužiteljeve revizije proizlazi da je reviziju podnio zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 221. ZPP glede pitanja: predstavljaju li činjenice o kojima stranke ne iznose kontradiktorne tvrdnje sporne ili nesporne činjenice i da li ih u tom slučaju treba posebno dokazivati?

Naime, tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi iz provedenih dokaza trebali zaključiti da između stranaka nije sporan razlog umirovljenja tužitelja.

Međutim, suprotno navodima revidenta u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom čl. 8. ZPP odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane i to prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, te su o odlučnoj činjenici, pravno relevantnoj za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtijeva – razlogu umirovljenja tužitelja, zaključili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Činjenica što nije prihvaćena tužiteljeva ocjena provedenih dokaza i što je nezadovoljan zaključcima nižestupanjskih sudova o utvrđenim činjenicama, upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja revizija se uopće ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

Navodi tužitelja da u drugom parničnom postupku među istim strankama, a koji se također odnosi na potraživanje izgubljene zarade za naknadno razdoblje, tuženik ne osporava uzročno-posljedičnu vezu između predmetne ozljede na radu i umirovljenja tužitelja, predstavljaju novu činjenicu, a prema odredbi čl. 387. ZPP u reviziji se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 4. srpnja 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.