Rev-3236/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3236/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. i T. Z., oboje iz Š., koje zastupaju Z. M. i M. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. i K. K., oboje iz P., koje zastupa V. V., odvjetnik u O., radi isplate rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Puli od 20. svibnja 1993., br. Gž 446/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču od 24. srpnja 1992., br. P 372/886-52, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezani su tuženici solidarno platiti tužiteljima iznos od 10.000 SFRS zajedno sa zateznom kamatom kao i naknaditi im parnični trošak, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja je u glavnoj stvari potvrdio presudu suda prvoga stupnja dok je glede odluke o kamatama rješenjem tu presudu ukinuo i u tom djelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

O prigovoru tuženika u reviziji da je u dosadašnjem postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka time što sud prvog stupnja nije ispitao svjedoke čije saslušanje su oni predložili već je raspravio sud drugog stupnja i ocijenivši ga neosnovanim odbio. Pored razloga koje je taj sud dao u svojoj presudi dodaje se da tuženici nisu u prijedlogu za izvođenje spomenutih dokaza okolnosno naveli o kojim odlučnim činjenicama ti svjedoci imaju znanje.

Sud drugog stupnja je također raspravio i o drugom revizijskom prigovoru da tuženicima nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom (čl. 354. st. 2. toč. 7. Zakona o parničnom postupku - ZPP) time što je ročište za glavnu raspravu od 24. srpnja 1992. godine, na kojem je ova zaključena, provedeno u njihovoj odsutnosti.

Navedeni prigovor taj sud je ocijenio neosnovanim i stoga ga odbio, a za tu svoju odluku dao je valjane razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud.

Nije osnovan ni daljnji prigovor tuženika u reviziji da sud drugog stupnja nije ocijenio navode njihove žalbe, jer je naprotiv taj sud u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio te navode koji su od odlučnog značaja.

Tužitelji u ovoj parnici kao zajmodavci traže od tuženika kao zajmoprimaca povrat iznosa od 10.000 SFRS koji su ovi primili kao zajam.

Sud prvog stupnja je utvrdio, da su tužitelji koji žive i rade u Š., doznačili tuženicima spomenuti iznos deviza dana 5. travnja 1978. godine time da su tuženici svoju obvezu vraćanja zajma trebali također izvršiti u Š., pa je stoga predmetna novčana obveza zakonito izražena u stranoj valuti budući da ju je trebalo ispuniti izvan teritorija naše države.

Kako je predmetni obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (1. listopada 1978. godine), a u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja to su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima kada su odlučujući o osnovanosti prigovora zastare, što su ga u dosadašnjem postupku isticali tuženici, a ponavljaju ga i reviziji, primijenili odredbu čl. 14. i tamo predviđeni desetgodišnji rok zastare i na temelju toga ocijenili da sporno potraživanje tužitelja nije zastarjelo (tužba je predana sudu 26. kolovoza 1986. godine).

Protivno tvrdnji tuženika u reviziji, za vremensko razgraničenje primjene pravila o zastari između spomenutih dvaju zakona odlučan je čas kad je obveza nastala, a ne prvi dan nakon dana kada je vjerovnik, konkretno tužitelj, mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Kako su sudovi nižega stupnja utvrdili, da su navedeni novčani iznos tužitelji predali tuženicima kao zajam, a da ovi svoju obvezu vraćanja nisu izvršili u ugovorenom roku, sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i pravno pravilo paragrafa 983. bivšeg OGZ), pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.