Rev-405/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 405/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. M. iz 1 W. S. C. N., USA, drugotužiteljice V. Š. iz B., Republika Srbija, trećetužiteljice N. J. iz D., Republika Srbija i četvrtotužitelja Z. M. iz 1 W. S.. C. N., USA, svih zastupanih po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1798/10-2 od 21. rujna 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2142/06 od 30. ožujka 2010., u sjednici održanoj 10. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 1798/10-2 od 21. rujna 2010. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2142/06 od 30. ožujka 2010. odbijen je tužbeni zahtjev svih tužitelja koji glasi:

„1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima M. M. iz D., …, SiCG, Š. V. iz B., …, SiCG, N. J. iz D., …, SiCG i Z. M. iz D., …, SiCG, naknadi s osnova nematerijalne štete iznose kako slijedi:

a) M. M. iznos od 250.000,00 kn;

b) Š. V. iznos od 250.000,00 kn;

c) J. N. iznos od 250.000,00 kn;

d) M. Z. iznos od 250.000,00 kn;

ili ukupno 1.000.000,00 kn s kamatom na taj iznos po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate od 15% godišnje od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženoj da tužiteljima solidarno isplati s osnova materijalne štete iznos od 7.095,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to prema čl. 277 ZOO-a od 06.08.1995.g. pa do 12.04.1996.g., a od 12.04.1996.g. po kamatnoj stopi od 24% godišnje prema Zakonu o zakonskoj zateznoj kamati, pa do 11.09.1996.g. a od 11.09.1996.g. po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to do 01.07.2002.g. a odatle pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a sve to u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

3. Nalaže se tuženoj da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnog postupka.“

Tužiteljima M. M., V. Š., N. J. i Z. M. je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 40.000,00 kuna.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gžn-1798/10-2 od 21. rujna 2010. odbio žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete tužiteljima zbog smrti P. M., supruga prvotužiteljice te oca drugo, treće i četvrto tužitelja, koji je kao civil smrtno stradao od eksplozivnog sredstva dana 5. kolovoza 1995. u zaseoku R. kod K. (područje O.).

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (redovitu reviziju) zbog revizijskih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje sa potrebnim uputama o načinu postupanja u ovom predmetu.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Premda su se tužitelji u reviziji pozvali na ovaj revizijski razlog tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u obrazloženju ovoga revizijskog razloga su zapravo osporili zaključke nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama u odnosu na okolnosti pod kojima je smrtno stradao P. M.. U reviziji je naime navedeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika glede iskaza saslušanih svjedoka, ne navodeći konkretne dijelove zapisnika i isprava i odgovarajuće proturječnosti.

Upravo iz navoda revizije proizlazi da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te razlozi zbog kojih nije prihvaćen tužbeni zahtjev, ali sa tim razlozima tužitelji nisu zadovoljni, pa sami preocjenjuju dokaze i osporavaju zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede osnovanosti tužbenog zahtjeva. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je, kako je naprijed navedeno, zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice platiti svakome od tužitelja po 250.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a sve na ime naknade nematerijalne štete, te platiti solidarno tužiteljima 7.095,00 kuna na ime naknade materijalne štete, a koju štetu trpe zbog smrti supruga i oca P. M., smrtno stradalog … 1995. u vrijeme provođenja redarstvene akcije „Oluja“. Tužitelji drže da su im supruga i oca kao civila - siromašnog seljaka i bez oružja, ubili neidentificirani pripadnici Hrvatske vojske u zaseoku R. (područje O.) iako nije ugrožavao sigurnost HV-a. Smatraju da za utuženu štetu postoji odgovornost tuženice Republike Hrvatske, jer da se radi o ratnom zločinu u svezi kojeg nije pokrenut kazneni postupak.

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, a sve polazeći od činjeničnog utvrđenja, koje u revizijskom stadiju ne može biti predmetom preispitivanja (prema odredbama čl. 385. ZPP-a), da je do štetnog događaja i štete došlo 5. kolovoza 1995., a da su tužitelji, nakon što su najkasnije tijekom kolovoza 1995. doznali za smrt oca i način na koji je stradao (na kojemu temelje zahtjev) - pa (time) i osobu štetnika, tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeli 12. travnja 2006.

Iz činjeničnim utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je pokojni P. M. posljednji put viđen u zaseoku R. (K.) u noći između 4. i 5. kolovoza 1995. kada je njegova supruga napustila kuću i otišla u Srbiju,

- da je pokojni M. dana 5. kolovoza 1995. otišao u polje čuvati ovce i nije se vratio kući,

- da je prema podacima Ministarstva obrane Republike Hrvatske, središnjeg vojnog arhiva područje kod O., dakle i područje zaseoka R., bilo pod kontrolom paravojnih snaga tzv. Krajine do 6. kolovoza 1995. te da je oslobođeno tijekom redarstvene akcije „Oluja“ 6. kolovoza 1995.,

- da je pokojni M., zajedno sa još dvadeset osoba, smrtno stradao od nepoznate osobe primjenom eksplozivnog sredstva,

- da nema dokaza da je selo bio granatirano 5. kolovoza 1995. niti da je toga dana bilo vojnih djelovanja.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili prigovor zastare i odbili tužbeni zahtjev, a presudu temelje na shvaćanju da se u rješenju spora u odnosu na prigovor zastare primjenjuje odredba čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), a koji se u ovom slučaju primjenjuje na osnovi odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05). Navedenom odredbom je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva (u subjektivnom roku) za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Ovaj sud prihvaća u cijelosti pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na pravnu osnovu spora i s tim u vezi mjerodavne odredbe o zastari tražbine svih tužitelja.

Prije ostalog valja napomenuti da u ovom slučaju nema mjesta primjeni propisa o zastari tražbine za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom. Revidenti ističu da je smrt njihovog oca uzrokovana kaznenim djelom - pa da se u odnosu na zastaru na ovaj slučaj treba primijeniti odredba čl. 377. st. 1 ZOO-a, kojom je propisano: „kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja“.

Međutim, prethodna odredba ZOO-a, koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kakav ovdje nije utvrđen: kada je protiv poznatih počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom.

Parnični sud je samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom: tek ukoliko su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatih počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. u slučaju smrti štetnika ili njegove nesposobnosti za rasuđivanje).

U situaciji na koju se revidenti pozivaju - i na kojoj temelje svoj pravni položaj u parnici, kada počinitelji dijela kojim je prouzrokovana utužena šteta nisu niti poznati - kao u konkretnom slučaju, potraživanje naknade štete zastarijeva po odredbama čl. 376. ZOO-a, a ne (kako to oni pogrešno drže) po odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a.

Neosnovano se tužitelji u cilju argumentiranja osnovanosti njihovog zahtjeva za primjenu zastarnog roka iz čl. 377. ZOO pozivaju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, npr. presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-576/90. U tom predmetu počinitelj kaznenog djela je bio poznat te je kazneni postupak protiv počinitelja bio vođen ali nije okončan pošto je počinitelj tijekom kaznenog postupka postao neuračunljiv. U takvim okolnostima, a kada zbog naknadnih procesnih smetnji nije bilo moguće protiv počinitelja provesti kazneni postupak, iznimno je sud ovlašten u cilju ocjene je li nastupila zastara zahtjeva za potraživanje naknade štete uzrokovane kaznenim djelom sam ispitati je li šteta učinjena radnjom koja sadrži biće kaznenog djela, a što je upravo i bila situacija u tom predmetu.

U konkretnom predmetu nema takvih pretpostavki za primjenu odredbe čl. 377. ZOO zbog čega je pravilno pitanje zastare potraživanja naknade štete tužitelja ocijenjeno primjenom odredba čl. 376. ZOO.

Dakle za rješenje ovoga spora je mjerodavna odredba čl. 376. st. 1. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, time da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala.

U ovom slučaju tužitelj temelji svoju tvrdnju opravu na naknadu štete na odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03). Tim zakonom propisane su pretpostavke za naknadu štete, a odredbom čl. 5. citiranog zakona propisan je zastoj zastare za tražbine po osnovi naknade štete, s time da “ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona (a to je 31. srpnja 2003.), a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru“. U ovom slučaju je zastara nastupila i prije 6. studenog 1999., jer je do toga dana istekao subjektivni zastarni rok od tri godine iz čl. 276. ZOO. Pritom valja imati na umu da se trenutak kada su tužitelji (oštećenici) doznali za štetu i osobu koja je štetu učinila vezuje uz trenutak njihova saznanja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje države) koji odgovara za štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužbu), te da su u konkretnom slučaju upravo slijedom toga već 1995. bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a za početak tijeka subjektivnog roka zastare za potraživanje utužene štete.

Sukladno tome, budući je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a tužbene zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, a sve već i obzirom je zastarni rok za predmetno potraživanje istekao prije zastoja zastarijevanja, prihvaćanjem prigovora zastare je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službeno dužnosti, a ni oni na koje se ukazuje revizijom, odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbi čl. 393. ZPP.

Zagreb, 10. lipnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.