Rev-2232/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2232/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.K. iz Z., G.B. …, kojeg zastupa punomoćnik D.R., odvjetnik u Z., protiv tužene C.-o. d.d. Z., . ..... …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja i reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1993. broj Gž-7028/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9.1.1992. godine broj Pn-4923/91, u sjednici održanoj 30. studenog 1994.,

presudio i riješio je:

Djelomično se prihvaćaju revizija tužitelja i tužene i preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1993. godine broj Gž-7028/92-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 1992. godine broj Pn-4923/91 tako da se obvezuje tužena C.-o. d.d. Z.,

. ..... …, da plati tužitelju na ime naknade neimovinske štete pored već dosuđenih iznosa još i iznos od 1.155 kn a na ime materijalne štete za uništenu odjeću i motorkotač pored dosuđenog iznosa još i iznos od 7,79 kn sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 9. siječnja 1992. pa do isplate, a preinačuju se navedene presude u odnosu na zatezne kamate na dosuđenu naknadu za tuđu pomoć od 80 kn (80.000 HRD) tako da na taj iznos kamate teku od 7.11.1988. godine (od tužbe) pa do isplate.

Ukidaju se nižestupanjske presude u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada za tuđu pomoć preko iznosa od 80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te u odnosu na dosuđenu rentu, kao i u odluci o parničnom trošku, pa se u tome dijelu predmet vraća

đenje.

prvostupanjskom sudu na ponovno su

U ostalom dijelu revizije se odbijaju kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 1992. broj Pn-4923/91 suđeno je:

" Tuženi ZOIO C.-o. d.d. Z., . ..... …, dužna je tužitelju Z.K. iz Z., G.B. …, platiti iznos od 1,299.615 HRD sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 1992. po stopi koju određuje čl. 277. st. 1. ZOO-a pa do isplate, te počam od 1.1.1991. pa nadalje rentu od 3.690 HRD time da dospjele obroke plati odjednom a dospijevajuće najkasnije do desetog dana u mjesecu sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka i to od 1.1.1991. do 31.12.1991. godine u visini eskontne stope koju utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% obračunate po konformoj metodi, a 1.1.1992. pa do isplate po stopi koju određuje čl. 277. st. 1. ZOO, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.340 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva a do iznosa od 4,049.230 HRD, s rentnim zahtjevom do iznosa od 7.380 HRD mjesečno, te s kamatnim zahtjevom na iznos od 1,299.615 HRD za razdoblje od dana utuženja pa do 8. siječnja 1992. godine."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1993. godine broj Gž-7028/92-2 odbijene su žalbe obiju stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9.1.1992. godine broj Pn-4923/91.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj i tužena su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je tužena predložila da se obje nižestupanjske presude ukinu i tužitelj odbije sa zahtjevom u cijelosti a tužitelj da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda u pravcu razloga revizije.

Na revizije nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizije stranaka su djelomično osnovane.

Tužitelj je tužbom tražio od tužene naknadu štete koja je posljedica prometne nezgode koja se dogodila 27.3.1987. godine u 19,45 minuta u Z. u B. ulici, kada je došlo do sudara osobnog automobila kojim je upravljala osiguranica tužene i bicikla s motorom kojim je upravljao tužitelj.

Na temelju utvrđenja da je osiguranica tužene J.J. oslobođena od optužbe da je kritičnog dana upravljajući osobnim automobilom Bukovačkom cestom u smjeru juga, te prešavši križanje s Božidarevićevom ulicom protivno čl. 41. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propustila se kretati strogo desnom stranom kolnika i više uz desni rub, već je prešla vozilom djelomično na stranu kolnika namijenjenu za promet vozila iz suprotnog smjera pri čemu se sudarila s biciklom s motorom koji je Bukovačkom cestom lijevom prometnom trakom u smjeru sjevera pod utjecajem alkohola upravljao Z.K., a kojom prilikom Z.K. enja vozilo osiguranice kretalo lijevom bočnom ozlijeđen, te utvrđenja da se tijekom koč

stranom unutar srednje prometne trake za oko 1m, te da je sudar uslijedio neposredno prije zaustavljanja vozila pri čemu je motor kotač naletio prednjim dijelom na prednji nešto više lijevi dio vozila osiguranice tužene, na oko 0,7 m u desno, od lijevog boka vozila iz čega proizlazi da se motorkotač kretao uz lijevi rub srednje prometne trake, time da postoji mogućnost da je bio u skretanju u lijevo, a da je srednja prometna traka namijenjena za promet vozila iz suprotnog smjera u odnosu na kretanje osiguranice tužene, dakle, iz pravca od juga prema sjeveru, a tom trakom se kretao tužitelj, te da je horinzontalna signalizacija bila nevidljiva a tužitelj upravljao motorkotačem pod utjecajem alkohola i to sa 1,73‰ alkohola u krvi, pa je bio u pripitom stanju, oba nižestupanjska suda zaključuju da su oba sudionika podjednako kriva za nastanak štetnog događaja.

Osnovano tužitelj ističe u reviziji da su niži sudovi u odnosu na utvrđenu odgovornost stranaka za štetni događaj pogrešno primijenili materijalno pravo, jer je pogrešno po ocjeni ovog revizijskog suda primijenjena odredba čl. 178. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, - dalje ZOO).

Ovo zbog toga što je ocjenjujući odgovornost za predmetnu štetu ovaj revizijski sud ocijenio da je isključivo osiguranica tužene prouzročila svojim ponašanjem u prometu nastanak prometne nezgode.

Naime, ponašanje tužitelja u prometu, budući da je utvrđeno da se kretao srednjom prometnom trakom Bukovačke ulice u pravcu sjevera bliže lijevo (dakle, trakom koja je bila predviđena za kretanje vozila iz pravca kojim se kretao), a nije utvrđeno da je alkoholizirano stanje bilo u uzročnoj vezi s nastankom nezgode, nema propusta pa on nije kriv za nastalu nezgodu.

U prilog ovakvom zaključku ovoga suda govori i utvrđenje da je do naleta motorkotača tužitelja na osobni automobil osiguranice tužene došlo na 0,7 m od lijevog ruba srednje prometne trake, dakle, na srednjoj prometnoj traci kojom se kretao tužitelj na motorkotaču, dok je automobil osiguranice tužene bio prešao na srednju prometnu traku za 1 m.

Iz navedenih razloga reviziju tužitelja valjalo je prihvatiti a suprotan revizijski prigovor tužene da bi tužitelj bio isključivo odgovoran za nastanak nezgode odbijen je kao neosnovan.

Nije osnovana revizija tužitelja niti tužene u odnosu na utvrđenu visinu naknade tužitelju za pretrpljene fizičke bolove i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te za strah i to tužitelja da mu je trebalo utvrditi naknadu u većem iznosu a tužene da su primjerene naknade za fizičke bolove i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u nižim iznosima.

Naime, imajući u vidu sve utvrđene činjenice i okolnosti od kojih u smislu odredbe čl. 200. ZOO zavisi visina navedenih naknada, a naročito vrstu i težinu ozljeda koje je tužitelj zadobio kritičnog dana kao i intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova koje je trpio kao posljedicu ozljeđivanja, sve tegobe liječenja i njegovo trajanje, intenzitet straha kao i sve one posljedice koju su zadobivene ozljede ostavile na duševno i tjelesno zdravlje tužitelja i postotak smanjenja životne i radne aktivnosti (40%), ovaj je sud ocijenio da je primjeren iznos naknade za fizičke bolove u iznosu od 500 kn, straha u iznosu od 120 kn i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 1.200 kn.

Osim navedenog ovaj je sud uzeo u obzir godine života tužitelja (rođen 1963. godine) i njegovo zanimanje (radnik), ali je vodio računa i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada kao i o tome da se ne pogoduje teženjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).

Zbog toga su žalbe stranaka u odnosu na utvrđene visine za pomenute vidove štete odbijene kao neosnovane.

Osnovan je, međutim, revizijski prigovor tužene u odnosu na visinu dosuđene naknade tužitelju za tuđu pomoć i rentu, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda niži sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 195. ZOO kada su visinu te štete utvrdili po slobodnoj ocjeni, a bez utvrđivanja pravno relevantnih činjenica.

Naime, kada oštećenik potražuje naknadu štete za tuđu pomoć i njegu onda se ta naknada određuje po netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu naknadu, a ako takva osoba ne postoji visina naknade štete se određuje prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP.

Zbog izloženog, imajući u vidu da je tužena u reviziji priznala visinu te naknade u iznosu od 80 kn prihvaćena je revizija tužene preko navedenog iznosa, i u tome dijelu ukinute nižestupanjske presude, pa je dužnost prvostupanjskog suda da u nastavku postupka potrebno činjenično stanje upotpuni u smislu navedenih primjedbi u ovome rješenju i ponovno odluči o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

Osnovan je, međutim, revizijski prigovor tužitelja da su niži sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 200. ZOO kada su utvrdili da je primjerena naknada tužitelja za naruženost u iznosu od 250 kn a ne više od toga iznosa, te je ovaj sud ocijenio da primjerena naknada tužitelju za taj vid štete iznosi 330 kn.

Ovaj revizijski sud ima u vidu da je tužitelj ozlijeđen i mladoj životnoj dobi a da postoji naruženost većeg stupnja i to zbog morfoloških promjena i šepanja te otežanog kretanja.

Zbog toga su u odnosu na visinu te naknade preinačene nižestupanjske presude.

Na kraju valja reći da nije osnovan revizijski prigovor tužitelja u odnosu na dosuđene kamate na neimovinsku štetu i materijalnu ali ne novčanu štetu (za uništenu odjeću i motor kotač), jer je pravilno dosuđena zatezna kamata na navedenu štetu tužitelju od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je visina te naknade određena (čl. 277. st. 1. ZOO).

Osnovano, međutim, tužitelj prigovara danu od kada je pravomoćno dosuđena zatezna kamata tužitelju na iznos naknade za tuđu pomoć (nije sporan iznos od 80 kn), jer se naknada đuje prema nominalnim iznosima u vrijeme kada su nastali, ne utvrđuje se tuđe pomoći dosu

prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, to i zatezna kamata (čl. 277. st. 1. ZOO) na tu naknadu teče od dana kada su ti troškovi nastali.

Zbog toga kada je tužitelj tražio kamatu od utuženja (7.11.1988. godine) valjalo je u tome pravcu preinačiti nižestupanjske presude.

Nisu se mogli uzeti u razmatranje oni revizijski razlozi kojima se želi prikazati da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393., 395. st. 1. i 2. i čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 30. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.