Revr-321/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 321/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz P., koju zastupa punomoćnik S. K., dipl. pravnik, protiv tuženika B. d.d. za javni cestovni prijevoz putnika i robe u zemlji i inozemstvu iz P., kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. i p. iz P., radi utvrđenja nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž- 2625/07 od 9. listopada 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1759/06 od 7. veljače 2007., u sjednici održanoj 26. studenog 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog ugovora od 27. veljače 2006., te je određen 7. veljače 2007. kao dan prestanka radnog odnosa. Naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplati 36.000,00 kn te naknadu plaće u iznosu od 27.276,31 kn sve sa zateznim kamatama pobliže označenim u toč. 3. izreke.

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 53.665,92 kn kao i zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 13.420,00 kn.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te traži troškove postupka uključivši trošak revizije ili da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora koju je tuženik donio 27. veljače 2006. i u revizijskoj fazi postupka je sporno je li spomenuta odluka zakonita.

Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa neosnovano revident ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP). U obje presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni pa ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem sklopljenog ugovora o radu od 28. ožujka 1996. na radnom mjestu administrator u stanici za tehnički pregled (dalje: administrator STP) te da je tuženik temeljem odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 27. veljače 2006. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici iz osobno uvjetovanih razloga i poslovno uvjetovanih razloga time da je ponudio sklapanje izmijenjenog ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta biljeterke koju ponudu je tužiteljica odbila. Utvrđeno je da je odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tuženik donio iz razloga što tužiteljica nije pristupila provjeri stručnosti što je prema odredbi čl. 271. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04) bila dužna kao referent za poslove registracije vozila.

Prihvativši tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu ni zbog osobno, a niti zbog poslovno uvjetovanih razloga propisanih odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje ZR).

Tužiteljica nije bila nazočna seminaru za stručno usavršavanje koji je organizirao Centar za vozila Hrvatske u listopadu 2006. zbog čega nije pristupila provjeri stručnosti bez koje ne može obavljati poslove tehničkog pregleda i registracije vozila. Međutim, tuženik joj nije omogućio odlazak na seminar, jer se direktor tuženika A. K. složio sa prijedlogom H. P. koji je smatrao da tužiteljica ne treba ići na seminar i stručnu provjeru, jer je odbila potpisati aneks ugovora o radu koji joj je ponuđen 27. veljače 2006. čime da je sebe dovela u povoljniji položaj u odnosu na ostale radnike. Tužiteljica da nije bila nazočna spomenutom seminaru iz razloga što je bila na bolovanju što je bio opravdani razlog zbog kojega nije pristupila provjeri znanja te joj je tuženik bio dužan omogućiti naknadnu provjeru, a što on nije učinio. Tijekom postupka je utvrđeno da kod tuženika nije bilo uobičajeno da radnici samoinicijativno odlaze na seminare već je odluku o tome donosio direktor pa se ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je tužiteljica i sama mogla pristupiti provjeri stručnosti. Prema tome tužiteljica nije bila u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog postupaka tuženika, a ne zbog svojih trajnih osobina ili sposobnosti pa nisu ispunjeni uvjeti za osobno uvjetovani otkaz propisani odredbom čl. 113. st. 1. alineja 2. ZR. U pravu su nižestupanjski sudovi kada smatraju da nije bilo uvjeta ni za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Iz odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 27. veljače 2006., a niti iz postupka koji joj je prethodio ne proizlazi da je tuženik kod donošenja te odluke poštovao odredbe čl. 113. st. 2. – 4. ZR.Tuženik nije vodio računa o socijalnim kriterijima kao što je to trajanje radnog odnosa, starosti ili obveza uzdržavanja koje terete tužiteljicu pa je na radnom mjestu u stanici za tehnički pregled zadržao radnike koji su bili mlađi od tužiteljice i imali manje radnog staža od nje.

Doista je autonomno pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada ili imaju bolje materijalne i socijalne uvjete od radnika kojemu poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu. Međutim kod donošenja takve odluke poslodavac je dužan te kriterije razmotriti i primijeniti, a u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji kriteriji su bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Sve to tuženik nije učinio te stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.

Iz iznesenih razloga je pravilna odluka nižestupanjskih sudova da nije dopušten otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora koju odluku je tuženik donio 27.veljače 2006.

Odluka o sudskom raskidu ugovora o radu te naknadi štete zbog nezakonitog otkaza donesena je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 123. ZR, a odluka o isplati razlike plaće pravilnom primjenom odredbe čl. 93. st. 3. ZR jer tužiteljica od donošenja odluke o otkazu pa do sudskog raskida ugovora o radu nije radila krivnjom poslodavca te joj je dužan naknaditi plaću.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pa kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, presuđeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. studenog 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.