I Kž-958/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 958/09-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženog A. S. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 13. srpnja 2009., broj K-12/01, u sjednici održanoj 12. travnja 2011., u nazočnosti branitelja optuženog A. S., B. Z., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e:

Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. S., a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanim presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim optuženi A. S. da je počinio dva kaznena djela iz članka 292. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona i dva kaznena djela iz članka 337. stavak 4. u svezi sa stavkom 3. i 1. Kaznenog zakona pa su mu za ta djela, na temelju tih odredbi te uz primjenu odredbi iz članka 60. stavak 1. i 2. točka c. Kaznenog zakona utvrđene kazne i to: za jedno kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona opisano u točki 2. f) izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za jedno kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u svezi stavka 3. i 1. Kaznenog zakona opisano u točki 3. c) izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, za drugo kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u svezi stavka 3. i 1. Kaznenog zakona opisano u točki 3. h) izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju deset mjeseci te za drugo kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona opisano u točki 4. izreke pobijane presude, kazna zatvora u trajanju jedne godine pa je uz primjenu članka 60. stavak 1. i 2. točka 2. Kaznenog zakona optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci te je na temelju članka 67. stavak 1., 2. i 3. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda na način da je odgođeno izvršenje kazne zatvora za vrijeme tri godine pod uvjetom da u tom roku optuženik ne počini novo kazneno djelo.

I Kž 958/09-6

Na temelju članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona određeno je, da ako dođe do opoziva uvjetne osude, vrijeme koje je optuženi A. S. proveo u pritvoru od 31. listopada 1996. do 29. studenog 1996. uračunat će se u kaznu zatvora.

Na temelju članka 82. stavak 1. Kaznenog zakona od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena učinom kaznenih djela u iznosu 931.650,00 kuna, a na temelju članka 122. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje u tekstu: ZKP) optuženik je dužan naknaditi stvarni trošak kaznenog postupka u iznosu 35.000,00 kuna te paušalni trošak postupka u iznosu 1,00 kuna.

Istom presudom su optuženi A. S., optuženi Đ. C. i optužena M. Š. C., na temelju članka 354. točka 3. ZKP-a, oslobođeni od optužbe da su počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u svezi sa stavkom 3. i stavkom 1. Kaznenog zakona, a na temelju članka 123. stavak 1. ZKP-a određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Pobijanom presudom je i na temelju članka 353. točka 3. i 6. ZKP-a odbijena optužba protiv optuženog A. S. da je počinio kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona opisano u točki 2. izreke pobijena presude i da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona opisano u točki 3. izreke pobijane presude. Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP-a određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a, zbog povrede kaznenog zakona iz članka 368. točka 5. ZKP-a i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da pobijana presude bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio i optuženi A. S., putem odvjetnika B. Z., a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na osuđujući dio prvostupanjske presude i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 9. i 11. ZKP-a, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, „podredno [da Vrhovni sud Republike Hrvatske] preinači pravnu oznaku kaznenog djela kao i odluku o kaznenopravnoj sankciji“.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi Đ. C. putem branitelja, odvjetnika K. D. i optužena M. Š. C. putem branitelja, odvjetnika S. D., uz prijedloge da žalba državnog odvjetnika bude odbijena.

Na temelju članka 399. u svezi s člankom 373. stavak 1. ZKP-a, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje se u podnesku očitovalo na način da smatra da žalba optuženog A. S. nije osnovana, s prijedlogom da žalba državnog odvjetnika bude prihvaćena i postupljeno u skladu sa žalbenim prijedlozima.

I Kž 958/09-6

Sjednici vijeća je, sukladno zahtjevu iz žalbe, prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik B. Z.. Javna sjednici održana je u odsutnosti optuženika i zamjenika glavnog državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno obaviješteni (članak 374. stavak 4. ZKP-a).

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da pobijana presuda u oslobađajućem i odbijajućem dijelu uopće nema razloga o odlučnim činjenicama čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a. Na tu povredu u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude opravdano i istovjetno ukazuje u žalbi i optuženi A. S. pa je i njegova žalba u tom dijelu osnovana.

U razmjerno opsežnom (spis predmeta ima gotovo 700 stranica) i dugotrajnom postupku (optužnica je podnesena krajem 2000.), prvostupanjski sud proveo je brojne dokaze koje je pobrojao na stranici 9 presude, a između ostalog na glavnoj raspravi izvedeni su dokazi čitanjem ranijih dokaza ili neposrednim ispitivanjem 35 svjedoka, a provedeno je i financijsko knjigovodstveno vještačenja. Unatoč toga, cjelokupno obrazloženje pobijane presude sadržano je na četiri i pol stranice, iako sama izreka ima osuđujući, oslobađajući i odbijajući dio na sedam stranica i to u odnosu na dva kaznena djela tzv. gospodarskog kriminaliteta koja su optuženicima stavljeni na teret (članak 337. i članak 292. KZ-a). Takvo obrazloženje pisane presude sastavljeno je pogrešno i nedovoljno, jer prvostupanjski sud nije postupio prema članku 359. stavak 7. do stavak 10. ZKP-a u odnosu na osuđujući, oslobađajući i odbijajući dio pobijane presude i time je ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju opravdano ukazuju oba žalitelja.

Naime, od 35 svjedoka prvostupanjski sud u obrazloženju navodi njih četvero; A. B., J. V., D. Š. i Š. B.. Iz obrazloženja pobijane presude dade se zaključiti tek po jedan detalj u odnosu na koji su navedeni svjedoci iskazivali, ali je nejasno prihvaća li prvostupanjski sud te iskaze i u tom dijelu te koji su razlozi za (ne)prihvaćanje tih iskaza.

U pisanom obrazloženju presude nije potrebno prenositi cjelokupni iskaz svjedoka sa svim detaljima, ali je potrebno navesti barem one dijelove koji se odnose na odlučne činjenice. No, prvostupanjski sud to ne čini u odnosu na četvero svjedoka koje spominje, a za preostale svjedoke, njih 31, nema čak niti naznake u odnosu na koju okolnost su oni iskazivali. Naravno, kraj takvog obrazloženja je za sve svjedoke izostala ocjena njihove vjerodostojnosti te koje odlučne činjenice je prvostupanjski sud utvrdio na temelju kojeg svjedoka. Ovo stoga što prvostupanjski sud samo za jedno kazneno djelo (iz članka 292. stavak 2. KZ-a opisano u točki 4. izreke presude) navodi, da okolnost da su „navedene transakcija vršene... proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka“ i da je „utvrđeno da je opt. S. A. ... s ciljem da PZ „R.“ pribavi imovinsku korist, više puta izdavao naloge...“, ali nema naznake koji su to svjedoci i što su oni u odnosu na te transakcije i naloge iskazali, a osobito zašto sud prihvaća te iskaze kao vjerodostojne.

Nadalje, dužnost suda je izložiti nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane (članak 359. stavak 7. ZKP-a). U pobijanoj presudi samo u odnosu na jedno kazneno djelo od četiri za koja je optuženi A. S. proglašen krivim prvostupanjski sud navodi jednu okolnost koja je nesporna (tko su osnivači Štedno kreditne zadruge poduzeća „F.“). Obrazloženje i raščlamba ostalih (ne)spornih odlučnih okolnosti tog djela kao i (ne)spornih odlučnih okolnosti preostalih kaznenih djela osuđujućeg te oslobađajućeg dijela presude, a osobito raščlamba nalaza i

I Kž 958/09-6

mišljenja knjigovodstvenog vještaka na koji nalaz ukazuju oba žalitelja ocjenjujući ga u svoju korist, je izostalo pa je tima ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupku iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a na koju upiru oba žalitelja pa je u osuđujućem i oslobađajućem dijelu pobijanu presudu trebalo ukinuti.

Navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka počinjena je i u odnosu na izreku odbijajućeg dijela presude jer je ona nerazumljiva, a proturječna je i razlozima presude. Naime, u izreci presude odbijena je optužba u odnosu na oba kaznena djela koja su optuženom A. S. stavljena na teret i to na temelju članka 353. točka 3. i točka 6. ZKP-a. Ako i zanemarimo činjenicu da članak 353. ZKP-a ima samo šest točaka pa je stoga pravilno navoditi točke tog članka, izreka je nerazumljiva jer nije jasno u odnosu na koji dio optuženja je optužba odbijena zbog odustanka državnog odvjetnika, a za koji dio optuženja je optužba odbijena zbog zastare kaznenog progona.

To nije jasnije niti kada se uzme u obzir obrazloženje tog dijela presude u kojem se najprije navodi da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona u pogledu kaznenih djela pod točkom 2. c) i e) te 3. c), f), i), h), a potom se navodi da je u pogledu i tih točaka optužba odbijena zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona. Time su razlozi presude potpuno nejasni kao i izreka, a uz to su i proturječni jer se najprije navodi da je optužba odbijena zbog odustanka državnog odvjetnika u odnosu na dijelove optuženja za koje se potom obrazlaže da je optužba u odnosu na njih odbijena zbog nastupa zastare kaznenog progona.

S tim u svezi, u pravu je državni odvjetnik kada ukazuje da presuda nema razloga ni u tom dijelu, jer nema obrazloženja zašto prvostupanjski sud smatra da je nastupila zastara i kada je ona nastupila. Time je počinjena još jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici (nastupu apsolutne zastare kaznenog progna).

Daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a postoji u odnosu na odbijajući dio presude jer je optužba odbijena za kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. i 3. KZ-a, a optuženjem je stavljeno na teret kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ-a. U obrazloženju nisu navedeni razlozi koji su upravljali prvostupanjskim sudom pri donošenju odbijajuće presude za kazneno djelo bez kvalifikatornog obilježja (znatna imovinska korist), a imajući na umu da je predmet optuženja kazneno djelo s kvalifikatornim obilježjem, presuda nema razloga o odlučnoj činjenici. Tu treba navesti da sud, dakako, nije vezan za pravnu kvalifikaciju koju je postavio ovlašteni tužitelj, ali ako sud presuđujući mijenja pravnu kvalifikaciju djela, tada za to treba dati razloge koji su ovdje izostali.

Načelno, ako ovlašteni tužitelj smatra da su ostvarene kvalifikatorne sastavnice kaznenog djela, a sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da tih sastavnica nema, pri čemu smatra, da je za oblik kaznenog djela bez kvalifikatornih sastavnica nastupila zastara kaznenog progona, tada treba donijeti oslobađajuću presudu (članak 354. točka 3. ZKP-a) za oblik kaznenog djela s kvalifikatornom sastavnicom, a ne odbijajuću presudu za kazneno djelo bez kvalifikatorne sastavnice. Pored toga, odbijanjem optužbe za kazneno djelo bez kvalifikatorne sastavnice, vodeći računa o tome da je optuženjem stavljeno na teret kazneno djelo s kvalifikatornom sastavnicom, nije riješen predmet optužbe, jer iz izreke presude tada

I Kž 958/09-6

proizlazi da je optužba odbijena samo za dio kaznenog djela koji je predmet optužbe i to onaj dio bez kvalifikatorne sastavnice. Stoga bi se u takvoj situaciji radilo o bitnoj povredi kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 7. ZKP-a koju u konkretnoj situaciji državni odvjetnik u žalbi ne ističe, niti sud na nju pazi po službenoj dužnosti (članak 379. stavak 1. ZKP-a) ali se ovdje na to načelno ukazuje radi pravilnog postupanja u budućim situacijama.

Nadalje, treba napomenuti da je državni odvjetnik optuženom A. S. stavio na teret tzv. produljeno kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. i 2. opisano u točki 2. i to s alinejama a), b, d) i f) te kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. 3. i 4. KZ-a opisano o točki 3. također s više alineja; a), b), c), d), g) i h). Prvostupanjski sud je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. i 2. KZ-a opisano u točki 2. f) dok je odbio optužbu za kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. i 2. KZ-a opisano u točki 2. a), b) i c). Slično je postupio prvostupanjski sud i u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. 3. i 4. KZ-a; proglasio je krivim optuženika za to kazneno djelo opisano u točki 3. c) i h), dok je za odbio optužbu za to kazneno djelo opisano u točki 3. a), b), d) i g). Takvo postupanje je pogrešno, a na to djelomično u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. KZ-a ukazuje u žalbi i optuženik navodeći da se radi o prekoračenju optužbe.

Naime, opisanom aktivnošću prvostupanjski sud je razdvojio svako produljeno kazneno djelo i od jednog kaznenog djela napravio dva, dakle od dva kaznena djela su napravljena četiri. Time je optužba prekoračena, jer je prvostupanjski sud donio odluke za četiri kaznena djela, a optužnicom su optuženiku stavljena na teret dva kaznena djela. Naime, ako je optuženjem stavljeno na teret počinjenje produljenog kaznenog djela pa nakon provedenog postupka sud ne nađe dokazane neke od alineja iz tog produljenog kaznenog djela ili za neke od alineja postoji neka od okolnosti koja isključuje kazneni progon, a za ostale alineje sud utvrdi da su dokazane, tada alineje koje nisu dokazane ili u odnosu na koje postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, trebaju biti ispuštene iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela za koje se optuženik proglašava krivim, a za koje sud smatra da su dokazane. Drugačije postupanje značilo bi za okrivljenika nepovoljnije stvaranje dva kaznena djela iz jednog koje je predmet optuženja, a time i postupanje suprotno članku 350. stavak 1. ZKP-a.

Daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a postoji u odnosu na oduzimanje imovinske koristi. Naime, prvostupanjskom presudom optuženi A. S. proglašen je krivim da je sebi pribavio imovinsku korist i to 477.000,00 kuna, a drugima (d.d. „F.“, J. V. i PZ „R.“) 453.950,00 kuna. Ukupna imovinska korist u iznosu 931.650,00 kuna oduzeta je od optuženika na temelju članka 82. KZ-a. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da je „oduzeta imovinska korist pribavljena počinjenjem djela“, ali je izostalo pobliže obrazloženje iz kojih razloga je cjelokupna imovinska korist oduzeta od optuženog A. S., imajući na umu da, prema članku 82. stavak 4. KZ-a, oduzimanje imovinske koristi dolazi u obzir i kad se po bilo kojem pravnom osnovu nalazi kod treće osobe, a nije stečena u dobroj vjeri. Dakle, oduzimanje imovinske koristi moguće je i od osoba kojima je optuženik pribavio imovinsku korist, a za koji način pribavljanja imovinske koristi je optuženik i proglašen krivim, ali sud ne daje nikakve razloge vezane uz oduzimanje imovinske koristi pa tako niti one, zašto je imovinsku korist oduzeo samo od optuženika ako je ovaj proglašen krivim da je imovinsku korist pribavio i drugima. Budući da presuda uopće nema razloga od odlučnoj činjenici (oduzimanju imovinske koristi), to je i u tom dijelu

I Kž 958/09-6

ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP- a.

Pored toga, tijekom postupka je na glavnoj raspravi ispitan kao svjedok V. S. (list 471), koji je tada upozoren na povlasticu nesvjedočenja, ali odricanje od te povlastice nije ubilježeno u zapisnik. Time je postupljeno protivno članku 234. stavak 3. ZKP-a i na takvom iskazu svjedoka ne smije se temeljiti sudska odluka (članak 235. ZKP-a) pa se radi o nezakonitom dokazu (članak 367. stavak 2. ZKP-a). Na glavnoj raspravi 19. ožujka 2009. (list 612 spisa) pročitan je iskaz svjedoka V. S., a da svjedok nije pozvan na glavnu raspravu. Prema članku 331. stavak 2. ZKP-a (prva rečenica), zapisnici o prijašnjem ispitivanju osoba koje su oslobođene dužnosti svjedočenja (članak 234.) ne smiju se pročitati ako te osobe nisu uopće pozvane na glavnu raspravu ili su na glavnoj raspravi izjavile da neće svjedočiti. Iz ove odredbe jasno proizlazi da čitanje zapisnika o ranijem ispitivanju privilegiranog svjedoka koji nije pozvan na glavnu raspravu predstavlja nezakonit dokaz u smislu odredbe članka 9. stavka 2. ZKP-a, na kojem dokazu se, prema stavku 1. istog članka, ne može utemeljiti sudska odluka, neovisno o tome što se iz pobijane presude ne može zaključiti kakav je stav suda glede ocjene vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka, kao uostalom ni glede svih ostalih svjedoka, čiji su iskazi pročitani ili su ispitani neposredno na glavnoj raspravi.

Nadalje, s pravom ukazuje u žalbi državni odvjetnik da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je odlukom o uvjetnoj osudi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 368. točka 5. ZKP-a). Naime, pobijanom presudom optuženi A. S. je proglašen krivim za četiri kaznena djela, a nakon utvrđenja kazni za svako pojedino kazneno djelo osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a potom je, na temelju članka 67. stavak 1., 2. i 3. KZ-a, primijenjena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja tri godine. Prema članku 67. stavak 4. KZ-a, sud smije primijeniti uvjetnu osudu kada „izborom vrste i mjere kazne izrekne kaznu zatvora do dvije godine ili novčanu kaznu, bilo da je jedno ili za više kaznenih djela u stjecaju“. Budući da je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud izrekao kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, to je postupio protivno članku 67. stavak 4. KZ-a i time prekoračio ovlast koju ima po zakonu te počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točka 5. ZKP-a na koju opravdano u žalbi ukazuje državni odvjetnik.

Zbog opisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalitelji i koje je utvrdio ovaj sud po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je ukinuti u cijelosti. Pri tome se ovaj sud nije upuštao u prigovore činjenične naravi na koje ukazuju oba žalitelja, jer zbog nedostatke razloga za (ne)postojanje odlučnih činjenica te proturječnosti razloga na koje je ukazano u odnosu na sva tri dijela presude (osuđujući, oslobađajući i odbijajući) to nije niti moguće. Ipak, treba ukazati na to, da oba žalitelja upiru na knjigovodstveno financijsko vještačenje koje ocjenjuju na različite načine, a prvostupanjski sud ga uopće nije ocijenio, o čemu će voditi računa u ponovljenom postupku u kojem će otkloniti i uočene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, vodeći računa o zakonitosti postupanja na koje mu je ovdje ukazano te nakon toga donijeti novu na zakonu utemeljenu presudu koju će savjesno i brižljivo obrazložiti, prema članku 359. stavak 7. do stavak 10. ZKP-a.

U Zagrebu 12. travnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

I Kž 958/09-6

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.