Rev-1916/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1916/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. i Đ.M., oboje iz K.D., koje zastupa H.U., odvjetnik iz S., protiv tuženika Lj.S., M.D. i I.K., svi iz K.D., koje zastupa F.E., odvjetnik iz S., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Sisku od 15. veljače 1993.g. br. Gž 54/93-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 20. studenog 1990.g. br. P 85/89, u sjednici održanoj dana 15. rujna 1993.g.,

presudio je i riješio je:

Odbacuje se revizija Lj.S., M.D. i I.K. glede odluke o tužbenom zahtjevu, dok se glede odluke o zahtjevu protutužbe ta revizija odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelji su zahtjevom svoje tužbe koju su predali sudu 17. ožujka 1988.g. tražili da tuženici priznaju da njima pripada pravo vlasništva nekretnina upisanih u zk.ul.br. 7 k.o. K.D., te suvlasništvo u 1/2 dijela kč.br. 351/15 pašnjak u brdu upisan u zk.ul.br. 1318 k.o. Domarevo Donje.

Oni su u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora sa 100.000 tadašnjih dinara (10 HRD).

Tuženici su upravili zahtjev svoje tužbe prema tužiteljima, kojim su tražili da sud utvrdi da su oni suvlasnici već spomenutih nekretina upisanih u zk.ul.br. 7 k.o. K.D., koje su predmet zahtjeva tužbe tužitelja, te kč.br. 351/19 i 351/23 obje pašnjak u Brdu upisane u zk.ul.br. 1254 k.o. K.D., te traže da im tužitelji u pogledu tih nekretnina izdaju tabularnu ispravu.

Stranke su na glavnoj raspravi održanoj 14. studenog 1990.g. suglasno označile vrijednost predmeta spora sa 10.000 HRD.

Kako su tužitelji u tužbi već označili vrijednost predmeta spora svog zahtjeva sa 100.000 prijašnjih dinara, to oni više nisu bili ovlašteni drukčije tu vrijednost označiti.

Stoga oznaka vrijednosti predmeta spora od 14. studenog 1990.g. odnosi se samo na vrijednost predmeta spora zahtjeva tuženika, jer oni do tada tu vrijednost nisu označili.

Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je da su tuženici dužni priznati tužiteljicima pravo vlasništva spornih nekretnina tj. onih upisanih u zk.ul.br. 7 k.o. K.D., te suvlasništvo 1/2 dijela nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1318 k.o. K.D. pobliže označenih pod toč. I. izreke presude suda prvoga stupnja, te da su dužni tužiteljima naknaditi parnični trošak.

Istom presudom odbijen je zahtjev tuženika protiv tužitelja za utvrđenje da su oni vlasnici već spomenutih nekretnina upisanih u zk.ul.br. 7 k.o. K.D. te nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1254 k.o. K.D. pobliže označenih pod toč. II. izreke presude suda prvoga stupnja te traže da im tužitelji izdaju tabularnu ispravu.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija tuženika glede odluke o tužbenom zahtjevu nije dopuštena, dok je glede odluke o zahtjevu protutužbe neosnovana.

Po odredbi čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 800.000 prijašnjih dinara (Zakon o izmjenama Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ", broj 74/87, koji je stupio na snagu 22. studenog 1987.g.).

Tužitelji su u tužbi vrijednost predmeta spora svojega zahtjeva označili sa 100.000 tadašnjih dinara, pa revizija u odnosu na odluku o tom zahtjevu nije dopuštena, pa je stoga reviziju tuženika glede te odluke trebalo odbaciti (čl. 392. ZPP).

Kako je prema tome pravomoćnom presudom, protiv koje je revizija odbačena, utvrđeno da su tužitelji vlasnici nekretnina upisanih u zk.ul.br. 7 k.o. K.D., odnosno da su njima tuženici to pravo dužni priznati, to revizija tuženika protiv odluke kojom je odbijen njihov zahtjev za utvrđenje da su oni vlasnici tih istih nekretnina nije osnovana.

Revizija tuženika protiv odluke kojom je odbijen njihov zahtjev da oni budu utvrđeni vlasnicima kč.br. 351/19 i 351/23 upisane u zk.ul.br. 1254 k.o. K.D. također nije osnovan. Oni protiv te odluke u reviziji ni ne navode bilo koji konkretni revizijski razlog.

Glede te odluke nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koji tuženici navode u uvodu revizije. Ovaj sud je naime ispitao pobijanu presudu, ali nije našao da postoji navedeni nedostatak, a tuženici ni ne navode konkretno u čemu se on sastoji.

Sud prvog stupnja je utvrdio da tužitelji nisu ni posjednici ni zemljišno-knjižni vlasnici upravo spomenutih nekretnina, već da su ove upisane kao vlasništvo K.Š. iz K.D. br. …

Na temelju te činjenice, sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilno pravno stajalište da je promašena pasivna legitimacija u pogledu navedenih nekretnina protiv tužitelja odnosno protutuženika.

Iz tih razloga su ti sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su zahtjev tuženika ocijenili neosnovanim (čl. 37. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

U Zagrebu, 15. rujna 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.