P-10/2020-2 · Trgovački sud u Pazinu

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

1 P-10/2020-2

(ranije 1 P-172/2018)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Damiru Rabaru, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., Područni ured u P., OIB …, zastupanog po punomoćnici Z. B., dipl. iur, zaposleniku tužitelja u Područnom uredu u P., protiv tuženika G. O. d.d., Z., Podružnica P., OIB …, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. I. i C. j.t.d. iz P., radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave, zaključene 3. prosinca 2019. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na objavi dana 15. siječnja 2019.

p r e s u d i o j e

I.Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i to u dijelu koji glasi:

„Tuženik G. O. d.d. Podružnica P., dužan je isplatiti tužitelju Zavodu, iznos od 85.342,92 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.830,66 kn teče od dana podnošenja tužbe i to od 4. lipnja 2013. do isplate a na iznos od 81.512,26 kn teče od 13. kolovoza 2019. do isplate, po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

II. U preostalom dijelu, za iznos od 14.341,94 kn sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 448,80 kn, u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom naslovnog suda poslovni broj P-240/2015 od 29. travnja 2016. utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala zbog povrede izvan rada (prometne nezgode) osiguranika J. D. u štetnom događaju od 21. srpnja 2008., a radi koje je rješenjem tužitelja br. 123736 od 25. siječnja 2012. navedenom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu (točka I. izreke presude). Istom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.830,66 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4.

(ranije 1 P-172/2018)

lipnja 2013. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka II. izreke presude) te je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 184,80 kn (točka III. izreke presude).

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5707/2016-2 od 11. svibnja 2018. preinačena je presuda naslovnog suda poslovni broj P- 240/2015 od 29. travnja 2016. u točki I. izreke i presuđeno na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te je ukinuta citirana presuda u točkama II. i III. izreke i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj u tužbi od 28. svibnja 2013. navodi da se 21. srpnja 2008. dogodila prometna nezgoda na način kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu Postaje prometne policije P. od 26. kolovoza 2008. u kojoj je osiguranik tužitelja J. D. zadobio tjelesne ozljede, a koji je u toj prometnoj nesreći sudjelovao u svojstvu vozača motocikla reg. ozn. PU ….

Rješenjem tužitelja br. 123736 od 25. siječnja 2012. osiguraniku J. D. kod kojeg je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, da je priznato počevši od 10. studenog 2011. pravo na invalidsku mirovinu, temeljem kojega je osiguraniku uspostavljena isplata invalidske mirovine s danom 10. studenog 2011.

Tužitelju da je počinjena šteta time što je isplaćivao, a i nadalje će isplaćivati novčana davanja iz mirovinskog osiguranja na ime invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad imenovanom osiguraniku, koja šteta prema Izračunima razmjernog iznosa invalidske mirovine, i to, za razdoblje od 10. studenog 2011. do 30. lipnja 2012., prema kojem naknada štete iznosi 1.865,46 kn, a prema Izračunu za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 28. veljače 2013., naknada štete iznosi 1.965,20 kn, dakle ukupni iznos za razdoblje od 10. studenog 2011. do 28. veljače 2013. iznosi 3.830,66 kn.

Tuženiku da je dostavljen Odštetni zahtjev od 7. siječnja 2013., shodno kojem se tuženik očitovao i nije izmirio iznos naknade od 1.865,46 kn koji iznos se odnosi na iznos naknade štete za razdoblje od 10. studenog 2011. do 30. lipnja 2012.

Tuženik da je dužan temeljem odredbi čl. 160. do 167. ZOMO (NN br. 102/98), namiriti tužitelju utuženi iznos na ime naknade štete.

U tijeku postupka tužitelj je povisio tužbeni zahtjev navodeći da obzirom na protek vremena i nadalje trpi štetu temeljem istog pravnog osnova, time što je i tijekom ovog postupka isplaćivao novčana davanja iz mirovinskog osiguranja na ime invalidske mirovine osiguraniku/korisniku D. J., pa da je obračunata šteta sukladno odredbama ZOMO (NN br. 1002/98) i ZOMO (NN br. 157/13., 33/15., 120/16., 18/18 OUSRH. i 115/18) za daljnje obračunsko razdoblje od 1. ožujka 2013. do 28. veljače 2019., koja razmjerna šteta za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 31. prosinca 2013. iznosi 2.565,70 kn a stvarna šteta za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 28. veljače 2019. iznosi 93.288,50 kn, tako da za označeno razdoblje od 1. ožujka 2013. do 28. veljače 2019. ukupan iznos štete iznosi 95.854,20 kn.

(ranije 1 P-172/2018)

Kako je tužitelj prethodno istakao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.830,66 kn, ističe da sada trpi ukupnu štetu u visini od 99.684,86 kn.

Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva temeljem odredbi čl. 190. i 191 ZPP-a budući smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem odredbe čl. 190. ZPP-a, u svezi s čl. 191. ZPP-a.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost osnove, uzročno-posljedičnu vezu štetnog događaja i predmetnih isplata, te tek podredno i visinu tužbenog zahtjeva. U tijeku postupka tuženik stiče prigovor zastare utužene tražbine za period od 1. ožujka 2013. do 1. kolovoza 2016. Pored toga, budući je od zadnje dospjele tražbine protekao rok duži od 5 godina, tuženik ističe i prigovor zastare samog prava na traženje daljnje štete.

Što se tiče zahtjeva za period od 10. studenog 2011. do 28. veljače 2013. tuženik ističe da se oštećenik J. D. u tom periodu još uvijek liječio i da kod njega u to doba nije mogla postojati (niti je postojala) opća nesposobnost za rad, o čemu da se u svom nalazu jasno izjasnio vještak dr. M. pa je zahtjev tužitelja u tom dijelu također neosnovan. Tužitelj da je vjerojatno požurio s donošenjem svoje odluke smatrajući da će sve tako isplaćene iznose s osnova invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad kasnije uspjeti regresirati od ovdje tuženika, a koji je stav bio pogrešan.

Čini nespornim da je J. D. 2011. ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, ali da opća nesposobnost za rad, u smislu odredbe čl. 34. Zakona o mirovinskom osiguranju, nije izjednačena sa profesionalnom (djelomičnom) nesposobnošću za rad, niti ima za posljedicu ista prava na osnovi invalidnosti zbog opće nesposobnosti za rad, odnosno zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Tzv. invalid rada, kod kojega je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema preostaloj radnoj sposobnosti za rad na drugom radnom mjestu, dok gubitak sposobnosti za rad - opća nesposobnost za rad, ima za posljedicu stjecanje prava na invalidsku mirovinu, sukladno odredbi čl. 52. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Sud da je vezan za odluku iz upravnog postupka i istu ne može tumačiti na drugačiji način od onog kako ona glasi niti je može preispitivati, već samo treba utvrditi da li je njezino donošenje bilo osnovano ili nije.

Budući smatra očitim da je kod tužitelja došlo do pogrešnog pravnog pristupa, to da tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je J. D. osnovano priznao pravo na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

Kod J. D. da je kao posljedica ove nezgode nastupilo određeno smanjenje životne aktivnosti i određeni stupanj smanjenja njegove profesionalne aktivnosti, ali ne i opća nesposobnost za rad.

(ranije 1 P-172/2018)

J. D. da je nakon ove nezgode bio ograničeno radno sposoban, te da je mogao raditi i ostvarivati zaradu u okviru svoje preostale radne sposobnosti i njegovo ozljeđivanje u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika dovelo je do nekakvog smanjenja profesionalne sposobnosti, ali ne i do nastupanja opće nesposobnosti za rad. Tuženik, nadalje, ističe da je J. D. nakon prometne nezgode od 21. srpnja 2008. i povreda zadobivenih u istoj zadobio naknadno i povredu desne noge uslijed čega da je kod istog nastupila artroza koljena uz degenerativne promjene goljeničnog zgloba. Isto tako D. J. da je za vrijeme liječenja povreda koje nisu imale veze sa predmetnom prometnom nezgodom zadobio infekciju desne noge a koja činjenica ne može pasti na teret tuženika i zbog koje infekcije je došlo do propadanja nekih struktura mišića. Stoga tuženik osporava uzročnu vezu između štetnog događaja/prometne nezgode od 21. srpnja 2008. i predmetnih isplata.

Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to u zapisnik o očevidu na listu 5-8 spisa, rješenje na listu 9-11 spisa, potvrde na listovima 12 i 13 spisa, izračune sa privicima na listu 14-24 spisa, odštetni zahtjev na listu 25-26 spisa, nalaz i mišljenje vještaka na listu 46-53 spisa, te u nalaz vještaka na listu 64-70 spisa.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Prije svega, tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti ovaj sud smatra neosnovanim, te tuženika (odnosno njegovu osiguranicu) smatra isključivo odgovornim za nastanak predmetnog štetnog događaja, a time i štete koju je tužitelj pretrpio. Iz Zapisnika o očevidu od 26. kolovoza 2008. (list 5-8 spisa) proizlazi da je u predmetnom štetnom događaju osiguranik J. D. zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu otvorenog prijeloma desne potkoljenice III. stupnja.

Tuženik smatra kako je J. D. isključivo odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode budući je isti netom prije sudara sa vozilom osiguranice tuženika vršio radnju pretjecanja kolone vozila motociklom preko pune linije koja dijeli dva prometna traka. Osiguranica tuženika se je pritom uključivala u promet sa sporedne ceste nakon što se kolona vozila zaustavila i omogućila joj nesmetano uključivanje u promet u kojem je trenutku zaobilazeći istu kolonu zaustavljenih vozila D. J. naletio na vozilo osiguranice tuženika.

Parnične stranke su se suglasile da se na okolnosti utvrđenja dinamike nastanka štetnog događaja koristi vještačenje provedeno u postupku pred Općinskim sudom u Puli pod posl. br. P- 2042/08.

Iz nalaza vještaka prometne struke ing. A. R. (list 46-53 spisa, provedenog za potrebe navedenog postupka) proizlazi je da je do sudara došlo kontaktom između prednje desnom stranom vozila osiguranika tuženika i prednje desne bočne strane motocikla i desne noge tužitelja, a kako je prikazano brojem 5 na skici list 51 spisa, u kojem trenutku se motocikl kretao brzinom od oko 55,33 km/h, a vozilo osiguranika tuženika oko 9 km/h (ograničenje brzine je 60 km/h na tom dijelom prometnice). Brzina kretanja motocikla prije sudara približno je ista u času sudara jer nije pronađeno tragova usporavanja. Brzina kretanja

(ranije 1 P-172/2018)

osiguranice tuženika od oko 9 km/h, vozilo osiguranika tuženika kretanjem iz stanja mirovanja može postići na putu dužine od oko 1,56 m pa je moguće je da je to vozilo bilo ponovno zaustavljeno prije početka uključivanja na zapadnu kolničku traku, kako to navodi svjedok M. B.

Do sudara ne bi došlo uz uvjet da se osiguranica tuženika uvjerila da li može nesmetano izvršiti radnju uključivanja na zapadnu kolničku traku glavne prometnice i propustila motocikl tuženika. Do sudara ne bi došlo uz uvjet da se motocikl tužitelja kretao u koloni bez najprije pretjecanja, a kasnije obilaženja zaustavljene kolone.

Obzirom na opisanu prometnu situaciju, osiguranik tužitelja nije imao mogućnosti izbjegavanja sudara, već je mogao samo izmaknuti motocikl u lijevo, što je i napravio. Osiguranica tuženika je svjesno postupala i svjesno išla u opasnost, kada se unatoč obvezi propuštanja svih vozila koja se kreću prednosnom prometnicom, upustila u uključivanje na tu prometnicu, ispred zaustavljene kolone vozila.

Motocikl može pretjecati i na punoj crti ako to dozvoljava preglednost kolnika. Motocikli imaju u pravilu veća prava od automobila. Obzirom na širinu polovice kolnika od 3,5 m, širinu prosječnog vozila, za prolaz motocikla do središnje linije ostala bi dužina od oko 1,6 m, pa bi se vozila mogla mimoići bez kontakta.

Stoga, temeljem provedenog vještačenja, ovaj sud utvrđuje da je do prometne nezgode došlo isključivom krivnjom osiguranice tuženika koja je protivno Zakonu o sigurnosti prometa na cesta, izvršila uključivanje na prednosnu prometnicu sa sporedne prometnice, u situaciji u kojoj se prethodno nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, olako držeći da pored zaustavljene kolone vozila neće naići drugo vozilo koje je u tom trenutku nije moglo uočiti, pa nakon što se već uključila na prednosnu prometnicu i djelomično prešla prvi kolnički trak i djelomično prešla na drugi kolnički trak, vozilom je naletjela na motocikl tužitelja koji je u tom trenutku vršio radnju zaustavljene kolone vozila i to, obzirom na širinu prometnice i navedene kolone, bez potrebe prelaska na drugi kolnički trak, dakle središnje isprekidane linije. Na strani tužitelja nije utvrđen nikakav doprinos nastanku prometne nezgode iz razloga što se kretao u skladu sa onim mogućnostima koje mu pružaju, kao vozaču motocikla, prometna pravila, a to je obilaženje kolone vozila, posebice kada ne dolazi do prelaska na drugi kolnički trak, kretao se ograničenom brzinom, nije postojala mogućnost uočavanja vozila osiguranice tuženika, a niti predviđanja ove prometne situacije obzirom na obvezu vozača koji se uključuju sa sporedne prometnice da propuste prethodno sva vozila koja se kreću prednosnom prometnicom.

S druge pak strane, osiguranica tuženika je morala imati u vidu mogućnost nailaska motocikla obzirom na mogućnosti njegova kretanja obilaženjem ovakvih kolona, a ne razmišljati samo o tome da se kolona automobila zaustavila, dakle, olako je držala da eventualno motocikl neće naići obilaženjem kolone, a što je morala imati u vidu, obzirom se već olako, protivno propisima sigurnosti prometa na cestama, uključivala na prednosnu, sa sporedne prometnice.

(ranije 1 P-172/2018)

Stoga ovaj sud primjenom odredbe čl. 1072 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženika (odnosno njegovu osiguranicu) smatra isključivo odgovornim za nastanak predmetnog štetnog događaja, a time i štete koju je tužitelj pretrpio.

Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama članka 160. i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koji je važio u vrijeme podnošenja ove tužbe („Narodne novine“, br, 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07., 35/08., 40/10. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10., 130/10. - pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12. i 133/13.).

Prema odredbi čl. 161 st. 1 ZOMO, tužitelj naknadu štete ima pravo zahtijevati od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, dok prema odredbi čl. 163. st. 1 ZOMO takvu naknadu ima pravo zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Pravo na predmetno potraživanje zasnovano je neposredno na Zakonu o mirovinskom osiguranju u kojem je cjelovito regulirano samo pravo na naknadu štete, pojedini slučajevi u kojima za zavod nastaje šteta te visina štete, kao i način njezina izračuna. Kako bi se uopće mogao izvršiti izračun razmjernog dijela priznate i neisplaćene mirovine donesena je i kao javni akt objavljena aktuarska formula. Zakon je koncipiran na način da njegove izričite odredbe ne mogu biti derogirane drugim zakonom, već jedino njegove odredbe mogu biti dopunjene drugim propisima u stvarima koje u njemu nisu regulirane. Pravo na mirovinu određuje se rješenjem koje svojom pravomoćnošću obvezuje sve sudionike u pravnom prometu. Mirovina se može odrediti jedino u upravnom postupku koji se provodi pred zakonom i to ispunjavanjem činjenica opisanih u Zakonu.

Postupak u kojem se rješava o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja je upravni akt. Obračun naknade štete vrši se temeljem isplata koje su ostvarene temeljem pravomoćnog rješenja u kojima su osiguranicima ili korisnicima priznata određena prava. Odredbom članka 160. ZOMO propisano je pravo na naknadu štete tužitelja. Navedenim člankom propisano je kada Zavod (tužitelj) ima pravo na naknadu štete, što predstavlja stvarnu štetu, te visinu i način izračuna visine štete.

Uvidom u rješenje Zavoda klasa: 141-02/08-01, ur.broj: 341-13-05/3-11-016933 od 25. siječnja 2012. (na listu 9 spisa), sud je utvrdio da je osiguraniku tužitelja D. J. kod kojeg je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 10. studenog 2011. u propisanom upravnom postupku na temelju nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti dr. V. V. S. i mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti. Postupak određivanja invalidske mirovine i ocjene invalidnosti određen je Zakonom o mirovinskom osiguranju. Sukladno odredbama čl. 111. do 119. ZOMO-a nalaz i mišljenje o invalidnosti daju ovlašteni vještaci koje određuje Vlada RH, nalaz i mišljenje o invalidnosti podliježe reviziji koju obavlja stručno povjerenstvo sastavljeno od istaknutih stručnjaka na području ocjene radne sposobnosti koje također imenuje Vlada RH.

Sud je vezan tim pravomoćnim rješenjem u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja gubitka radne sposobnosti osiguranika tužitelja i o sadržaju tog rješenja više ne može

(ranije 1 P-172/2018)

odlučivati kao o prethodnom pitanju. Sud ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku i ulaziti u ocjenu njene pravilnosti (takav je stav prihvatila sudska praksa te je isti, primjerice, izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 196/10-2 od 21. veljače 2012.).

Međutim, sukladno uputi iz ukidne odluke, premda je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju tužiteljeva rješenja od 25. siječnja 2012. o umirovljenju D. J. provedeno vještačenje po vještaku V. V. S. kojim je utvrđena opća nesposobnost za rad (a što proizlazi iz obrazloženja tog rješenja s lista 9. spisa), to ne znači da je sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Zavod od društva za osiguranje kod kojeg je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila osiguran od odgovornosti za štetu, vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o nastanku opće nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja.

Stoga je, radi utvrđenja činjenice uzročno - posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i određivanja prava na invalidsku mirovinu, osim uvida u rješenje Zavoda klasa: 141-02/08-01, ur.broj: 341-13-05/3-11-016933 od 25. siječnja 2012., provedeno i dopunsko vještačenje po vještaku ortopedu dr. B. M.

Iz njegovog nalaza, u bitnome, proizlazi da, unatoč određenim stručno medicinskim dvojbama, postoji uzročna veza između ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći i odlaska u invalidsku mirovinu oštećenika/osiguranika tužitelja D. J. Vještak navodi da su posljedice rečenog ozljeđivanja u značajnoj, velikoj, najvećoj mjeri (u odnosu na ostale čimbenike) uzrokovale oštećenikovu invalidnost.

U dopuni nalaza i mišljenja, izrađenoj za potrebe ovog postupka, vještak B. M. zaključuje da je apsolutno neupitna uzročno-posljedična veza između predmetne prometne ozljede D. J. u vidu otvorenog prijeloma desne potkoljenice s pripadajućim posljedicama i mirovine koje mu zbog tih posljedica isplaćuje osiguranje. To i zato jer je tužitelj odmah po prijemu u bolnicu bio podvrgnut kirurškom zahvatu zbrinuća rane od otvorenog prijeloma, namještanja ulomaka kosti i učvršćenja istih čavlom. No, nije od početka bila jednako uvjerljiva uzročno-posljedična veza između predmetne traume s naizgled intaktnim desnim koljenom tužitelja i spomenute mirovine. Naime, na prijemu u bolnicu tužitelju nisu bile utvrđene nikakve neposredne posljedice te ozljede na tom zglobu, a ni tijekom ostalih dana prve hospitalizacije, pa ni na otpustu i početku kućne njege, nego tek na rutinskoj ambulantnoj kontroli, oko 2 mjeseca poslije štetne zgode, kada je nadležni kirurg kliničkim pregledom utvrdio razdore prednjeg križnog ligamenta i vanjskog meniska tog koljena (mjesec dana potom artroskopski djelomično odstranjenih); Ni u nastavku to koljeno nije bilo u žarištu interesa liječnika, jer su oni bili „zauzeti" teškim komplikacijama na potkoljenom dijelu desne tužiteljeve noge, što je ugrožavalo čitav ekstremitet i što je „spašavano" serijom operacija u tuzemnim i inozemnim Klinikama.

Točno 2 godine nakon predmetne traume nalaz MR pretrage u S. je sugerirao kako će „...najvjerojatnije biti potrebno napraviti totalnu endoprotezu tog koljena, jer su usčuvane ligamentarne strukture, ali je zglobna hrskavica izrazito istrošena ...";

(ranije 1 P-172/2018)

Tada se itekako moglo govoriti o onoj famoznoj „vezi", i o vjerojatnosti da su na desnom koljenu tužitelja i prije predmetnog ozljeđivanja mogle postojati početne degenerativne promjene (inače ne bi bile toliko uznapredovale u tom relativno kratkom vremenu), a predmetna ozljeda je mogla biti kumulativni faktor za još bržu degeneraciju.

Na tom tragu, od tada nadalje tužitelju su u nizu naših Klinika „najavljivane" operacije parcijalne ili totalne proteze desnog koljena u bližoj ili daljnjoj perspektivi, ali ipak se liječenje tog zgloba svodilo samo na desetak stacionarnih fizijatrijskih tretmana u Toplicama.

Dakle, uz netom data obrazloženja, ponavlja da postoji uzročno posljedična veza između predmetne nezgode i štete koje tužitelj trpi isplatom mirovina svom osiguraniku.

Na temelju provedenog medicinskog vještačenja po vještaku dr. B. M., čiji je nalaz i mišljenje ovaj sud prihvatio kao pravilan, stručan i objektivan, imajući pri tom u vidu i nalaz dr. V. V. S., ovaj sud zaključuje da postoji uzročno posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i određivanja prava na invalidsku mirovinu. Posljedice rečenog ozljeđivanja u značajnoj, velikoj, najvećoj mjeri (u odnosu na ostale čimbenike) uzrokovale su oštećenikovu invalidnost. Kod osiguranika tužitelja je stoga doista nastala opća nesposobnost za rad kao posljedica prometne nezgode uslijed koje je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu.

Uvidom u obračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine i to za razdoblje od 10. studenog 2011. do 30. lipnja 2012., utvrđeno je da je u tom periodu tužitelj s osnova invalidske mirovine isplatio iznos od 1.865,46 kn, a prema izračunu za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 28. veljače 2013., isplaćen mu je iznos od 1.965,20 kn, što ukupno iznosi 3.830,66 kn.

Nadalje, uvidom u obračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine i to za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 28. veljače 2019., utvrđeno je da je u tom periodu tužitelj s osnova invalidske mirovine isplatio iznos od 93.288,50 kn.

Citirani obračuni imaju značenje javnih isprava te se njima dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje (čl. 230 st. 1 ZPP). Pored navedenog, tužitelj je dokazao i da je platio troškove koje kao štetu potražuje od tuženika (ispis doznačenih mirovinskih primanja na listu 17-24, te na listu 135-161 spisa).

Šteta koju tužitelj trpi isplatom obiteljske mirovine je stvarna šteta u smislu odredbe čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), a utvrđuje se obračunom razmjernog iznosa obiteljske mirovine koji se utvrđuje prema preostalom vremenu neostvarenog radnog staža oštećene osobe od stjecanja prava na obiteljsku mirovinu do stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu, kako je to ranije navedeno. Nadalje, tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan.

Odredbom čl. 166. st. 2. ZOMO-a je propisano da rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da joj isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu. Međutim, po ocjeni ovog (ranije 1 P-172/2018)

suda, navedena se odredba ima primijeniti na situaciju kada Zavod zahtjevom za naknadu štete obuhvati ukupnu svotu štete (kapitalizirana šteta). U konkretnom slučaju je pak tužitelj, sukladno mogućnosti koju predviđa čl. 160. st. 3. ZOMO-a, utužio svotu stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje. Bilo bi suprotno svrsi i cilju samog ZOMO-a (koji je u čl. 160. st. 3. propisao mogućnost utuženja stvarne štete koja se odnosi na određeno razdoblje) da se, u slučaju utuženja stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje, početak roka zastare računa sukladno čl. 166. st. 2. ZOMO-a (od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja). Naime, notorno je da se npr. invalidska mirovina isplaćuje kroz dugogodišnje razdoblje pa bi primjena početka zastare iz čl. 166. st. 2. ZOMO- a (od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja) praktički onemogućila zakonsku mogućnost utuženja stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje.

Stoga se, po ocjeni ovog suda, ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO-a kojom je uređeno da zastara potraživanja naknade štete nastupa za pet godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, ali pritom, budući da je utužena stvarna štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje, rok zastare počinje teći od dana isplate pojedinih davanja.

Nije sporno da je podnesak tužitelja kojim je preinačene tužbeni zahtjev podnesen sudu 13. kolovoza 2019.

U konkretnom slučaju su pojedina davanja isplaćivanja u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 28. veljače 2019., a tužba je podnesena 13. kolovoza 2019. pa je, stoga, utvrđeno da je petogodišnji zastrani rok iz čl. 225. ZOO-a protekao za davanja izvršena prije 13. kolovoza 2014. Tražbine obuhvaćene proširenim tužbenim zahtjevom starije od pet godina jesu tražbine isplaćene tijekom cijele 2013. te u prvih osam mjeseci 2014., što svezajedno iznosi 14.341,94 kn.

Dakle, temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je kod imenovanog osiguranika tužitelja nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog ozljede zadobivene u predmetnom štetnom događaju, a isto tako je osnovana i visina tužbenog zahtjeva koja je vidljiva iz priloženog izračuna ovlaštene osobe, a odnosi se na isplatu invalidske mirovine sukladno rješenju tužitelja u kojem je mirovina obračunata prema odredbama važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju.

Slijedom svega navedenog, u konkretnom slučaju iz citiranih obračuna proizlazi da razmjeran iznos obiteljske mirovine (a za koji prigovor zastare nije osnovan) u utuženom razdoblju iznosi 85.342,92 kn, te da tuženik nije izmirio taj iznos. Kako je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi isplatom tog razmjernog dijela mirovine, isti je, u skladu s odredbom čl. 163, u svezi čl. 160 st. 1 ZOMO dužan nadoknaditi tužitelju štetu u iznosu od 85.342,92 kn.

Odluka o kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZOMO (kojom je propisano da na svotu potraživanja, na ime naknade štete, Zavod ima

(ranije 1 P-172/2018)

pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu) te čl. 29. st. 2. ZOO-a i u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a.

Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je tuženik u obvezi naknaditi troškove tužitelju. Stoga je tužitelju priznat zatraženi trošak pristupa na ročišta od 31. ožujka 2015., 9. lipnja 2015. i 15. ožujka 2016. po 61,60 kn za svako ročište, pristupa ročištima od 2. srpnja 2019., 19. rujna 2019. i 3. prosinca 2019. po 88,00 kn za svako ročište, što ukupno iznosi 448,80 kn. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 15. siječnja 2020.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

- tužitelju (oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi po čl. 15. st. 1. t. 2. ZSP-a)

- tuženiku po pun.