Rev-x-28/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 28/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. T. i II-tužitelja mlljt. F. T., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici M. T., oboje iz S., zastupani po punomoćniku I. R., odvjetniku u R., protiv tuženika T. o. d.d., Podružnica R., zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4291/2012 od 9. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-65/2009 od 2. prosinca 2011., u sjednici održanoj 14. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljima naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe u iznosu od 118.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od presuđenja do isplate (točka I izreke), odbijen je tužbeni zahtjev preko iznosa dosuđenog u točke I izreke (točka II izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljima s osnove izostalog uzdržavanja ukupan iznos od 108.810,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže određeno u točki III izreke, odbijen je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa iz točke III (točka IV izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 10.458,00 kn s osnove tužiteljičine obveze plaćanja poreza na promet nekretnina zbog preseljenja iz S. u Z. (točka V izreke) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 44.420,00 kn (točka VI izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II i IV izreke, a uvažena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u točki I izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 118.800,00 kn s kamatama.

Drugostupanjskim rješenjem uvažene su žalbe stranaka i ukinuta je presuda suda prvog stupnja u točkama III, IV i VI izreke i u tom dijelu je predmet vraćen istome sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnose tužitelji pozivajući se na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažu ukinuti pobijane dijelove nižestupanjskih odluka i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana već o isključivom interesu tužitelja da negirajući suodgovornost prednika tužitelji ostvare što veću materijalnu korist. Predlaže reviziju odbaciti odnosno odbiti.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. „izvanredna revizija“).

Prema stavku 3. navedenoga članka u reviziji iz stavka 2. istoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Podnoseći izvanrednu reviziju tužitelji postavljaju pitanja:

„Da li sama činjenica naknadnog, obdukcijom ustanovljenog alkohola u krvi smrtno stradalog pješaka automatski nalaže primjenu pravnog instituta podijeljene odgovornosti (čl. 192. ZOO/91 odnosno čl. 1106. i 1092. ZOO/05) pa i unatoč nesporno dokazane značajno prebrze vožnje motornog vozila koje ga je udarilo i usmrtilo?

„Da li činjenica alkohola u krvi pješaka ima apsolutno prvenstvo pred svim drugim relevantnim činjenicama za nastanak nesreće pri utvrđivanju postojanja pješakove suodgovornosti za vlastiti stradanje te da li ta činjenica (već i samom mogućnošću njezina postojanja), uz derogiranje odredaba čl. 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 54 i 59/96) o dužnosti vožnje sigurnom brzinom („…tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti…“), ujedno alterira značenje i učinke odredaba čl. 173. i 177. ZOO-a/91 odnosno čl. 1063. i 1067. ZOO-a/05?“ Međutim, tužitelji nisu izložili razloge zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što su bili dužni prema izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 382. stavak 3. ZPP-a.

Prema tome, tzv. izvanredna revizija tužitelja ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane člankom 382. stavak 2. i 3. ZPP-a o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

U skladu s navedenim, na temelju odredaba iz članka 392.b stavak 2. ZPP-a, reviziju tužitelja je valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a, stoga je valjalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 14. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.