Kž-479/2024-4 · Županijski sud u Velikoj Gorici



REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-479/2024-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Bilušić, predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Sandre Kantolić, članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Slavice Horvačić, u kaznenom predmetu protiv optuženika KE i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 241. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 - dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice KEO protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-666/2021 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženice KEO odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom, uvodno navedenom presudom Općinskog suda u Splitu, pod točkom I. izreke je optuženi KE proglašen krivim za počinjenje dva kaznena djela povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. i člankom 51. KZ/11, a optuženica SEO za počinjenje dva kaznena djela povrede tuđih prava – pomaganjem - iz članka 241. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. u svezi s člankom 38. i člankom 51. KZ/11, sve činjenično i pravno pobliže opisano u točki I. izreke presude.

1.1. Pod točkom II. izreke su optuženom KE na temelju članka 241. stavka 2. KZ/11 za svako kazneno djelo utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po pet mjeseci te je optuženi KE na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženi KE u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Optuženici CEO su na temelju članka 241. stavka 2. u svezi s člankom 38. KZ/11 za svako kazneno djelo utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca te je optuženica SEO na temelju članka 51. KZ/11 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena joj je uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženica u roku provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.3. Pod točkom III. izreke je na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje: ZKP/08) oštećenica SE s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.4. Pod točkom IV. izreke su na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/98 optuženici KE i CE K dužni platiti trošak kaznenog postupka s osnova paušala u iznosu od po 1.000,00 eura, svaki, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog KE, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženom KE izrekne kazna u primjerenom trajanju.

3. Pravodobnu žalbu je podnijela i optuženica SEO po braniteljici Jadranki Duvnjak, odvjetnici iz Kaštel Starog, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis predmeta je dostavljen na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženice KEO nisu osnovana.

7. Optuženica SEO upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 navodeći zakonsku definiciju te bitne povrede, a potom ističe da je izreka nerazumljiva jer da nije naveden sadržaj ostavinskog rješenja pa nije razumljivo jesu li kaznena djela počinjena zaključenjem Sporazuma o nasljedstvu ili donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Također, izostali su razlozi u obrazloženju zbog čega je nastupila nemogućnost namirenja tražbine s osnova ne plaćanja uzdržavanja. Osim toga, sud je pročitao ostavinski spis predmeta no nije naznačio sadržaj istog, a parnični spis predmeta broj P-4367/2019, vezano za pobijanje radnji optuženika u odnosu na ustupanje nasljednog dijela, uopće se ne spominje.

7.1. Protivno istaknutim prigovorima optuženice izreka presude je razumljiva te su jasno naznačene radnje kojima su počinjena kaznena djela, a tako i s kojim oblikom krivnje. U izreci presude se ne treba navoditi sadržaj ostavinskog spisa pri čemu je jasno navedeno da je kazneno djelo počinjeno na način da u ostavinskom postupku koji se vodio pod brojem O-687/2015, u cilju onemogućavanja namirenja mlt. djece vezano za pravomoćnu presudu i naplate potraživanja iz iste je zaključen Sporazum o nasljeđivanju kojim je optuženi KE ustupio svoj nasljedni dio optuženici CEO, koja se ustupljenih dijelova i prihvatila. To što nije precizirano da se na ostavinskoj raspravi optuženi KE prihvatio nasljedstva, a potom ga ustupio CEO, ne čini izreku presude nerazumljivom.

7.2. Nadalje, protivno i tim prigovorima žaliteljice, prvostupanjski sud je dao jasne i određene razloge vezano za rješenje o nasljeđivanju tj. tko su nasljednici, sve vezano za ovjereni Sporazum o nasljeđivanju i dane izjave pred ostavinskim sudom pri čemu je i detaljno obrazloženo u kom trenutku se raspolaže nasljedstvom, dakle izjavom pred sudom, a ne samim zaključivanjem Sporazuma, što je već pitanje činjenične i pravne naravi. Jednako tako za počinjenje ovog kaznenog djela i njegova bitna obilježja nije odlučno što je pokrenut parnični postupak vezano za pobijanje radnji u ostavinskom postupku pa se prvostupanjski sud na to nije trebao posebno očitovati.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja druga bitna povreda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

9. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žaliteljica prigovara da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da se sud uopće nije upustio u razmatranje je li Sporazum o nasljeđivanju uopće nastao i je li valjan, pa je samim time činjenično stanje i pogrešno utvrđeno. Iznoseći vlastitu vrijednosnu ocjenu dokaza, žaliteljica u bitnome prigovara da nije na zakonom propisan način sastavljen Ugovor o prijenosu nasljednog djela sukladno odredbi članka 145. Zakona o nasljeđivanju, da nije životno niti logično da bi se zbog duga od oko 50.000,00 kn bez naknade ustupio nasljeđeni dio kuće, da je Sporazum o nasljeđivanju ništetan i da se prvostupanjski sud trebao pozvati na tu ništetnost, da nije dokazano da bi žaliteljica postupala s namjerom da osujeti namirenja oštećenika vezano za pravomoćnu presudu kojom je optuženi KE obvezan na plaćanje uzdržavanja i da iz izjave majke oštećenica proizlazi da ona zamjera žaliteljici prihvaćanje ustupljenog nasljednog dijela jer da njezina djeca neće imati što naslijediti, a ne zbog nemogućnosti naplate iznosa uzdržavanja.

10. Protivno istaknutim prigovorima optuženice, po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je brižljivo i kritički vrednovao dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti i s obranom oboje optuženika, na temelju takve vrijednosne ocjene je utvrdio sve odlučne činjenice vezano za bitna obilježja terećenih kaznenih djela i pravilno zaključio da su i u radnjama optuženice ostvarena bitna obilježja terećenih kaznenih djela.

10.1. Što se tiče prigovora vezano za Sporazum o nasljeđivanju jer je po ocjeni žaliteljice trebalo zaključiti Ugovor o prijenosu nasljeđivanja, a ne Sporazum, prije svega se napominje da je navedeni Sporazum u kojem su se zakonski nasljednici iz pokojne NE uspjeli nakon više godina dogovoriti o nasljeđivanju, zaključen u pisanoj formi i ovjeren kod javnog bilježnika i kao takav je dan u spis ostavinskog predmeta. Taj Sporazum je imao učinak tek po izjavama nasljednika na ostavinskoj raspravi kada je svaki od nasljednika dao nasljedničku izjavu i pozvao se na Sporazum i tek davanjem nasljedničke izjave nastupaju posljedice istog. Dakle, tek davanjem nasljedničke izjave i prihvaćanjem nasljedstva optuženi KE je raspolagao svojim nasljednim dijelom koji je ustupio u korist optuženice KEO, koja se ustupljenog dijela i prihvatila, te je imovina raspoređena nasljednicima i rješenje o nasljeđivanju je pravomoćno. Vezano za terećena kaznena djela je bitno da li je optuženi KE ustupio svoj dio nasljedstva optuženoj CEO kako bi osujetio da se njegova mlt. djeca namire po pravomoćnoj presudi vezano za uzdržavanje jer ustupanjem nasljedničkog dijela više nema imovine na kojoj se može provesti ovrha koja je i pokrenuta i je li mu optuženica SEO u toj namjeri svojim radnjama pomogla prema prethodnom dogovoru.

10.2. Po ocjeni drugostupanjskog suda, činjenica pokretanja postupka za pobijanje Sporazuma i izjava danih u ostavinskom postupku, koji je pravomoćno okončan, nije odlučno za postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela. Stoga se i nije trebalo čitati što se odvija u ranije navedenom parničnom spisu, pa je neosnovan prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao što je neosnovan prigovor da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za Sporazum.

10.3. Jednako tako, u odnosu na radnje žaliteljice i je li ili nije s tim radnjama pomogla optuženom KE, bilo je bitno utvrditi je li žaliteljica znala za obvezu optuženika, svog brata, je li bila svjesna da na ovaj način djeca optuženog KE nemaju mogućnost namirenja tražbine jer druge imovine njezin brat nema i je li se upravo stoga i prihvatila ustupljenog dijela od strane KE.

10.4. I po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno su po prvostupanjskom sudu u odnosu na subjektivni i objektivni element terećenih kaznenih djela, otklonjene obrane oboje optuženika kao neuvjerljive i neživotne. Naime, optuženi KE u svojoj obrani ne osporava radnje vezano za ostavinski postupak, ne osporava da je postojala pravomoćna presuda radi namirenja tražbine njegove djece s osnova uzdržavanja i da je pokrenuta ovrha i da, osim onoga što je trebao naslijediti, druge imovine nema. Nadalje, obrana optuženog KE da nije čitao Sporazum, da ga je potpisao zbog nagovora oca i da je sestri ustupio svoj dio upravo zbog oca, a ne zbog osujećenja namirenja tražbine njegove djece, je suprotna iskazu svjedoka ŠE, oca oboje optuženika. Tako je taj svjedok iskazao da je točno da su se nakon više godina konačno uspjeli dogovoriti o načinu nasljeđivanja, da se sjeća kad se govorilo o ustupanju nasljednog dijela da je optuženi KE rekao da ustupa svoj dio jer dolaze godine, ne radi, djecu ne može vidjeti i da nema kome to ostaviti, dakle osporava se takvim iskazom da je Sporazum od strane optuženika KE potpisan po nagovoru oca. Osim toga je taj svjedok iskazao da optuženi KE i dalje živi u kući u [adresa], dio koje je naslijedio i ustupio svojoj sestri. Jednako tako iz iskaza brata oboje optuženika IE proizlazi da ne zna zašto optuženom KE nije pripala kuća na Čiovu, a da kad su dogovarali sve vezano za Sporazum, nije bio prisutan.

10.5. Nadalje, u odnosu na prigovor žaliteljice da nije bilo nikakvog dogovora i da nije znala da njezin brat ima zaostale obveze s osnova uzdržavanja, taj je prigovor neosnovan. Naime, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, žaliteljica ne osporava da je bila u dobrim odnosima sa bivšom suprugom svog brata, RE, sada SE, a da su često kontaktirale potvrdila je u iskazu i svjedokinja SE, koja je iskazala da je optuženica SEO znala da optuženik u to vrijeme ne plaća uzdržavanje i da postoji dug s osnove uzdržavanja. Imajući u vidu da je više nego očito da su oboje optuženika u dobrim međusobnim obiteljskim odnosima, tada je nelogična obrana optuženice da nije znala da se brat ne viđa s djecom i da nije znala da ima financijskih problema i dug s osnova uzdržavanja, a to treba povezati i s iskazom SE s kojom je nesporno žaliteljica bila u dobrim odnosima. Vezano za prigovor žaliteljice da nije logično da bi se bez naknade ustupio dio kuće koji po vrijednosti višestruko premašuje iznos duga od oko, tada 50.000,00 kn, upravo to upućuje da je ustupanje nasljednog dijela optuženici i učinjeno da se onemogući ovrha, toga je bila svjesna i žaliteljica pri čemu se treba naglasiti da je indikativno da optuženi KE živi u kući u [adresa] za koju je svoj nasljedni dio ustupio žaliteljici.

11. Stoga su neosnovani prigovori vezani za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te se u svemu ostalome žaliteljica upućuje na jasne i određene razloge prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

12. U dijelu odluke o kazni pobijana presuda je ispitana povodom žalbe državnog odvjetnika, a u odnosu na optuženicu NEO sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

13. Državni odvjetnik se žali na odluku o kazni u odnosu na optuženog KE navodeći da prvostupanjski sud nije cijenio da je optuženik presudom Općinskog suda u Splitu broj Kzd-91/2019 od 5. listopada 2021., pravomoćne 25. studenog 2021., osuđen zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, da mu je izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja tri godine i da je u međuvremenu uvjetna osuda opozvana iako ta presuda broj Kvm-152/2024 od od 23. listopada 2024. nije pravomoćna. Stoga smatra da mu je trebalo izreći kaznu zatvora u primjerenom trajanju radi ostvarenja zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

13.1. Neosnovano državni odvjetnik pobija presudu u odluci o kazni u odnosu na optuženog KE jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, a tako su te okolnosti pravilno utvrđene i za optuženicu NEO. Prvostupanjski sud je imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

13.2. Tako je prvostupanjski sud pravilno olakotnim cijenio optuženicima KE i CEO korektno ponašanje pred sudom u smislu urednog odazivanja pozivima suda i držanje na raspravi, a optuženici ŠEO i da je neosuđivana. Po ocjeni drugostupanjskog suda, protivno prigovorima državnog odvjetnika kao žalitelja, osuđivanost optuženog KE nakon počinjenja kaznenog djela se nije mogla cijeniti kao otegotna okolnost na način kako je to cijenio prvostupanjski sud. Stoga je pogrešno prvostupanjski sud optuženom KE cijenio otegotnim da je osuđivan jer je u vrijeme počinjenja kaznenih djela u ovom postupku bio neosuđivana osoba. Imajući u vidu navedeno i da je od počinjenja kaznenih djela proteklo šest godina, pravilno su po vrsti i mjeri optuženicima KE i CE CEO utvrđene pojedinačne i jedinstvene kazne zatvora kao što je pravilno zaključeno da se svrha kažnjavanja može ostvariti i bez izvršenja kazni zatvora, pri čemu je s obzirom na sve okolnosti svakom od optuženika pravilno određeno i trajanje roka provjeravanja. Cijeneći sve navedeno u međusobnoj ukupnosti i povezanosti neosnovan je prijedlog državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem optuženog KE.

14. Optuženica SEO ističe žalbenu osnovu odluke o troškovima kaznenog postupka, no istu ne argumentira, pa u tom dijelu pobijana presuda nije ispitana jer nije zakonom propisana obveza drugostupanjskog suda da po službenoj dužnosti ispita presudu u tom dijelu.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Bilušić