Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-379/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on gift contracts voided for fraud regarding business investment intent.

Case Number Rev-x-379/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance court's decision to void gift contracts. The first-instance court rejected the plaintiff's claim because he failed to prove fraud, but the second-instance court overturned this by finding that the plaintiff acted untruthfully while believing the defendant would use the property for a joint business venture that never materialized. The court ruled that the appeal was inadmissible because it challenged factual findings rather than legal errors, and the second-instance judgment was based on clear statutory provisions regarding mistake of motive.

Legislator headnote

AI generated

čl. 373.a ZPP; čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP; čl. 385. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 396.a ZPP: An appeal is inadmissible if it challenges factual findings or evidence assessment, and a second-instance judgment based on clear statutory provisions regarding mistake of motive stands unless there is a significant legal error.

Keywords

AI generated
gift contract voidance mistake of motive fraud in contract inadmissible appeal factual findings review joint business venture Croatian Civil Procedure

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 379/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici iz odvjetničkog društva K. i p. iz Z., protiv tuženice A. B.-P. iz Z., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., radi poništenja ugovora, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1746/12-8 od 18. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3327/2003 od 6. travnja 2012., u sjednici održanoj 15. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje ugovora o darovanju sklopljenim u Z., dana 9. srpnja 2003. između tužitelja kao darovatelja i tuženice A. B.-P. kao obdarenice, koji su ugovori ovjereni kod javnog bilježnika D. G. R. i pobliže naznačeni u izreci te presude. Posebnim rješenjem sadržanim u toj odluci odbijen je i prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere osiguranja s tim da je u točki 2. izreke tog rješenja tužitelju naloženo da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 753,12 kn. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda suda prvog stupnja pa su pobijani ugovori o darovanju poništeni te je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 33.533,95 kn, dok je u dijelu glede odluke o privremenoj mjeri osiguranja tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u drugom sastavu.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode ističući da tužena stranka samo preispituje pravilnost činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda i preocjenjuje izvedene dokaze, što u ovom dijelu postupka ne može biti predmetom ispitivanja.

Revizija nije osnovana.

Drugostupanjska presuda donesena je uz uporabu članka 373.a ZPP-a, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari revizija dopuštena neovisno od vrijednosnog kriterija (članak 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. ZPP).

U reviziji se navodi da su izreka i razlozi pobijane presude u suprotnosti sa stanjem spisa, odnosno dokazima u spisu i utvrđenim činjenicama, a posebice zato jer da tužitelj u tužbi kao zakonsku osnovu za pobijanje ugovora uopće nije spomenuo zabludu o pobudi kod ugovora bez naknade jer se pozivao samo na prijevarno ponašanje tuženice pa je zato sud drugog stupnja, nikada izrečene riječi tužitelja, nadomjestio vlastitim zaključcima kojima su zapravo „…neargumentirano otklonjeni argumentirani razlozi prvostupanjskog suda…“ i tako favorizirao samo jednu od stranaka (tužitelja), što da, primjenom objektivnog mjerila, ukazuje na pristranost suda.

Revidentica neosnovano pobija drugostupanjsku presudu ističući da je sud drugog stupnja postupajući na opisani način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Protivno ovakvim navodima, pobijana odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a u odnosu na iznesene tvrdnje revidentice glede zablude o pobudi kod ugovora bez naknade, postupajući samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, ističe se da sudovi nisu vezani pravnom osnovom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP), ali su vezani njezinom činjeničnom osnovom (članak 2. stavak 2. ZPP).

U tom smislu, valja istaknuti da drugostupanjski sud, polazeći od stanja spisa, nije „nadomještao“ nepostojeće činjenične i pravne navode tužitelja jer se istaknute okolnosti spominju ne samo tijekom postupka, što revident niti ne osporava, već su istaknute još u činjeničnom dijelu tužbe, u kojoj je navedeno - da je tuženica uvjerila tužitelja u potrebu sklapanja spornih ugovora budući je to bilo nužno za podizanje kredita i investiciju u njezinu agenciju-školu stranih jezika pa da tužiteljeve nekretnine (koje su darovane) moraju formalno glasiti na nju kao vlasnicu agencije-škole stranih jezika, a da će takva investicija biti njihovo zajedničko ulaganje, kao što su to i do tada činili.

Uostalom, već je sud prvog stupnja u svojoj presudi jasno utvrdio da su razlozi za pobijanje navedenih ugovora: prijevara, bitna zabluda i zabluda o pobudi (članak 61., 62. i 65. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), stoga su tijekom tog postupka ispitivane, raspravljene i utvrđene sve bitne činjenice koje se odnose na istaknute mane volje i koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu.

Zbog toga, niti činjenična osnova na kojoj je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku nije drugačija od one na koju se u tužbi i tijekom postupka, dokazujući svoje činjenične navode, pozivao tužitelj.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje četiri darovna ugovora sklopljena istog dana, tj. 9. srpnja 2003. godine, koje je tužitelj sklopio s tuženicom, inače svojom (sada bivšom) suprugom i kojima joj je darovao sve svoje nekretnine.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, što se revizijom niti ne osporava, da su stranke sklopile ugovore o darovanju čije je poništenje predmetom ovog postupka i kojima je tužitelj svojoj tadašnjoj supruzi A. B.-P. (tuženici), darovao nekretnine koje su bile njegovo vlasništvo, stečeno nasljeđivanjem i darovanjem od roditelja. Darovanje je bilo realizirano u srpnju 2003. s tim da je tuženica već u kolovozu iste godine nadležnom centru za socijalnu skrb, odmah stavila zahtjev za provođenje mirnog postupka prije razvoda braka i potom se razvela od tužitelja.

Utvrđujući da je tužitelj tijekom postupka djelovao neuvjerljivo i neistinito, a vjerujući tuženici, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje - da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o postojanju mana volje kao pravne osnove pobijanja darovnih ugovora.

Međutim, drugostupanjski sud, primjenom članka 373.a ZPP-a, cijeneći pritom i svjedočenje zajedničke kćerke stranaka R. P., utvrđuje da je tužitelj darovao odnosne nekretnine supruzi imajući u nju povjerenje i prihvaćajući njezino obrazloženje da je to nužno zbog zajedničkog posla jer je ona vlasnica agencije-škole stranih jezika A.“ u Z. te da je potrebno ulagati u gradnju nove škole kao i u adaptaciju postojeće, a da za podizanje kredita i investiciju tužiteljeve nekretnine moraju formalno glasiti na nju kao vlasnicu agencije, tako da će investicije biti njihovo zajedničko ulaganje, kao što su to i do tada činili.

Polazeći od toga, sud drugog stupnja zaključuje da, iako u darovnim ugovorima nije navedena pobuda za zaključenje (članak 62. ZOO), da je tužitelj logično i životno očekivao ostvarenje svrhe tih ugovora u vidu zajedničkog ulaganja, kao i da im ono donese zaradu, međutim, da do realizacije naznačene svrhe darovanja i zajedničkog posla u vidu kreditnog zaduženja radi izgradnje nove škole i adaptacije postojeće, nesporno nikad nije ni došlo. Prema odredbi iz članka 62. ZOO-a, kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

Zbog toga je sud drugog stupnja, zaključujući da je navedena pobuda kod spornih darovnih ugovora bila odlučna za njihovo sklapanje, prihvatio tužbeni zahtjev i poništio odnosne ugovore.

Glede primjene materijalnog prava u sadržaju obrazloženja drugostupanjske odluke izneseni su iscrpni i jasni razlozi koje ovaj sud u cijelosti prihvaća pa se umjesto posebnog obrazloženja u kojem bi te razloge trebalo samo ponoviti, revizijski sud poziva na odnosne razloge na temelju članka 396.a stavak 1. ZPP, kojim je određeno da u slučaju kada odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud se može umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća.

Sukladno odredbi članka 396.a stavak 2. ZPP-a na internetskim stranicama objavit će se drugostupanjska odluka na koju se poziva revizijski sud.

Ostali revizijski navodi svode se na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, međutim, to nisu razlozi zbog kojih se može izjaviti revizija, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.