Legislator Case Law & Legislation
I Kž-598/2007-7 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals in rape case, upholding first-instance conviction and sentence.

Case Number I Kž-598/2007-7
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Croatian Supreme Court rejected appeals by two defendants and the prosecutor against a first-instance conviction for rape with aggravated consequences. The court found the evidence sufficient to prove that both defendants, acting together, forcibly engaged in sexual relations with the victim, causing severe bodily injury. Consequently, the court confirmed the original sentences, noting the defendants' mitigating circumstances but emphasizing the gravity of the crime and the necessity of the punishment.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 379. st. 1. ZKP; Čl. 382. ZKP; Čl. 387. ZKP: The Supreme Court may, upon its own motion, reject appeals if no procedural violations or errors in fact-finding are found, thereby upholding the first-instance judgment.

Keywords

AI generated
rape with aggravated consequences joint criminal act severe bodily injury mitigating circumstances criminal procedure appeal Supreme Court review procedural violation

Cited Legislation

AI generated
Čl. 188. st. 2. i 6. Kaznenog zakona
i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. i 6. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu KZ - "Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 30.
Čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež
S., uz primjenu čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež (u daljnjem tekstu ZSM), na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.
Čl. 122. st. 4. ZKP-a
Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, opt.
Čl. 122. st. 1. ZKP
S., temeljem čl. 122. st. 1. ZKP, obavezan na plaćanja paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kn, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova postupka.
Čl. 382. ZKP
S., a po službenoj dužnosti u smislu čl. 382. ZKP, u odnosu na opt.
Čl. 379. st. 1. ZKP-a
Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl.
Čl. 387. ZKP
ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 598/07-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu opt. I. B. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. i 6. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu KZ - "Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 30. ožujka 2007. godine broj K-20/04, u sjednici održanoj dana 18. veljače 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić i odvjetnika N. V., u zamjeni za branitelja optuženika V. S., S. D.,

p r e s u d i o j e:

se kao neosnovane i

Žalbe opt. I. B. Š., opt. V. S. i državnog odvjetnika odbijaju potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivima opt. I. B. Š. i opt. V. S. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. i 3. u vezi st. 1. KZ, a kažnjivo po čl. 188. st. 6. KZ, pa je opt. I. B. Š., uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, a opt. V. S., uz primjenu čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež (u daljnjem tekstu ZSM), na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, opt. I. B. Š. je oslobođen od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, dok je opt. V. S., temeljem čl. 122. st. 1. ZKP, obavezan na plaćanja paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kn, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova postupka.

Protiv te presude žale se oba optuženika i državni odvjetnik.

I Kž 598/07-7

Opt. I. B. Š. se žali po svojoj braniteljici T. M. Š., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće, a podredno da se preinači i taj optuženik oslobodi od kaznene odgovornosti.

Opt. V. S. podnosi zasebne žalbe po svojim braniteljima H. M., odvjetniku iz K. te S. D., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i taj optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da mu se izrekne „drugačija“ kaznenopravna sankcija, odnosno da se prvostupanjska presuda ukine i vrati na ponovno suđenje. U žalbi podnesenoj po branitelju S. D. stavljen je prijedlog da se optuženik i branitelj izvijeste o sjednici drugostupanjskog vijeća, a ujedno je priložen Smrtni list za optuženikovog oca I. S. te otpusno pismo Specijalne bolnice za psihijatriju djece i mladeži u Z. od 25.travnja 1997. za optuženika.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oba optuženika oglase krivima zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. u vezi st. 1 KZ, a kažnjivo po čl. 188. st. 6. KZ

Odgovor na žalbe optuženika nije podnesen.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. V. S. po svom branitelju S. D., odvjetniku iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a uvaži žalba optuženika i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju, a žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić, koja je ponovila navode pismenog prijedloga te branitelj opt. V. S., odvjetnik N. V. po zamjenskoj punomoći za branitelja S. D., koji je ostao kod navoda podnesene žalbe. Opt. V. S., iako uredno obaviješten, nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka isticane u žalbama optuženika.

Ne radi se o prekoračenju optužbe time što je prvostupanjski sud djelomično izmijenio pravnu oznaku terećenog kaznenog djela iz optužnice. Prema čl. 350. st. 2. ZKP, sud je vezan isključivo činjeničnim opisom kaznenog djela iz optužnice, a ne i prijedlozima tužitelja o pravnoj ocjeni djela. Budući da je državni odvjetnik u činjeničnom i pravnom opisu djela iz optužnice naznačio da su optuženici, prilikom izvršenja kaznenog djela silovanja, još i „nenamjerno“ teško tjelesno ozlijedili oštećenika, to je prvostupanjski sud bio ovlašten

I Kž 598/07-7

izmijeniti činjenični opis djela pojašnjavajući ga zakonskim izričajem svjesnog nehaja, budući da se odgovornost za težu posljedicu ionako mora pripisati nehaju počinitelja, sukladno čl. 53. st. 2. KZ. Stoga, niti se ovdje radi o „dodavanju kvalifikatornih okolnosti“ kako tvrdi opt. I. B. Š., niti o tome da je prvostupanjski sud osudio optuženike za stjecaj kaznenih djela iz čl. 188. st. 2. KZ i čl. 101. KZ, kako promašeno tvrdi opt. V. S. u žalbi podnesenoj po branitelju H. M., već o tome da je odgovornost optuženika za težu posljedicu – nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku, u prvostupanjskoj presudi opisana sukladno zakonskom tekstu, a u okviru činjeničnog opisa djela kako ga je naznačio sam državni odvjetnik. Drugo je pitanje da li je prvostupanjski sud počinjeno kazneno djelo pravilno kvalificirao, o čemu će biti riječi prilikom ocjene žalbenog osnova povrede kaznenog zakona.

Nadalje, netočno se u žalbama optuženika tvrdi da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Upravo suprotno, prvostupanjski je sud dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, pa se tako na str. 14 i 15 obrazloženja izričito utvrđuje da su oba optuženika, pa dakle i opt. I. B. Š., nasilno uvlačili svoj spolni organ u rektum oštećenika čime su počinili radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, iz čega proizlazi da je oblik spolne zlostave u presudi dovoljno jasno utvrđen. Isto tako, u obrazloženju presude (str. 16, VII pasus), izričito je obrazloženo da su optuženici postupali s izravnom namjerom u odnosu na kazneno djelo silovanja, a iz nehaja u odnosu na nastupanje teške tjelesne ozljede kod oštećenika, pa nije točno da pobijana presuda ne sadrži „niti riječ o obliku krivnje“.

Što se tiče ispitivanja svjedoka M. E., treba reći da se radi o tzv. privilegiranom svjedoku koji je u ranijem tijeku postupka otklonio blagodat i iznio svoj iskaz, međutim, s obzirom na izostanak tog svjedoka s posljednje glavne rasprave, prvostupanjski sud nije bio ovlašten pročitati njezin raniji iskaz niti ga je ocjenjivao u obrazloženju svoje presude, jer bi u protivnom povrijedio odredbu čl. 331. st. 2. ZKP. Zbog toga se ovdje ne radi o tome da bi prvostupanjski sud neargumentirano odbio izvesti predloženi dokaz (jer to stranke nisu izričito niti predlagale), već o tome da je činjenično stanje, eventualno, ostalo nepotpuno utvrđenim, o čemu će kasnije biti riječi.

Ostali prigovori žalbe opt. I. B. Š. o nedokazanosti kaznenog djela svode se, u stvari, na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Konačno, nije u pravu opt. V. S. da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu u smislu bitne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP, jer taj optuženik nije imao branitelja već pri prvom ispitivanju kod istražnog suca. Naime, prema težini pravne kvalifikacije kaznenog djela, obrana tijekom istrage nije bila po zakonu obavezna, a optuženik se prilikom ispitivanja u dva navrata izričito odrekao prava na branitelja, što je zapisnički konstatirano. Drugo je pitanje da li je optuženik, zbog stanja svoje lake metalne retardacije, bio sposoban sam iznositi obranu, međutim, iz osobnog kontakta suca i optuženika te načina njegovog iskazivanja, kao i naknadno provedenog psihijatrijskog vještačenja prema kojem je optuženik raspravno sposoban i može shvatiti pouku o pravu na branitelja, nisu utvrđene okolnosti koje bi nužno zahtijevale nazočnost branitelja već pri prvom ispitivanju u smislu čl. 65. st. 1. ZKP. Teza žalbe o tome da je optuženik, iako punoljetan, trebao uživati obveznu obranu po čl. 49. st. 2. ZSM kao da se radi o maloljetnoj osobi, proizvoljna je i nema uporišta u podacima iz spisa.

I Kž 598/07-7

Kako je optuženik, dakle, ispitan sukladno odredbi čl. 225. st. 9. ZKP, a nije bilo zakonskog uporišta za obveznu obranu, to se radi o valjano pribavljenom dokazu na kojem nema zapreke zasnovati sudsku presudu.

Nadalje, odmah se može reći da nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona u smislu čl. 368. toč. 4. ZKP niti žalbe optuženika koji to samo paušalno ističu.

Državni odvjetnik polazi od teorijskog stajališta da u situaciji kada se istovremeno ostvare obilježja više kvalificiranih oblika kaznenog djela silovanja, optuženiku se ne stavljaju na teret svi oblici, već samo onaj koji prevladava u kaznenom djelu, dok se više kvalifikatornih okolnosti uzima otegotnim prilikom izricanja kaznene sankcije. Stoga državni odvjetnik smatra da je izmjenom pravne kvalifikacije kaznenog djela i osudom optuženika osim po čl. 188. st. 1. i 2. u vezi st. 6. tog članka, još i po st. 3. čl. 188. KZ, povrijeđen kazneni zakon.

Međutim, o tome se ovdje ne radi. Naime, u situaciji kada je istom prigodom počinjeno više nasilnih spolnih odnošaja ili s njima izjednačenih spolnih radnji od strane više osoba, kao što je to ovdje slučaj, raditi će se o kvalificiranom obliku kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ. Ako je pri izvršenju takvog kvalificiranog oblika djela još iz nehaja oštećeniku nanesena teška tjelesna ozljeda, ne radi se o stjecaju više kvalifikatornih okolnosti kako pogrešno smatra državni odvjetnik, već o tome da su optuženici odgovorni za težu posljedicu proizašlu iz kaznenog djela silovanja opisanu u st. 3. čl. 188. KZ. Tek kada počinitelj kvalificiranog kaznenog djela iz st. 2. čl. 188. KZ bude odgovoran još i za težu posljedicu navedenu u st. 3. tog članka, ostvareni su zakonski uvjeti za njegovo strože kažnjavanje predviđeno u st. 6. toga članka. Da se ne radi o stjecaju kvalifikatornih okolnosti, kako pogrešno tumači žalba, jasno proizlazi iz činjenice što kvalifikatorna okolnost, jednako kao i osnovno djelo, mora biti obuhvaćena namjerom počinitelja, za razliku od njegove odgovornosti za proizašlu težu posljedicu koja postoji samo onda ako je rezultat blažeg oblika krivnje – nehaja. U protivnom više se ne bi radilo o težem obliku kaznenog djela iz čl. 188. KZ, već o realnom stjecaju tog kaznenog djela s drugim kaznenim djelom protiv života i tijela, a to ovdje nesporno nije slučaj.

Slijedom toga, kada je državni odvjetnik u činjeničnom i pravnom opisu kaznenog djela iz optužnice naznačio da je oštećeniku prilikom izvršenja kvalificiranog oblika kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ, još iz nehaja nanesena teška tjelesna ozljeda, tada nije bilo zapreke da se kriminalna djelatnost optuženika pravno označi kao kazneno djelo iz čl. 188. st. 1., 2. i 3. u vezi st. 6. KZ, jer isto proizlazi iz navoda same optužnice, a djelo označeno u prvostupanjskoj presudi nije za optuženika teže.

Stoga istaknute povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP nema niti je u tom pravcu bilo potrebe preinačiti prvostupanjsku presudu, kako predlaže žalitelj. Nisu u pravu optuženici kada u svojim žalbama pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ukazujući na njihovu pogrešnost i nepotpunost.

Optuženici u žalbama prigovaraju ocjeni prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti terećenja oštećenika, jer on nije dosljedno iskazivao kako u pogledu osoba počinitelja, tako

I Kž 598/07-7

niti u pitanju vremena izvršenja djela, a budući da nema tragova ozljeda na anusu oštećenika niti drugih materijalnih dokaza, to se iskazu oštećenika koji je lako mentalno retardirana osoba, nije mogla pokloniti vjera. Također, smatra se nedokazanim da bi ozljeda oštećenikovog koljena potjecala od spornog događaja, budući da sam oštećenik to ne tvrdi, a nesporno je da je on već ranije imao zdravstvene tegobe vezane za isto koljeno. Budući da je prva obrana opt. V. S. iz istrage rezultat sugestije i prisile djelatnika policije, a također se radi o lako mentalno retardiranoj osobi, zaključuje se da niti jedan bitan elemenat terećenog kaznenog djela nije sa sigurnošću dokazan, zbog čega optuženike treba osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da su obojica optuženika zajednički slomila oštećenikov otpor tako što su mu vezali ruke i potom obojica naizmjenično nad njim izvršili nasilni analni odnos pri čemu su ga teško tjelesno ozlijedili u vidu iščašenja patele lijevog koljena, čime su u potpunosti ostvarili elemente bića kaznenog djela za koje su oglašeni krivima.

Prije svega, treba poći od činjenice da je oštećenik nedugo nakon kritičnog događaja tj. dana 4. listopada 2002. podnio kaznenu prijavu protiv obojice optuženika za učin terećenog kaznenog djela te da mu je istog dana konstatirana svježa ozljeda iščašenja lijevog koljena, a liječnica kojoj se obratio za pomoć, svjedok R. S. potvrđuje da joj je oštećenik rekao da su ga za vezali, tukli i silovali, što je ona i pismeno konstatirala u liječničkoj prijavi povreda.

S obzirom na promptnost podnošenja kaznene prijave, promašene su teze žalbe da bi oštećenik teretio optuženike u ovom kaznenom postupku samo zbog javnog pogovora u mjestu D. R. koju priču je, kao labilna i sugestibilna osoba, nekritički prihvatio. Upravo suprotno, iz navedenog proizlazi da je oštećenik podnio kaznenu prijavu samoinicijativno, neovisno o pričama koje su tek naknadno uslijedile, a ionako nije uvjerljivo da bi se oštećenik bezrazložno izvrgao neugodnostima vođenja ovakvog kaznenog postupka, pogotovo u manjem mjestu.

Nadalje, činjenica je da je oštećenik već pri prvom ispitivanju u istrazi najprije spontano iskazivao o spolnoj zlostavi obojice optuženika pri čemu je izričito teretio opt. V. S. da je nad njim izvršio nasilni analni odnos. Iako je potom prestao iskazivati o detaljima događaja, pa čak i niječno odmahnuo glavom na upit o spolnoj zlostavi od strane opt. I. B. Š., ne može se tvrditi da je iskazivao suprotno navodima svoje kaznene prijave, tim više jer je jasno pokazao strah od optuženika koji su mu zaprijetili da o svemu ne smije nikome ništa reći. O tome da je oštećeniku bilo teško i neugodno govoriti vezano za detalje događaja, jasno proizlazi iz načina njegovog iskazivanja na glavnoj raspravi kada predsjednik vijeća zapisnički konstatira da je oštećenik uzbuđen, na granici plača, grize usnice i šuti. Međutim, i tada iskazuje da su ga „silovala obojica“. Konačno, kada mu je na sljedećoj glavnoj raspravi osigurano ispitivanje putem video linka uz pomoć defektologa M. B., oštećenik detaljno i uvjerljivo opisuje da su ga oba optuženika zajednički odvukli u stan opt. I. B. Š., svezali mu ruke špagom, a potom izvršili nasilni analni spolni odnos tako da mu je svaki gurao svoj spolni organ u njegovo debelo crijevo. Oštećenik tada izričito tereti opt. I. B. Š., a odnos sa ćeniku bile vezane ruke, a on je svakim od optuženika trajao je oko pola sata pri čemu su ošte

vikao da mu to ne rade. Okolnost što oštećenik tada nije znao pravilno objasniti što je to spolni odnos, a kritični događaj je očito krivo vremenski pozicionirao (čak pola godine nakon podnošenja kaznene prijave), samo po sebi ne znači da je njegovo terećenje u ukupnosti

I Kž 598/07-7

neuvjerljivo, kako objašnjava psihijatrijski vještak. Naime, oštećenikov intelektualni razvoj je doista na razini lake mentalne retardacije, ali je, prema mišljenju psihijatrijskog vještaka mr sc. D. O., oštećenikova mogućnost davanja istinitog iskaza zadovoljavajuće očuvana kada su u pitanju bitne činjenice koje tvore obilježja inkriminiranog ponašanja, dok je s druge strane, njegov iskaz nekonzistentan kada su u pitanju manje bitne okolnosti, kao npr. datum, način vezivanja, dio namještaja na kojem je zlostava izvršena, a što je uvjetovano protekom vremena, bazično limitiranim intelektualnim kapacitetom i emocionalnom angažiranošću oštećenika koja ograničava mogućnost detaljnijeg prisjećanja. U svakom slučaju, psihijatrijski vještak zaključuje da postoji zadovoljavajuća razina razlikovanja stvarnosti od mašte kao i zadovoljavajuća mogućnost davanja vjerodostojnog iskaza.

Pri tome, nema potrebe za provođenjem novog psihijatrijskog vještačenja oštećenika, kako predlaže opt. V. S. u svojoj žalbi, jer je obrada oštećenika izvršena temeljem stacionarnog smještaja u Psihijatrijskoj bolnici V. u periodu od 4. rujna do 10. listopada 2006.g., što ukazuje na sveobuhvatnost i iznimnu stručnost danog nalaza i mišljenja.

Osim toga, oštećenikov iskaz potvrđen je i drugim kontrolnim dokazima. Prije svega, to je iskaz oštećenikove sestre, svjedoka M. V. kojoj se oštećenik povjerio prije podnošenja kaznene prijave rekavši da su ga opt. V. S. i još jedan tukli i silovali, pri čemu je bio u strahu jer su mu zaprijetili da će ga ubiti. Također, oštećenik se naknadno povjerio svom bratu, svjedoku T. Š. koji to potvrđuje, a iskazuje i da mu se opt. V. S. prilikom jednog susreta pokušao opravdati prebacujući odgovornost za spolnu zlostavu oštećenika riječima „nisam ja nego B.“. Isto tako, svjedok L. B. potvrđuje da mu je oštećenik jedne prilike rekao da su ga silovali, a od drugih je čuo da se kao počinitelji spominju imena optuženika.

Konačno, ali nikako ne manje važno, činjenica je da je opt. V. S. pri prvom iskazivanju kod istražnog suca teretio sebe i opt. I. B. Š. da su obojica nad oštećenikom izvršili analni odnos, pri čemu je oštećenik „zavijao“, odnosno optuženik izjavljuje „moram reći da on (oštećenik) to doista nije htio“. Iako ovaj optuženik pri suočenju s opt. I. B. Š. odustaje od ranijeg iskaza, a na glavnoj raspravi tvrdi da su ga djelatnici policije prisilili da prizna i tereti druge, prvostupanjski sud s pravom otklanja tako izmijenjenu obranu, jer je prethodna dana pred istražnim sucem bez nazočnosti djelatnika policije. Iako je i ovaj optuženik, prema provedenom psihijatrijskom vještačenju, zaostalog duševnog razvitka na razini lake mentalne retardacije, prvostupanjski sud osnovano cijeni njegovu obranu u kontekstu drugih naprijed navedenih dokaza te s pravom zaključuje da opt. V. S. ne bi teretio sebe i druge da se to uistinu nije tako i dogodilo, a kasnije poricanje kaznenog djela rezultat je želje za izbjegavanjem vlastite kaznene odgovornosti.

Pri tome, neosnovani su prigovori žalbe vezano za svjedoke alibija koji potvrđuju da optuženici u noći od 21./22. rujna 2002. godine nisu mogli biti u društvu s oštećenikom, kako on to opisuje. Naime, budući da je taj datum bio naznačen u kaznenoj prijavi, a oštećenik je tijekom postupka o tome drugačije iskazivao, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da se vrijeme izvršenja kaznenog djela mora okvirno odrediti „krajem mjeseca rujna 2002. godine.“ Iako je optuženicima na taj način uistinu otežana mogućnost dokazivanja alibija, treba reći da svi ispitani svjedoci potvrđuju obrane optuženika, ali u dane vikenda (subota i nedjelja), dok čni događaj zbio u srijedu, zbog iz prihvaćene obrane opt. V. S. nesporno proizlazi da se kriti

čega, suprotno tvrdnjama žalbi, iskazi spomenutih svjedoka nisu relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica.

I Kž 598/07-7

Pitanje nastanka ozljede oštećenikovog koljena, na koje žalba upire, u potpunosti je razjašnjena provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem po dr. D. P.. Naime, iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da ranije zdravstvene tegobe lijevog koljena oštećenika nemaju nikakve veze s izoliranim traumatskim iščašenjem koje je predmetom ovog postupka. Iako je obrana tvrdila da postoji mogućnost nanošenja te ozljede pri igranju nogometa, vještak to ne smatra vjerojatnim, već kao najuvjerljiviji mehanizam nastanak ozljede opisuje djelovanje vanjske sile na olabavljenu muskulaturu pri čemu nagla kontrakcija mišića koljena uzrokuje iščašenje patele, kao npr. pri hrvanju, što bi se uklopilo u dinamiku događaja opisanu po oštećeniku. S obzirom da je oštećenik, prema priloženoj liječničkoj dokumentaciji, godinu dana prije kritičnog događaja već imao tegobe pri kretanju zbog bolnosti lijevog koljena, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je zbog isprepletenosti simptoma kod oštećenika moglo doći do zabune vezano za točno vrijeme iščašenja patele, zbog čega nastanak ove teške tjelesne ozljede s pravom pripisuje agresivnom ponašanju optuženika pri izvršenju kaznenog djela silovanja. Naime, to se vremenski poklapa s kritičnim događajem, a liječnik vještak potvrđuje mehanizam nastanka te ozljede pri djelovanju vanjske sile kakva se viđa kod hrvanja. Zbog toga, neovisno o tome što oštećenik nije teretio optuženike za nanošenje ove teške tjelesne ozljede, i ovaj Vrhovni sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da sporna ozljeda potiče upravo od kritičnog događaja, a optuženici su u odnosu na nju postupali iz nehaja.

To što kod oštećenika prilikom tjelesnog pregleda nisu nađene ozljede rektuma, još ne znači da kazneno djelo nije počinjeno na način kako on to opisuje, budući je zbog proteka vremena moglo doći do zarastanja, a osim toga, nesporno je da takve ozljede ne moraju uvijek nužno zaostati. Stoga provođenje medicinskog vještačenja na tu okolnost, kako predlaže žalba, niti ovaj Vrhovni sud ne ocjenjuje potrebnim. Isto tako, nema potrebe niti za ispitivanjem svjedoka M. E., jer svjedokinja nema saznanja o relevantnim činjenicama, a svjedočila bi na okolnost alibija optuženika koji je već otklonjen iz naprijed navedenih razloga.

Slijedom izloženog, iz rezultata provedenog dokaznog postupka slijedi da obrana opt. I. B. Š. i opt. V. S. koji poriču učin kaznenog djela nisu istinite, već da je svaki od njih iste prilike nad ošt. Ž. Š. izvršio nasilni analni odnos tj. sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, pri čemu su oštećeniku, posljedicom zajednički upotrijebljene sile s ciljem slamanja njegovog otpora, iz nehaja nanijeli tešku tjelesnu ozljedu, čime su u potpunosti ostvarili kako objektivne, tako i subjektivne elemente bića kvalificiranog oblika kaznenog djela silovanja s težom posljedicom iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ, a kažnjivo po čl. 188. st. 6. u vezi st. 3. KZ.

Odluka o kazni ispitana je u povodu žalbe opt. V. S., a po službenoj dužnosti u smislu čl. 382. ZKP, u odnosu na opt. I. B. Š..

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski je sud imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje utječu na to da kazna bude veća ili manja. Tako je optuženicima s pravom cijenjeno olakotnim njihova neosuđivanost te činjenica da se radi o izoliranom slučaju u njihovom inače urednom životu, pri čemu je opt. I. B. Š. uzeto u obzir i njegovo teško zdravstveno stanje, a opt. V. S. činjenica da je zbog stanja lakše mentalne retardacije u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv. Ukupnost svih olakotnih okolnosti na strani opt. I. B. đa punoljetna osoba (tek navršio 18 Š. te činjenica da je opt. V. S. tempore criminis bio mla

I Kž 598/07-7

godina), dalo je osnova za ublažavanje kazne zatvora ispod zakonom zapriječenog minimuma i to opt. I. B. Š. u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, a opt. V. S. u kraćem trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Razliku u visini izrečene kazne prvostupanjski sud nalazi u tome što je opt. I. B. Š. znatno starija i intelektualno nadmoćnija osoba, pa kako je predmetno kazneno djelo izvršeno u njegovom stanu, pravilan je zaključak o tome da je on imao dominantnu ulogu i snažniju kriminalnu volju, a time i veći stupanj kaznene odgovornosti.

Zbog toga nema uvjeta za njihovo blaže kažnjavanje, dok s druge strane, činjenica smrti oca opt. V. S., koja se ističe u njegovoj žalbi, nema takav značaj niti karakter da bi opravdala još blažu kaznu, koja je ionako izrečena bliže zakonskom minimumu, kao ni podaci iz priloženog otpusnog pisma o njegovom pedagoškom tretmanu u ranoj školskoj dobi, jer su već cijenjeni u okviru predmetnog vještačenja.

Slijedom toga, imajuću u vidu težinu i pogibeljnost počinjenog kaznenog djela nad lakše mentalno retardiranim oštećenikom, kazne zatvora izrečene po sudu prvog stupnja u svemu su pravilne i nužne da bi se njima u potrebnoj mjeri utjecalo na optuženike, a ujedno i upozorili drugi građani na krajnju neprihvatljivost sličnog ponašanja.

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. veljače 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r