Rev-x-1074/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1074/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica J. G., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4849/06-2 od 13. svibnja 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5396/04 od 30. ožujka 2006., u sjednici održanoj 6. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4849/06-2 od 13. svibnja 2008. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5396/04 od 30. ožujka 2006. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na nalaganje isplate tuženiku 216.608,78 kn sa zateznom kamatom pobliže opisanom u toč. I. prvostupanjske presude i nalaganje naknade parničnih troškova (toč. I. izreke), dok je prema toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 76.405,86 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a kako to proizlazi iz sadržaja revizije, te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske

đenje.

presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno su

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl.392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji ne obrazlaže pobliže u čemu bi se sastojale bitne povrede odredba parničnog postupka, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud nije razmatrao. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s naslova (dijela) naknade za radove koje je na temelju ugovora o građenju od 18. studenoga ... tijekom ... i ..., izveo na objektu tuženika u N..

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tuženik najkasnije 7. listopada ... preuzeo objekt u N., i da je toga dana nastala obveza tuženika isplatiti tužitelju naknadu za obavljeni rad,

- da je tuženik 12. kolovoza 1989. izdao svom bratu F. M. punomoć „sa svrhom definitivnog obračuna“u vezi gradnje kuće u N.,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. veljače 1993.,

- da je tuženik u rujnu 1997. platio tužitelju 10.000,00 DEM.

Na temelju ovih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara prava tužitelja od tuženika zahtijevati ispunjenje utužene obveze u smislu čl. 360. st. 1. i 2., čl. 362. i čl. 371. i 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), ocijenivši da pri tome tuženik u punomoći koju je izdao svome bratu F. M. „sa svrhom definitivnog obračuna“ nije priznao dug prema tužitelju, te da to nije učinio niti isplatom iznosa tadašnjih 10.000,00 DEM, pa da time nije prekinuo tijek zastare potraživanja (čl. 387. ZOO).

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se punomoć koju je tuženik 12. kolovoza 1989. izdao svom bratu F. M. „u svrhu definitivnog obračuna“ u vezi gradnje kuće u N. ne može smatrati priznanjem duga i da utoliko nije došlo do prekida zastare, prihvaća i ovaj revizijski sud. Pravilno je također shvaćanje nižestupanjskih sudova da isplata iznosa tadašnjih 10.000,00 DEM nije priznanje duga unutar zastarnog roka u smislu čl. 387. st. 2. ZOO, jer tužitelj nije dokazao da je taj iznos plaćen s osnove duga po Ugovoru o gradnji od 18. studenoga …, niti je isplata izvršena unutar zastarnog roka.

Odredbom čl. 360. st. 1. ZOO propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok je prema odredbi čl. 371. propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok.

Prema odredbi čl. 387. st. 1. ZOO zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema st. 2. istoga članka dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na poseban način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Dakle, prema citiranim zakonskim odredbama, glavna radnja dužnika koja prekida zastaru priznanjem duga. Priznanje duga može biti izraženo izravno, izjavom dužnika, usmenim ili pismenim putem, ali i neizravno na način predviđen u st. 2. čl. 387. ZOO. Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje.

U konkretnom slučaju nije sporno da priznanje duga nije dano jasno, bezuvjetno i određeno odnosno da nije dano unutar zastarnog roka. Naime, i kad bi se uzelo da je isplatom 10.000,00 DEM riječ o djelomičnom priznanju duga, ono je izvršeno nakon proteka zastarnog roka, pa se ne može smatrati niti da je zastara prekinuta samim podnošenjem tužbe u smislu čl. 392. st. 3. ZOO, jer je zastara nastupila već prije podnošenja tužbe.

Slijedom izloženog, pravilo je stajalište nižestupanjskih sudova da navedeno pismeno

– „punomoć u svrhu definitivnog obračuna“ ne predstavlja izjavu o priznanju duga, kao što to ne predstavlja i isplata tadašnjih 10.000,00 DEM i da stoga nije došlo do prekida zastare (čl. 387. st. 1. ZOO), pa utoliko suprotna razlaganja revidenta u tom pogledu nisu utemeljena i ne mogu se prihvatiti.

Kako je dakle tuženik preuzeo objekt u N. 6. listopada ... a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. veljače 1993. to su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su zbog nastupanja zastare samog prava u smislu čl. 373. ZOO odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 6. ožujka 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.