I Kž-841/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 841/08-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. B. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 234. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi os. D. B., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 17. srpnja 2008. godine, broj Kvu-45/08-3 (UK-1/05), u sjednici održanoj dana 21. listopada 2008. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba os. D. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, na temelju čl. 410. st. 1. Zakona o kaznenom postupu ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04 i 115/06, u nastavku: ZKP) odbijen je zahtjev os. D. B. za obnovu kaznenog postupka, završenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku od 15. svibnja 2006. godine, broj UK-1/05-573, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. ožujka 2007. godine, broj I Kž-819/06-6, a kojom je, uz ostale, osuđen D. B. zbog dva kaznena djela iznude iz čl. 234. st. 2. KZ na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Protiv tog rješenja os. D. B. podnio je žalbu putem branitelja D. K., odvjetnika iz O., zbog povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i dopusti obnova pravomoćno završenog kaznenog postupka ili ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Nije osnovana žalba osuđenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

I Kž 841/08-3

U žalbi se samo tvrdi, da je pobijano rješenje „konfuzno i proturječno“. Takvom tvrdnjom žalitelj zapravo želi dokazati, da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Protivno takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je u zakonito i ispravno provedenom postupku ustanovio, da ne postoje zakonski uvjeti za obnovu kaznenog postupka. Za to je dao valjano i prihvatljivo obrazloženje, bez međusobnih proturječja. A što razlozi pobijanog rješenja, prema tvrdnjama žalitelja, nisu dovoljno razumljivi i jasni za izvođenje zaključka, da ne postoje zakonski uvjeti za obnovu kaznenog postupka, predstavlja zapravo prigovor ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne prigovor povrede odredaba kaznenog postupka.

Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, niti je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 398. st. 4. ZKP).

Protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispravno postupio, kad je na temelju čl. 410. st. 1. ZKP odbio zahtjev os. D. B. za obnovu kaznenog postupka, s obrazloženjem da nema zakonskih uvjeta za obnovu kaznenog postupka.

Prvostupanjski sud, obrazlažući pobijano rješenje o odbijanju zahtjeva osuđenika za obnovu kaznenog postupka i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno je zaključio, da osuđenik u svom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka završenog citiranom pravomoćnom presudom zapravo ne iznosi nikakve nove činjenice, odnosno da istaknuti dokazi nisu novi dokazi u smislu čl. 405. st. 1. toč. 3. ZKP. Tako žalitelj, kao u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka, polemizira s razlozima pobijanog rješenja, sugerirajući zaključak, da je priložena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 13. svibnja 2008. godine, broj P-363/08-10 – kojom je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za iznos od 17.720,00 kn, a ukinut za iznos od 92.230,00 kn u sporu između tužitelja „G.“ d.o.o. iz O. i tuženika „S.“ d.o.o. iz O., te da je u tom sporu tvrtka „S.“ d.o.o., odnosno A. H., kao zakonski zastupnik tvrtke i oštećenik u kaznenom postupku, predočio priznanice, iz kojih je vidljivo da mu je os. D. B. 28. kolovoza, 29. listopada, 5. studenog i 15. studenog 2004. godine potvrdio primitak novca (ukupno 10.000,00 EUR-a i 17.500,00 kn) na ime duga plaćenog od strane tvrtke „S.“ d.o.o. tvrtki „G.“ d.o.o. – novi dokaz koji se može potkrijepiti ispitivanjem ošt. A. H., odnosno da je rečena presuda Trgovačkog suda u Osijeku s priloženim priznanicama novi dokaz koji ukazuje na postojanje drugog ili drukčijeg kaznenog djela, što bi se zbog smanjenja kriminalne količine moralo odraziti barem na odluku o kazni.

Obrazloženje takve žalbene tvrdnje svodi se zapravo samo na preocjenjivanje dugovanja između tvrtke „G.“ d.o.o. i tvrtke „S.“ d.o.o.. Međutim, u ovom slučaju, bitno je utvrđenje prvostupanjskog suda, prihvaćeno od strane drugostupanjskog suda, da je os. D. B. djelovao kao nalogodavac u okviru plana i dogovora grupe. Nije prijeporno, da je iznos od 15.000,00 EUR-a s 1% kamata mjesečno bilo dugovanje tvrtke „S.“ tvrtci „G.“ čiji vlasnik nije os. D. B., nego njegov brat Ž. B.. No, unatoč tomu os. D. B. ugovorio je s oštećenikom usmeno kamatu do još 7%, koju je oštećenik trebao isplaćivati njemu osobno. Dokazano je, da je os. D. B. tražio od oštećenika enormno visoke kamate od 1.450,00 EUR-a mjesečno za sebe na ime pozajmice novca koju uopće nije dao, te da je u dva navrata pozajmio osobno

I Kž 841/08-3

oštećeniku iznose od 5.000,00 EUR-a, s dogovorenom kamatom od 8% mjesečno. Ove pozajmice, uz „zelenaške kamate“, a na kraju i naplaćivanje kamate na kamatu, poslužile su kao osnova za iznuđivanje novca od oštećenika ozbiljnim prijetnjama i silom. Nema dvojbe, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, prihvaćenom od drugostupanjskog suda, da su u prijetnjama prema obitelji oštećenika, fizičkom nasrtaju na oštećenika, dolascima po novac u tvrtku i stan oštećenika, sudjelovali kvantitativno i ostali osuđenici, s tim da je nalogodavac u grupi bio upravo os. D. B..

Stoga novi dokazi, predloženi u zahtjevu os. D. B. za obnovu kaznenog postupka, iako nisu bili od sudova cijenjeni, protivno navodima žalbe i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, sami za sebe i u svezi s prijašnjim dokazima, očito nisu prikladni da dovedu u sumnju činjenično stanje na kojem se temelji pravomoćna presuda, odnosno da uzrokuju oslobađanje os. D. B. od optužbe ili njegovu osudu prema blažem kaznenom zakonu.

Sve ostalo što os. D. B. navodi u svom zahtjevu i ponavlja u žalbi, nisu nove činjenice i nove okolnosti kojih nije bilo, odnosno koje nisu bile poznate sudu u prijašnjem postupku, a koje dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi, već je preispitivanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja na temelju istog dokaznog materijala, kojim su sudovi raspolagali u prijašnjem postupku, odnosno radi se o preocjeni utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može podnositi zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

S obzirom na izloženo, valjalo je žalbu os. D. B. odbiti kao neosnovanu (čl. 398. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 21. listopada 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Zdenko Konjić, v.r.