I Kž-246/1990-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

I Kž 246/1990-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin- Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. G. M., zbog krivičnog djela iz čl. 229. stav 1. i 2. KZH i dr., odlučujući o žalbi javnog tužioca, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1989. K 160/87, u sjednici održanoj 27. ožujka 1991. saslušavši zamjenika Javnog tužioca Hrvatske mr Vučković Milojka

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba javnog tužioca kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1989. K 160/87 oslobođen je na temelju točke 3. člana 350. ZKP optuženi G. M. optužbe za kriv. djela pronevjere iz člana 229. stav 1. i 2. KZH i krivotvorenja službene isprave iz člana 227. stav 1. KZH, te je slijedom toga na temelju člana 99. stav 1. ZKP odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužilac zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu javnog tužioca podnio je optuženik putem branitelja, odvjetnika V. N. iz Z. i predložio da se ta žalba kao neosnovana odbije.

U odgovoru na žalbu optuženik je predložio da se njega i branitelja obavijesti o drugostepenoj sjednici,no kako će se prema članu 371. stav 1. ZKP obavijest o drugostepenoj sjednici dostaviti samo ako je prijedlog

I Kž 246/1990-4

stavljen u roku predvidjenom zakonom za žalbu ili odgovor na žalbu, a optuženikov je odgovor na žalbu podnesen poslije isteka zakonskog roka od osam dana, /optuženiku je žalba javnog tužioca dostavljena 27. siječnja 1990. a odgovor je na žalbu preporučenom pošiljkom predan 6. veljače 1990./, to ovom prijedlogu nije udovoljeno, te je na sjednici saslušan samo zamjenik javnog tužioca Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Javni tužilac smatra da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. stav 1. točka 11. ZKP, jer da u presudi nije navedena "ni jedna riječ" o razlozima koji su sud naveli da optuženika oslobodi optužbe i za kriv. djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 227. stav 1. KZH, no to ne stoji.

Analizom činjeničnog opisa terećenih kriv. djela prema optužnici proizašlo bi da optužnica kriv. djelo krivotvorenja isprave iz člana 227. stav 1. KZH nalazi u tome što je optuženik, kao poslovođa prodavaonice broj 9 RO Đ. OOUR M. iz R. u inkriminiranom razdoblju /od 4.siječnja 1985. do 17. travnja 1986/, "izdavao fizičkim osobama paragon blokove koji nisu evidentirani u poslovnoj dokumentaciji prodavaonice, koje iznose nije registrirao kroz dnevni rekapitulare blagajne...", što bi predstavljalo propust, tj. neunošenje važnih podataka u poslovne isprave, a ne unošenje neistinitih podataka u poslovne isprave, kako se to pogrešno navodi u pravnom opisu djela u optužnici (a time i pobijanoj presudi).

Međutim, u razlozima se pobijane presude, između ostalog, navodi da nije na pouzdan način dokazano da je optuženik fizičkim osobama prodavao robu za gotovinu, izdajući im paragon blokove koji nisu evidentirani u poslovnoj dokumentaciji, pa to predstavlja suštinu obrazloženja zbog čega sud smatra da nije dokazano da bi optuženik izvršio dio inkriminiranog mu propusta u okviru radnje izvršenja kriv. djela krivotvorenja isprave. Što se tiče drugog dijela terećenja vezanog za inkriminaciju iz čl. 227. stav 1. KZH, a naime da"... iznose/novca primljenog putem paragon blokova/nije registrirao kroz dnevne rekapitulare blagajne..." iz razloga je presude vidljivo da je sud utvrdio da - rekapitulareu blagajne nije vodio (a niti bio dužan voditi po prirodi stvari optuženik kao poslovođa, nego su taj posao radile blagajnice, iz čega jasno proizlazi da ni taj dio radnje izvršenja nije dokazan.

Iz navedenog slijedi da su ipak dati razlozi zbog kojih je prvostepeni sud optuženika oslobodio optužbe i za kriv. djelo iz člana 227. stav 1. KZH, pri čemu se uzgred napominje da je opis ovog djela u optužnici koncipiran suprotno zahtjevu iz člana 262. stav 1. točka 1. ZKP, jer se ne navodi o kojim bi se individualno odredjenim paragon blokovima radilo, tako da manjkavi razlozi pobijane oslobađajuće presude zapravo korespondiraju sa nejasnom formulacijom ovog djela iz optužnice.

Nije osnovana ni žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo pronevjere.

I Kž 246/1990-4

Iako javni tužilac s pravom navodi u žalbi da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je optuženik kao poslovođa poduzeo niz konkretnih radnji kako bi se stvorio neevidentirani višak u prodavaonici,jer postoji enormna razlika između robe prodane po višim cijenama (koje je neovlašteno odredjivao upisivanjem u otpremnice za tu robu sam optuženik) od robe prodane po nižim cijenama (koje je na isti način odredjivao optuženik, a što se doista ne može smatrati rezultatom nenamjernih pogrešaka optuženika,konačni zaključak pobijane presude prema kojemu nije dokazano da je optuženik tako stvoreni višak i prisvojio - mora se prihvatiti.

Nije naime sporno,a to čak naglašava i javni tužilac u žalbi da inkriminirani iznos od 3,534.488,70 dinara /prije denominacije/, predstavlja (jedino i isključivo) razliku između iznosa više zaračunatog kupcima za kupljenu robu od strane optuženika i manjeg iznosa kojim je prodavaonica bila terećena za robu prema ispravnim kalkulativnim cijenama, uz priznanje /odbijanje od te razlike/iznosa od 2,625.698 dinara /prije denominacije/ koji je nadjen kao višak prodavaonice prilikom kontrolne inventure izvršene 18.IV 1986.

Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, čiju ispravnost akceptira i žalitelj proizlazi, medjutim, da rezultat te kontrolne inventure od 18.IV 1986. nije pouzdan, budući da je dopunskim vještačenjem, a nakon analize poslovanja prodavaonice broj 9 u razdoblju nakon te kontrolne inventure /od 18.IV 1986. sve do nove redovne inventure 7.XII 1986.),dakle poslije inkriminiranog perioda, ustanovljen daljnji višak prodavaonice od preko 7,000.000 dinara, koji je usko povezan s poslovanjem u inkriminiranom periodu. Vještak je pri tome,a prateći taj daljnji period poslovanja prodavaonice po odredjenim artiklima našao da je na samo dva artikla /juvidur i plexiglas)iskazan višak od 4,337.522 dinara ,koji nema pokriće u toj robi prema pokazateljima kontrolne inventure od 18.IV 1986. i dokumentaciji o ulasku tih artikala u prodavaonicu ( u razdoblju od 18.IV do 7.XII 1986.g) iz čega zaključuje da je višak prodavaonice nađen na redovnoj inventuri 7. XII 1986. usko povezan s viškom od 18.IV 1986.Iz toga opet slijedi logičan zaključak, koji se u najmanju ruku pri takvom stanju stvari mora dopustiti,da se na kontrolnoj inventuri 18.IV 1986. morao zapravo pojaviti veći višak od stvarno iskazanog i to u najmanju ruku za navedena dva praćena artikla /4,337.522 dinara/,a kako je već i taj iznos veći od inkriminiranog,sav bi stvarni "višak" prigodom te kontrolne inventure morao biti u prodavaonici pronađen.

Prvenstveno dakle iz ovih razloga,a uz to i onih navedenih u prvostepenoj presudi, nije dokazano da je optuženik stvarno prisvojio inkriminirani višak,iako doista sve upućuje na to da je optuženik činio konkretne radnje kako bi se stvorio neevidentirani višak upravo radi prisvajanja, kako to ističe javni tužilac,no to predstavlja nekažnjive pripremne radnje, za koje optuženik ne može krivično odgovarati.

Slijedom iznesenih razloga ni žalba javnog tužioca

I Kž 246/1990-4

zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, te je u cijelosti na temelju čl. 384. ZKP odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

U Zagrebu, 27. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća

Tomerlin-Almer Rajka,v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.