Pž-411/2006 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

17. Pž-411/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Junačka, predsjednika vijeća, Marine Unger Juranić i Kamelije Parać, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d. u stečaju, Š., kojeg zastupa punomoćnica N. V. - G., odvjetnica u R., protiv tuženika O. d.o.o., O., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u O., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja A. O. iz R., radi pobijanja pravne radnje, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i dijela rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-574/02 od 5. srpnja 2005., nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2010.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-574/02 od 5. srpnja 2005. u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Kupoprodajni ugovor zaključen 12. svibnja 1998., Anex 1 od 26. svibnja 1998., Anex 2 od 26. svibnja 1998. i Anex 3 tom Ugovoru od 18. lipnja 1999. između tuženika i B. d.d. R..

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-574/02 od 5. srpnja 2005. u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tuženikova Izjava o prijeboju od 16. rujna 1998. te u točki II. i III. izreke i predmet se u označenom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-574/02 od 5. srpnja 2005. u točki II. izreke.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci točkom I. izreke je utvrdio da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Kupoprodajni ugovor zaključen 12. svibnja 1998., Anex 1 od 26. svibnja 1998., Anex 2 od 26. svibnja 1998. i Anex 3 od 18. lipnja 1999. između tuženika i B. d.d. R. te tuženikova Izjava o prijeboju od 16. rujna 1998. Točkom II. izreke sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju vlasništvo nekretnina i to poslovnog prostora u P., Z. i K., pobliže opisanih u izreci, na način da tužitelju da izjavu o prijenosu prava vlasništva jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti presuda ili da mu za navedene nekretnine isplati iznose od 443.384,60 kn, 730.676,58 kn i 950.282,23 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 1998. do isplate. Točkom III. izreke sud je naložio tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 455.639,60 kn.

Rješenjem u točki I. izreke odbijen je tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere, a točkom II. izreke sud je odredio zabilježbu ovog spora u zemljišnim knjigama.

Tako je prvostupanjski sud odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio da su predmetne pravne radnje (ugovor o kupoprodaji nekretnina s anexima i izjava o prijeboju) pobojne sukladno odredbi članka 127. i članka 131. Stečajnog zakona. Ovo stoga što su prodajom predmetnih nekretnina tuženiku bez poštivanja uvjeta natječaja o načinu plaćanja, predmetu prodaje i cijene, a sve to nakon što je protekao rok za ispunjenje tuženikove obveze plaćanja kupoprodajne cijene, ispunjene opće pretpostavke - oštećenja vjerovnika i pogodovanja tuženika. Osim toga, s obzirom na to da su predmetne pravne radnje poduzete unutar roka iz članka 131. Stečajnog zakona, te s obzirom na dužnikovu namjeru oštećenja koja proizlazi iz činjenice da nisu poštivani uvjeti natječaja, a natječaj nije poništen ili ponovljen, te s obzirom na tuženikovo znanje za namjeru oštećenja koja proizlazi iz činjenice da je prijebojem tuženik namirio svoja potraživanja od 1994. do 1999. godine koja inače nije mogao naplatiti zbog blokade dužnikovog računa, a blokada dužnikova računa je bila općepoznata iz dnevnog tiska, sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

Protiv ove presude i rješenja u točki II. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da se tužitelj u tužbi pozvao na odredbu članka 130. Stečajnog zakona pa je sud trebao odbaciti tužbu kao nedopuštenu zbog če da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su propuštanja rokova. Isti

navedeni razlozi proturječni. Smatra da je sud odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je već pravomoćno presuđeno jer je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2307/00 od 12. travnja 2001. tuženik postao vlasnik jedne od predmetnih nekretnina. Nadalje, ukazuje na nepravilnosti poslovanja tuženika putem društva kćeri, koje su provođene uz suglasnost raznih institucija. Zbog činjenice da je tuženiku vrijeme blokade njegovog žiro računa bio u postupku restrukturiranja, smatra da nije imao razloga posumnjati u tužiteljevu mogućnost izmirenja obveza. Osporava i dosuđene zakonske zatezne kamate jer sud uopće nije obrazložio razloge takve odluke. Predlaže ovome sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti je i odbiti tužbeni zahtjev.

Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da žalbeni navodi nisu u vezi s predmetom spora, osporava istaknuti prigovor presuđene stvari i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

Pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu ispitani su sukladno odredbi članka 365. stavak 1. i 2. te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da su pobijana presuda i rješenje djelomično pravilni i zakoniti, i to u dijelu točke I. izreke presude te u točki II. izreke rješenja, a da je u preostalom dijelu pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka propisanom odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za pobijanjem pravnih radnji – Kupoprodajnog ugovora od 12. svibnja 1998. i njegovih Anexa 1 od 26. svibnja 1998., Anexa 2 od 26. svibnja 1998. i Anexa 3 od 18. lipnja 1999. te tuženikove Izjave o prijeboju od 16. rujna 1998.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude i spisa u bitnom proizlaze sljedeće činjenice odlučne za ovaj spor:

- da je tužitelj objavio javni natječaj za kupnju predmetnih nekretnina u Z., P. i K. (te u M., ali ova nekretnina nije predmet pobijanih pravnih radnji)

- da je tuženik jedini dao ponudu za kupnju nekretnina i to u iznosu od 1.100.000,00 DEM (odnosno bez nekretnine u M. iznos od 997.000,00 DEM) uz prihvaćanje uvjeta natječaja o plaćanju cijene virmanom u roku od 15 dana od potpisivanja ugovora

- da je u kupoprodajnom ugovoru od 12. svibnja 1998. određena cijena u iznosu od 997.000,00 DEM, ali je izostavljen uvjet iz natječaja o plaćanju cijene virmanom

- da je Anexom 1 Ugovora od 26. svibnja 1998. umanjenja cijena za nekretninu u K. s 570.000,00 DEM na 261.476,00 DEM

- da je Anexom 2 Ugovora od 26. svibnja 1998. utvrđena razlika u površinama nekretnine u K.

- da je Anexom 3 od 18. lipnja 1999. ukupna kupoprodajna cijena smanjena na 591.194,00 DEM i to po odluci Nadzornog odbora i komisije za provedbu natječaja - da je tuženik dao Izjavu o prijeboju 16. rujna 1998. (dakle prije sklapanja Anexa 3) kojom je svoje dugovanje na ime kupoprodajne cijene u iznosu od 2.502.128,33 kn (odnosno 688.476,00 DEM) prebio s potraživanjima koja ima prema tužitelju

- da nakon sklapanja Anexa 3 kojim je smanjena ukupna cijena nekretnina na iznos od 591.194,00 DEM, dakle u manjem iznosu od onog iz izjave o prijeboju (688.476,00 DEM), nije izvršeno usklađenje niti korekcija međusobnih obveza

- da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem podnesen 20. srpnja 1999., a da je stečajni postupak otvoren 12. lipnja 2000.

- da je na dan 20. ožujka 2000. tužiteljev račun bio neprekidno blokiran 1.694 dana.

Sukladno odredbi članka 127. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96 i 29/99, dalje: SZ), koji se konkretno primjenjuje s obzirom na vrijeme poduzimanja pravnih radnji, mogu se pobijati pravne radnje stečajnog dužnika poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika).

Opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika koje moraju biti ispunjene su: a) otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, b) prije (uz određene iznimke i nakon) otvaranja stečajnog postupka poduzeta je pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja, c) pobijana radnja dovela je do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika, te d) krajnji rezultat pobijanja mora se očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika.

Posebne pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika propisane su, ovisno o razlozima za pobijanje, odredbama članaka 128. do 134. SZ-a.

Pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (članak 131. stavak 1. SZ-a).

Ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio opće pretpostavke pobijanja predmetnih pravnih radnji iz članka 127. SZ-a jer su prodajom nekretnine izašle iz tužiteljeve imovine čime je stečajna masa realno umanjena. Osim toga, tuženik je predmetnim pravnim radnjama pogodovan odnosno stavljen u povoljniji položaj. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i posebne pretpostavke iz članka 131. SZ-a, s obzirom na to da su predmetne pravne radnje poduzete unutar roka od pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Dužnikova namjera oštećenja vjerovnika jasno proizlazi iz činjenice da Kupoprodajnim ugovorom i Anexima nisu poštivani uvjeti natječaja u pogledu načina plaćanja, da je izmijenjen predmet prodaje i cijena, i to nakon što je protekao rok za plaćanje kupoprodajne cijene, a da zbog svih navedenih okolnosti natječaj nije poništen i ponovljen. Tuženikovo znanje za dužnikovu namjeru proizlazi iz činjenice da je tuženik znao za dužnikovu nesposobnost za plaćanje jer je Izjavom o prijeboju zapravo naplatio svoja potraživanja iz 1994. do 1999. koja nije mogao naplatiti zbog dužnikove blokade računa, a blokada dužnikovog računa bila je općepoznata činjenica iz dnevnog tiska pa tuženiku kao dugogodišnjem poslovnom partneru dužnika nije mogla ostati nepoznata.

Stoga je pravilno i zakonito prvostupanjski sud u pobijanoj točki I. izreke utvrdio da su bez učinka prema stečajnoj masi Kupoprodajni ugovor zaključen 12. svibnja 1998., Anex 1 od 26. svibnja 1998., Anex 2 od 26. svibnja 1998. i Anex 3 od 18. lipnja 1999.

Neosnovano tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a odnosno da je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije odlučeno. Ovo stoga što iz presude prvostupanjskog suda poslovni broj P- 2307/00 od 12. travnja 2001. koju je tuženik dostavio uz žalbu (bez potvrde pravomoćnosti) proizlazi da ne postoji identitet zahtjeva jer u toj i ovoj parnici nije istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, slijedom čega nema osnovne pretpostavke za postojanje procesne zapreke za vođenje ove parnice (konkretno procesne zapreke presuđene stvari).

Međutim, pobijana presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tuženikova Izjava o prijeboju od 16. rujna 1998. nije pravilna i zakonita.

Naime, tom Izjavom o prijeboju od 16. rujna 1998. (list 210. do 211. spisa), tuženik je osim dugovanja kupoprodajne cijene u iznosu od 2.502.128,33 kn, prebio sa svojim potraživanjima prema tužitelju i dio dugovanja po drugim osnovama – računu broj 112410270 i kt/94 i kt2/95 u ukupnom iznosu od 5.014,59 kn. S obzirom na to da prvostupanjski sud nije dao nijedan razlog zašto bi Izjava o prijeboju bila pobojna pravna radnja i za iznos od 5.014,59 kn, a koji prema stanju spisa i činjeničnim navodima stranaka ne bi bio u vezi s predmetnim pobojnim pravnim radnjama, pobijana presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama.

Nadalje, pobijana presuda u točki II. izreke također nije pravilna i zakonita.

Naime, ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovi pobijane radnje (članak 141. stavak 5. SZ-a). U smislu citirane odredbe, ako je pobojnom pravnom radnjom utemeljeno neko opterećujuće pravo u korist vjerovnika, dužnik može tražiti da se vjerovniku naloži izdavanje isprave podobne za brisanje toga prava i uspostavu stanja prije poduzimanja pravne radnje, ali ako to pravo nije upisano u neki upisnik, sam zahtjev za utvrđenjem da je stečeno pravo bez učinka prema stečajnoj masi bi bilo dovoljno. S obzirom na to da prvostupanjski sud nije naveo nijedan razlog zašto je prihvatio tužbeni zahtjev za vraćanjem prava vlasništva izdavanjem isprave o prijenosu prava vlasništva (a iz spisa proizlazi da tužitelj bio izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina) odnosno alternativno isplatom određenih novčanih iznosa za svaku nekretninu, niti je obrazložio dosuđene zakonske zatezne kamate, pobijana presuda u točki II. izreke se ne može ispitati.

S obzirom na to da odluka o trošku sadržana u točki III. izreke presude ovisi o konačnoj odluci o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o trošku.

Pobijano rješenje u točki II. izreke kojom je određena zabilježba spora u zemljišnim knjigama je pravilno i zakonito. Naime, sukladno odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01, dalje: ZZK), koji se primjenjuje u ovom sporu, zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava. Zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, a zabilježbu spora može zahtijevati svaki sudionik postupka koji za to ima pravni interes. Zabilježbu spora može po službenoj dužnosti narediti i tijelo pred kojim se vodi postupak, a zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji može na prijedlog vjerovnika dopustiti rješenjem i parnični sud, kao u konkretnom slučaju.

Neosnovano tuženik u žalbi smatra da je zbog u tužbi navedene pravne osnove iz članka 130. SZ-a i propuštanja rokova iz te odredbe, sud bio dužan odbaciti tužbu kao nepravovremenu. Ovo stoga što sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi (članak 186. stavak 3. ZPP-a) pa je dužan sam utvrditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu je vezan za tužbeni zahtjev i u pravilu činjenične navode stranaka.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke, a sukladno odredbi članka 369. stavak 1. ZPP-a djelomično ukinuti pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke te u točkama II. i III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženikovu žalbu protiv rješenja u točki II. izreke trebalo je odbiti kao neosnovanu i rješenje potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud održati novu glavnu raspravu, provesti dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka te donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku o dijelu tužbenog zahtjeva, koju će valjano obrazložiti.

U Zagrebu 18. svibnja 2010.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ZDRAVKO JUNAČKO, v.r.