Rev-3548/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3548/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. D.Č. iz Z., S. cesta br. …, zastupanog po majci i z.z. S.F., koju zastupaju T.T. i I.U., odvjetnici iz Z., protiv tuženice C.-osiguranje d.d. T.J. br. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. lipnja 1994. godine br. Gž-5081/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. prosinca 1993. godine br. Pn- 3601/92, u sjednici održanoj dana 3. veljače 1998. godine,

presudio je i riješio je:

Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana u dijelu odluke o parničnom trošku, pa se u tom dijelu preinačuje rješenje o trošku i rješava:

Tuženica je dužna tužitelju isplatiti iznos od 42,00 kn s zakonskim zateznim kamatama od 7. prosinca 1993. godine do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tužitelju je dosuđena naknada s osnova nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 kn (za fizičke bolove 2.000,00 kn, za strah 2.000,00 kn), dok je tužitelj odbijen sa iznosom od 71.000,00 kn.

Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava a u odluci o troškovima i zbog pogrešne primjene Zakona o parničnom postupku uz prijedlog da se obje presude preinače na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu cjelokupnog troška s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama.

Revizija je djelomično osnovana.

Opravdavajući reviziju tužitelj upućujući pritom na obrazložene žalbene navode ističe da je dosuđena naknada nematerijalne štete u daleko preniskim iznosima, pa da je time povrijeđena odredba čl. 200. ZOO. Prigovarajući odluci o parničnom trošku smatra da mu pripada parnični trošak s obzirom na djelomičan uspjeh u parnici temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, a u svakom slučaju troškovi vještačenja, jer provođenje tih dokaza bilo je potrebno neovisno od uspjeha u parnici. Traži ujedno kamatu na parnični trošak.

Nije dakle sporna odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpio malodobni tužitelj (u dobi od 11 godina) u saobraćajnoj nesreći kao putnik u automobilu.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da kritične zgode tužitelj nije zadobio vidljive tjelesne ozljede koje bi se mogle medicinski verificirati već je bio ugruvan, pa je radi toga trpio fizičke boli jačeg intenziteta oko pola sata, srednje jake bolove kroz jedan dan, te manje oko dva dana.

Tužitelj je pretrpio strah jačeg intenziteta koji je potrajao jedan do dva dana, a do smirivanja regresije akutnih fenomena psihološkog stresa kojem je bio izložen u vrijeme nesreće.

Pri ovako utvrđenim posljedicama nezgode, posebice intenzitetu i trajanju fizičkih boli i straha, a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, veća naknada od dosuđene, a posebice prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kako predlaže revident, bila bi u suprotnosti s prirodom ove naknade kao satisfakcije, kao i njenom društvenom svrhom, a time u suprotnosti s odredbom čl. 200. st. 2. ZOO. Valjalo je stoga u tom dijelu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Kako je tužitelj uspio samo s 5% tužbenog zahtjeva, osnovano su nižestupanjski sudovi odlučili da stranke podmiruju svaka svoje troškove a to se odnosi na troškove zastupanja kao i plaćanje sudskih pristojbi, jer u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjerni dio troškova.

No, u pogledu troškova vještačenja, oni se prema stajalištu ovog suda nadoknađuju u cijelosti neovisno o srazmjeru postignutog uspjeha u koliko su takvi troškovi bili potrebni (čl. 155. ZPP).

Kako su u konkretnom slučaju provedena medicinska vještačenja bila nužna radi utvrđivanja posljedica nezgode, a time i vođenja parnice valjalo je tužitelju priznati troškove vještačenja koje je podmirio i koji su isplaćeni vještacima, a suprotna stranka tijekom postupka nije njihovoj visini ni prigovarala.

Kako je utvrđeno prema stanju spisa, tj. iz priloženog troškovnika tužitelja, koji odgovara dokumentaciji u spisu da je mldb. tužitelj vještacima isplatio iznos od ukupno 45 kn, to je valjalo odlučiti kao u dispozitivu.

Trošak vještačenja čini parnični trošak u smislu čl. 151. st. 1. i 2. ZPP, pa je valjalo tužitelju priznati zatezne kamate na dosuđeni iznos u smislu odredbe čl. 20a. st. 2. ZIP-a ("NN" br. 53/91), kao i sada važećeg Zakona o ovrsi i to od dana presuđenja. Stoga je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o trošku temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. ZPP i odlučiti kao toč. I. dispozitiva.

U Zagrebu, 3. veljače 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)