II Rev-91/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-91/98-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. N. G. protiv tuženika S.-U.-. d.d. V., kao pravnog sljednika V. d.d. N. G., zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku iz N. G., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 10. veljače 1998. godine broj XIV Pž-3768/97-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 18. studenoga 1997. broj P-669/95, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Trgovački sud u Slavonskom Brodu je svojom presudom odbio tužitelja sa zahtjevom da mu je tuženik dužan isplatiti 61.383, 65 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi mu trošak postupka.

Ujedno je odlučio da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 11.253,00 kn.

Odlučujući o žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude kao i presude suda prvog stupnja, te da se predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijana presuda a tako i presuda suda prvog stupnja nemaju takvih nedostataka da se ne mogu ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), koju ističe revident.

Naime, suprotno navodima revizije pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi nisu proturječni.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti navodi su ocijenjeni.

Prema tome nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP koju revident ističe.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Među strankama je sporno je li tuženik dužan snositi 32,5% troškova koje je tužitelj imao za obveze koje su nastale prije 30. lipnja 1993. godine na ime kasnije naplaćenih kamata i sudskih troškova, a sve s obzirom na ugovor o uređenju odnosa između stranaka, odnosno tužitelja i prednika tuženika od 1. srpnja 1993.

U postupku je utvrđeno da su tražbine na temelju kojih je kasnije tužitelj platio kamate i sudske troškove bile poznate strankama u vrijeme sklapanja Ugovora o uređenju odnosa između stranaka.

Također je utvrđeno da je prema Ugovoru o uređenju odnosa obveze prema vjerovnicima preuzeo tužitelj, a obveze koje nisu poznate do dana podjele i koje nisu obuhvaćene Ugovorom stranke suglasno dijele u odnosu 67,5% tužitelj i 32,5% tuženik, te da je dan podjele prema Ugovoru 30. lipnja 1993. godine.

Na utvrđeno činjenično stanje i baš da se radi o potraživanju kamata i sudskih troškova za tražbine koje su nastale do 30. lipnja 1993. pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.

Naime, kada je prema Ugovoru tužitelj preuzeo sve obveze prema vjerovnicima koje su bile poznate do 30. lipnja 1993. onda je logično zaključiti da uz te obveze preuzma i sva sporedna davanja kao što su zatezne kamate, ovo jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze pored glavnice duguje zatezne kamate po stopi utvrđenoj zakonom, te ugovorne kamate ako su ugovorene (čl. 277. Zakona o obveznim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu ZOO). Dakle, tužitelju je trebalo biti poznato po kojim računima do 30. lipnja 1993. nešto duguje, jer kako je rečeno kada račun nije podmiren nakon dospijeća nastaje obveza plaćanja zateznih kamata.

Sudske troškove oko naplate dužnih iznosa na ime kamata tužitelj je mogao izbjeći plaćanjem onog što je bio dužan.

Prema tome imajući u vidu odredbu čl. 3. Ugovora po kojoj stranke dijele samo obveze koje do dana podjele nisu poznate, te odredbu čl. 2. Ugovora po kojoj obveze nastale do 30. lipnja 1993. godine preuzima tužitelj pravilno je odbijen tužbeni zahtjev jer se radi o potraživanju iz obveza koje su bile poznate do dana podjele, tj. 30. lipnja 1993. godine.

Pazeći pak po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj sud nije našao da je ta povreda učinjena (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. ožujka 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.