Rev-538/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 538/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz Z., koga zastupa punomoćnik G. A., dipl. pravnik u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Gradsko povjerensto za Zagreb, protiv tuženika P.-c. iz Z., koga zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik iz Z., radi poništenja odluke tuženika, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenoga 1995. godine br. Gž-10414/94 kojom je potvređna presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1994. godine br. Pr-26/94, u sjednici održanoj 12. siječnja 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenoga 1995. godine br. Gž- 10414/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1994. godine br. Pr-26/94 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništena je odluka v.d. direktora tuženika od 11. studenoga 1993. godine kao i odluka Upravnog odbora tuženika od 11. siječnja 1994. godine te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto "prodavač" benzinske crpke u P., u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje pred prvostupanjskim sudom, podredno da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik Republike Hrvaske o reviziji se nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelju prestao radni odnos zbog trajnog prestanka potrebe za radom tužitelja temeljem čl. 23. ZRO ("NN br. 19/92), a na temelju Programa prestrukturiranja i rješavanja tehnološkog viška radnika kojeg je tuženik donio 26. kolovoza 1991. godine. Budući da je taj Program donijet za vrijeme važenja ranijih odredbi ZRO ("NN" br. 19/90) prvostupanjski sud smatra da kako u vrijeme donošenja pobijane odluke, a to je 11. studenoga 1993. godine tuženik nije imao sačinjen Program rješavanja viška radnika u smislu odredbi čl. 20. do 26. ZRO ("NN" br. 19/92), to da je pobijano rješenje nezakonito.

Osim toga, konstatira se da tužitelj i nije proglašen tehnološkim viškom u Programu od 26. kolovoza 1991. godine.

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i drugostupanjski sud, kao i pravni zaključak tog suda pozivajući se pri tom i na odredbu čl. 20. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - dalje: ZOPRO) temeljem koje odredbe ako zbog tehnoloških i organizacijskih unapređenja prestane potreba za radom radnika poslodavac je dužan sačiniti Program osiguranja prava radnika za čijim je radom prestala potreba, a taj Program treba sadržavati i popis radnika za čijim je radom prestala potreba.

U pravu je tuženik kada ističe da su sudovi učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer iz priložene dokumentacije bi proizlazilo da je sačinjen Program prestruktuiranja i rješavanja tehnološkog viška radnika koji sadrži popis radnika za čijim radom je prestala potreba, te da je taj popis sadržavao i ime tužitelja (list spisa 26).

Osim toga valja reći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da Program od 26. 8. 1991. godine ne bi mogao biti temelj za donošenje pobijanog rješenja obzirom da se isti temelji na propisu koji su prestali važiti donošenje novih odredaba Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 19/92).

Ovo stoga što Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 19/92), koji je stupio na snagu 10. 4. 1992. godine i to čl. 37. upućuje na raniji propis, a to znači da se prava i obveze ostvaruju i štite prema propisima koji su vrijedili kad je određeni pravni odnos nastao. Iz pobijane odluke (l. 3. spisa) proizlazilo bi da je tužielj dana 4. 11. 1991. godine bio upućen na čekanje i da se izvan procesa rada nalazio cijelo vrijeme do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa budući mu je vrijeme čekanja produžavano potrebnim odlukama (11. 2. 1992, 11. 5. 1992, 11. 8. 1992, 11. 11. 1992, te 11. 5. 1993. godine).

Prema istaknutom shvaćanju ovog revizijskog suda status radnika na čekanju i njegova prava ocjenjuju se po odredbama zakona koji je vrijedio u vrijeme kada je radniku utvrđen taj status (naravno u koliko u međuvremenu nije promijenjen), pa se po odredbama tog zakona ocjenjuje i zakonitost kasnije donesene odluke o prestanku radnog odnosa, nezavisno od okolnosti što se pobijana odluka o prestanku radnog odnosa poziva i na novelirani zakon iz 1992. godine, pa je tužitelju priznato pravo na otkazni rok, što ranije odredbe Zakona o radnom odnosu nisu sadržavale.

Naime, nakon dvije godine provedene na "čekanju" prestao je radni odnos po sili zakona, a isto tako i pravo isplate naknade u visini zajamčenog osobnog dohotka (čl. 25. st. 1. ZRO - "NN" br. 19/91 i čl. 21. st. 2. ZOPRO - "NN" br. 34/91).

Kako dakle zbog bitne povrede nije bilo moguće ispitati pobijane presude, a one se temelje i na pogrešnom pravnom pristupu, pa iz tog razloga bitne činjenice nisu utvrđene (prvenstveno da li je tužitelj cijelo vrijeme imao status radnika na čekanju), valjalo je temeljem odredbe čl. 391. i 392. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će prvenstveno ukloniti označenu bitnu povredu, utvrditi status tužitelja uvidom u odluke koje se navode u pobijanom rješenju, a nisu priložene spisu, pa će tek nakon toga biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 12. siječnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.