Psz-61/1992-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Psz-61/1992-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća, te višeg stručnog suradnika B.P. kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog M.K. iz R., . ., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 27. kolovoza 1991. godine br. S-3589/91, radi prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 5. travnja 1993. godine

p r e s u d i o j e :

Zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske odbijena je žalba kažnjenog M.K. iz R. kao neosnovana i potvrđeno rješenje Suca za prekršaje Općine Gospić od 17.VI. 1991. godine br. 175/91 kojim je kažnjeni proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama koji je preuzet na temelju čl. 1. st. 1. toč. 4. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOSPC) pobliže opisanog u izreci rješenja suca za prekršaje, te mu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000 HRD. Uz novčanu kaznu kažnjenom je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja osobnim motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca.

Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio pravovremen, potpun i dopušten zahtjev za sudsku zaštitu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog visine kazne i izricanja bezuvjetne zaštitne mjere. U zahtjevu kažnjeni je naveo da je poricao postojanje djela prekršaja, da se ispred motornog vozila kažnjenog kretalo motorno vozilo vjerojatno navedenom brzinom i da je to vozilo bilo "uhvaćeno radarom", dok vozilo kažnjenog nije moglo biti "uhvaćeno radarom" jer je bilo pokriveno vozilom koje se kretalo ispred vozila kažnjenog.

Kažnjeni je u zahtjevu tvrdio da je vozilom upravljao brzinom od oko 50 km/sat i da se iz iskaza kažnjenog ne može zaključiti da se kretao istom brzinom kao i vozilo ispred njegovog motornog vozila. Nadalje, kažnjeni je naveo da do sada nije prekršajno kažnjavan, da je pažljiv vozač i da ima dugogodišnji staž vozača, da je otac dvoje maloljetne djece te da je po prirodi posla ovisan o upotrebi automobila.

Kažnjeni je predložio da se još jednom ispita pravo činjenično stanje suočenjem kažnjenog sa policajcem radi utvrđenja da li je kritične zgode patrola policije na radaru utvrdila brzinu vozila koje se kretalo ispred vozila kažnjenog i koje je prema tvrdnji kažnjenog u potpunosti pokrivalo vozilo kažnjenog.

Zbog navedenog, kažnjeni je predložio da sud ukine pobijano rješenje ili isto preinači.

Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske dostavilo je ovom sudu spise prekršajnog postupka bez odgovora na zahtjev.

Zahtjev nije osnovan.

Razmotrivši spise prekršajnog postupka, kao i navode iz zahtjeva za sudsku zaštitu, ovaj je sud ocijenio da ne postoje razlozi za sudsku zaštitu propisani u čl. 135. Zakona o prekršajima ("Narodne novine", br. 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 30/90, 41/90 i 59/90 - dalje: ZP) ni u pogledu utvrđene prekršajne odgovornosti kažnjenog, niti u pogledu izrečene kazne i zaštitne mjere.

U provedenom prekršajnom postupku sudac za prekršaje je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je kažnjeni 19. siječnja 1991. godine u 13,40 sati u G. u .M.O. upravljao osobnim motornim vozilom registarski br. . . . . brzinom od 85 km/sat a da je brzina kretanja motornog vozila na tom mjestu bila ograničena na najviše 50 km/sat. Takvo utvrđenje prekršajnih organa temelji se između ostalog i na obrani samog kažnjenog koji iskazuje: "Rekli su mi da sam vozio 85 km/sat, međutim vozač ispred mene je istom brzinom vozio i još jedan automobil, na istoj razdaljini duže vrijeme što bi trebalo znači da i to vozilo je vozilo istom brzinom". Već iz ovakve obrane kažnjenog proizlazi da su se oba vozila kretala brzinom od 85 km/sat jer je za jedno vozilo na radaru utvrđena brzina kretanja od 85 km/sat a oba vozila su se duže vremena kretala na istoj razdaljini što je moguće jedino uz uvjet da se kreću istom brzinom. Naime, ukoliko bi brzina tih vozila bila različita tada bi se razdaljina između tih vozila tijekom vožnje povećavala odnosno smanjivala što u ovoj pravnoj stvari nije bio slučaj.

Kažnjeni neosnovano upućuje na potrebu provođenja suočenja između policajca i kažnjenog. Ovo iz razloga što za prekršajnu odgovornost kažnjenog nije pravno ni odlučno da li je vozilo ispred motornog vozila kažnjenog ostavilo odraz na ekranu radara ili je taj no da je za jedno od ta dva vozila odraz ostavilo vozilo kažnjenog, već je jedino odluč

utvrđena brzina kretanja od 85 km/sat i da su se oba vozila kretala istom brzinom (obzirom na održavanje iste razdaljine između ta dva vozila). Pritom valja navesti da i sam kažnjeni u žalbi navodi da se kretao brzinom koja je veća od dopuštene pri čemu je osporavao, neargumentirano, utvrđenu brzinu kretanja. Za utvrđenu prekršajnu odgovornost kažnjenog nije od utjecaja da li je i vozač koji se kretao ispred njegovog motornog vozila počinio prekršaj ili ne.

Djelo prekršaja prekršajni su organi pravilno pravno kvalificirali kao prekršaj iz primijenjenog propisa. To iz razloga što prekršaji iz čl. 226. st. 1. toč. 4. ZOSPC čini vozač koji se vozilom na cesti u naselju kreće brzinom koja je za više od 30 km/sat veća od dopuštene brzine. Uvidom u spise prekršajnog postupka sud je utvrdio da u tom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba Zakona o prekršajima.

Izrečena kazna odmjerena je u granicama zakona jer je za to djelo prekršaja propisana novčana kazna od 2.000 HRD ili kazna zatvora do 60 dana, dok je izricanje zaštitne mjere kao obligatne propisano odredbom čl. 226. st. 2. ZOSPC. Kako je jedino Republičko vijeće za prekršaje ovlašteno da cijeni primjerenost izrečenih kazni povodom izjavljene žalbe, a ono je tu primjerenost ocijenilo uzimajući u obzir sve okolnosti odlučne za odmjeru kazne (čl. 28. i 29. ZP), pa ni one navedene u zahtjevu za sudsku zaštitu to ovaj sud nema osnove da odluke o izrečenoj kazni i zaštitnoj mjeri ocijeni nezakonitima. Kako zbog navedenih razloga pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu kažnjenog to je temeljem čl. 136. i 137. ZP u svezi sa čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske, zahtjev kažnjenog odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 5. travnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš v.r.

Boris Guttmann v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena.

Presuda se dostavlja:

1. K.M., R., . .,

2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom.