Revr-633/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 633/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja A. Š. iz S., (OIB: …), II. tužiteljice B. N. iz K. S., (OIB: …) i III. tužitelja A. B. iz S., koje zastupa punomoćnica D. T., diplomirana pravnica zaposlena u Hrvatskoj udruzi sindikata, Županijski ured S. iz S., protiv tuženika B. d.d. iz S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžri-283/14 od 5. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-247/14 od 13. studenoga 2014., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) pod toč. I. izreke, tuženik je obvezan platiti I. tužitelju „s osnova neisplaćene uskrsnice“ 400,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 12. travnja 2009. do isplate,

b) pod toč. II. izreke, tuženik je obvezan platiti I. tužitelju „s osnova razlike plaće“ 7.084,08 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate, dok je „za više zatražene zakonske zatezne kamate tužbeni zahtjev“ odbijen,

c) pod toč. III. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev I. tužitelja za isplatu „s osnova neisplaćene 13. plaće“ 3.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

d) pod toč. IV. izreke, tuženik je obvezan platiti II. tužiteljici „s osnova neisplaćene uskrsnice“ 400,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 12. travnja 2009. do isplate,

e) pod toč. V. izreke, tuženik je obvezan platiti II. tužiteljici „s osnova razlike plaće“ 9.148,32 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate, dok je „za više zatražene zakonske zatezne kamate tužbeni zahtjev“ odbijen,

f) pod toč. VI. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev II. tužiteljice za isplatu „s osnova neisplaćene 13. plaće“ 3.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

g) pod toč. VII. izreke, tuženik je obvezan platiti III. tužitelju „s osnova neisplaćene uskrsnice“ 400,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 12. travnja 2009. do isplate,

h) pod toč. VIII. izreke, tuženik je obvezan platiti III. tužitelju „s osnova razlike plaće“ 6.445,27 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev „za više zatražene zakonske zatezne kamate“,

i) pod toč. IX. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev III. tužitelja za isplatu „s osnova neisplaćene 13. plaće“ 3.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

j) pod toč. X. izreke, tužitelji su obvezni naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 6.562,50 kn.

Drugostupanjskom presudom:

a) pod st. I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u cijelosti, osim pod toč. II., V., i VIII. izreke u dijelu odluke o određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

b) pod st. II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II., V. i VIII. izreke, i to u dijelu odluke o određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate, i u tom dijelu tužbeni zahtjevi tužitelja su odbijeni.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a. Predlaže revizijskom sudu „istu prihvatiti i pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u cijelosti revizijom preinačiti“ ili „pobijane odluke ukinuti u cijelosti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno postupanje i odlučivanje“.

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju revizijske navode.

Revizija nije dopuštena.

Predmetom spora samostalni su zahtjevi I. tužitelja, II. tužiteljice i III. tužitelja, i to:

- I. tužitelja, za isplatu 400,00 kn „s osnova neisplaćene uskrsnice“, 3.000,00 kn „s osnova neisplaćene 13. plaće“ i 7.084,08 kn „s osnova razlike plaće“, tj. ukupno 10.484,08 kn,

- II. tužiteljice, za isplatu 400,00 kn „s osnova neisplaćene uskrsnice“, 3.000,00 kn „s osnova neisplaćene 13. plaće“ i 9.148,32 kn „s osnova razlike plaće“, tj. ukupno 12.548,32 kn, i

- III. tužitelja, za isplatu 400,00 kn „s osnova neisplaćene uskrsnice“, 3.000,00 kn „s osnova neisplaćene 13. plaće“ i 6.445,27 kn „s osnova razlike plaće“, tj. ukupno 9.845,27 kn. U situaciji kakva je u ovome predmetu, kada su pojedini zahtjevi istaknuti od različitih tužitelja, dopuštenost revizije ocjenjuje se u smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a prema kojoj: „ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva“ i (time) prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na svakog od tih tužitelja (tj. njihovih zahtjeva) pojedinačno - a ne po njihovom zbroju.

Polazeći od navedenog, a budući da vrijednost predmeta spora u odnosu na osporenu odluku o zahtjevu III. tužitelja ne prelazi 10.000,00 kn (tj. iznosi 9.845,27 kn), to revizija tuženika protiv tog dijela odluke već i zbog toga nije dopuštena.

Naime, prema odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP-a), koji je Zakon sada na snazi - a bio je na snazi i na dan postavljanja prijepornog zahtjeva (29. svibnja 2014.), sporovi male vrijednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.

Obzirom da se tužbeni zahtjev III. tužitelja u ovom predmetu odnosi na potraživanje u novcu koje je manje od 10.000,00 kn, na taj zahtjev primjenjuju se odredbe o sporovima male vrijednosti.

Odredbom čl. 467.a st. 1. ZPP-a, a koja se u ovome postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), propisano je da je u postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena samo revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, i to samo ako je drugostupanjski sud u izreci svoje odluke odredio da je revizija protiv nje dopuštena, s time što je određeno i da drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana.

Kako u ovome slučaju drugostupanjski sud nije u izreci svoje presude odredio da je protiv te presude (u tom dijelu) dopuštena revizija, podnesena revizija (u odnosu na odluku o zahtjevu III. tužitelja) ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

U odnosu na odluku o zahtjevima I. tužitelja i II. tužiteljice (na potraživanje u novcu koje je veće od 10.000,00 kn) valja ukazati da prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanja:

1/ „Mogu li stranke u Kolektivnom ugovoru, sklopljenom na određeno vrijeme, ugovoriti odredbu kojom će produžiti važenje tog KU i nakon isteka razdoblja za koje je sklopljen taj KU“?

2/ „Da li se, nakon proteka razdoblja na koje je sklopljen Kolektivni ugovor, kod kojeg su stranke izrijekom ugovorile da će se i nakon isteka razdoblja važenja, ukoliko ne bude sklopljen novi KU, nastaviti primjenjivati sve njegove odredbe uključivo i odredbu o otkazu kolektivnog ugovora, isti taj kolektivni ugovor može otkazati“?

3/ „Ako su stranke u Kolektivnom ugovoru na određeno vrijeme izričito ugovorile da će se sve odredbe tog Kolektivnog ugovora primjenjivati i nakon isteka vremena na koje je taj Kolektivni ugovor sklopljen, znači li to da je i dalje na snazi taj Kolektivni ugovor (bilo na određeno vrijeme, bilo na neodređeno vrijeme)“?

4/ „Moraju li stranke kod sklapanja KU na određeno vrijeme izričitom odredbom otkloniti primjenu pravnih pravila normativnog dijela tog istog Kolektivnog ugovora, ako su u tom istom Kolektivnom ugovoru ugovorile da se i dalje, i nakon isteka vremena na koje je taj Kolektivni ugovor sklopljen, primjenjuju sve odredbe tog Kolektivnog ugovora, pa se samim tim i dalje primjenjuje taj isti Kolektivni ugovor kao Kolektivni ugovor (a ne kao pravna pravila)“?

5/ „Može li se primjenom pravnog instituta contradictio in adjecto ugovor kao dvostrani pravni posao pretvoriti u primjenu pravnih pravila kao jednostrani pravni posao“?

Pritom je istaknuo da se „postavljena materijalno pravna pitanja ukazuju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što se radi o pitanju primjene, razdoblja važenja i mogućnosti otkazivanja Kolektivnih ugovora, budući bi prema utvrđenju drugostupanjskog suda iz pobijane presude došlo do situacije da se kolektivni ugovor sklopljen na određeno vrijeme neograničeno primjenjuje, budući isti ugovor ne bi bilo moguće otkazati“.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbi čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tuženik nije i postupio prema navedenim odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnji da su postavljena pitanja važna jer se „radi o pitanju primjene razdoblja važenja i mogućnosti otkazivanja Kolektivnih ugovora“ i „da se kolektivni ugovor sklopljen na određeno vrijeme neograničeno primjenjuje, budući isti ugovor ne bi bilo moguće otkazati“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno, kada revident reviziju temelji na čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a) naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki.

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem i (ovdje odlučno) određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

Od toga polazeći, iako se po revidentu postavljenim pitanjima može dati značaj pravnih pitanja - ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti da ona u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su pitanja postavljena u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom - pa i onom koje se očekuje, odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Okolnosti navedene u reviziji nisu dostatan razlog za intervenciju revizijskog suda budući revident (iako je reviziju izričito podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a) nije naznačio odluku u kojoj je revizijski sud (navodno) već zauzeo shvaćanje o postavljenim pitanjima, pa da bi (eventualno) pobijana odluka drugostupanjskog suda bila utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Takva revizija (u odnosu na odluku o zahtjevima I. i II. tužitelja) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjima iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

U takvim prilikama revizijski sud povodom takve (nedopuštene) revizije nema ovlasti ispitivati je li pogrešno primijenjeno materijalno pravo (iz kojih razloga se može izjaviti redovna revizija na temelju odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP-a).

Zagreb, 7. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.