I Kž-Us-99/2016-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 99/16-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu pojedincu Žarku Dundoviću, u kaznenom predmetu protiv okr. B. K. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okr. Z. L., okr. D. K., protivnika osiguranja Đ. K. i A. K., okr. J. P., okr. S. B., okr. S. V., i okr. M. L., podnesenih protiv odluke pod točkom I. rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. lipnja 2016., broj Kov-Us-iz-17/16 (Kov-us-24/15), dana 30. rujna 2016. godine,

r i j e š i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. Z. L., okr. D. K., protivnika osiguranja Đ. K. i A. K., okr. J. P., okr. S. B., okr. S. V., i okr. M. L.

Obrazloženje

Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu u sjednici za potvrđivanje optužnice, uvodno citiranim rješenjem, je pod toč. I izreke odbilo je kao neosnovane prijedloge za ukidanje privremenih mjera okr. Z. L. podesenim po branitelju N. I., okr. D. K. po branitelju M. K., protivnika osiguranja Đ. K. i A. K. po punomoćnicima M. K. i M. B., okr. J. P. po braniteljici Lj. P., okr. S. B. po braniteljicama dr. sc. L. V. i A. M. G. (dva podneska), okr. S.

V. po branitelju I. M., okr. I. B. po branitelju M. M. i okr. M. L. po braniteljici J. S., dok je pod toč. II. Izreke prihvaćen prijedlog treće osobe K. L. H. d.o.o. u likvidaciji te je ukinuta privremena mjera određena rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2013., broj Kir-Us-864/13 kojom je okr. M. M. zabranjeno da otuđi ili optereti nekretninu označenu kao stan 4 prizemlje površine 119,15 m2 koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana, lođe i balkona koji se nalazi u stambenoj zgradi u Z., sagrađenoj na k.č. br. 8170/46, po novoj izmjeri k.č. br. 3472/42, kat. O. C. upisana u KPU pod. ul. br. 54476 k.o. G. Z., kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu tog suda brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja naveden nekretnine.

Protiv ovog rješenja u odnosu na točku I. žalbu su podnijeli okr. Z. L. putem branitelja N. I., odvjetnika iz S., okr. D. K. i protivnici osiguranja Đ. K. i A. K., putem branitelja M. K. i M. B., odvjetnika iz Z., okr. J. P. po braniteljici Lj. P., odvjetnici iz Z., okr. S. B. po braniteljicama A. M. G. i dr. sc. L. V., okr. S. V. po branitelju I. M., odvjetniku iz Z. i okr. M. L. po braniteljici J. S., odvjetnici iz Z. Predlažu da se pobijano rješenje u točki I. izreke

I Kž-Us 99/16-3

preinači na način da se privremena mjera određena rješenjem suca istrage ukine, odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Sukladno čl. 474. st. 1. u svezi s čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Svi žalitelji u biti na gotovo jednak način argumentiraju svoje tvrdnje da je pobijano rješenje nezakonito i da privremene mjere koje je prema njima odredio sudac istrage treba ukinuti. Naime, u prvom redu ističu okolnost da je u izreci rješenja o određivanju privremenih mjera sudac istrage ograničio vrijeme trajanja privremenih mjera osiguranja na način da je naveo da mjere ne mogu trajati dulje od dvije godine ukoliko u tom roku, računajući od dana donošenja rješenje o privremenoj mjeri, ne bude potvrđena optužnica, pa kako nesporno u konkretnom slučaju optužnica nije potvrđena, a rokovi od dvije godine u odnosu na vrijeme donošenja rješenja o određivanju mjera su istekli, mjere je potrebno ukinuti na temelju navedenih pravomoćnih odluka suca istrage.

Nadalje, svi žalitelji na gotovo identičan način pobijaju prvostupanjsko rješenje jer tvrde da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su odluke o određivanju privremenih mjera donijete u smislu odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br: 145/10. - dalje u tekstu: ZPOIK) nakon što je pokrenut kazneni postupak na temelju pravomoćnih naloga za provođenje istrage. Naime, sud prvog stupnja je svoju odluku o odbijanju prijedloga za ukidanje privremenih mjera donio utvrđujući da su rješenje suca istrage o određivanju privremenih mjera prema svim okrivljenicima donesene nakon što su doneseni nalozi o provođenju istrage, dakle, nakon što su pokrenuti kazneni postupci, u smislu odredbe čl. 15. st. 1. ZPOIK-a, te se stoga rok od dvije godine na ove postupke ne odnosi. Žalitelji, naprotiv, tvrde da kazneni postupak protiv okrivljenika nije započeo u smislu odredbe čl. 17. st. 1. toč. 1. ZKP/08 izdavanjem naloga o provođenju istrage (kako je to bilo propisano u prvotnoj verziji ZKP/08 („Narodne novine“ br: 152/08.) jer je novelom ZKP/08 („Narodne novine“ br: 76/09.), koja je bila na snazi i u vrijeme donošenja rješenja o privremenim mjerama ta odredba izmijenjena na način da je određeno da kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice.

Međutim, ovakav zaključak žalitelja istaknut kako u prijedlozima za ukidanje privremenih mjera tako i u samim žalbama je pogrešan.

Naime, točno je da odredba čl. 15. st. 1 ZPOIK-a propisuje ograničenje trajanja privremene mjere određene po tom zakonu u slučajevima kada je privremena mjera određena prije pokretanja kaznenog postupka na vrijeme od dvije godine. Ovaj rok je određen da ovakva privremena mjera ne bi mogla trajati neograničeno, a da kazneni postupak ne bude pokrenut i stoga je ratio roka od dvije godine da unutar toga roka kazneni postupak mora započeti. Međutim, taj rok od dvije godine se ne treba ograničavati kako to proizlazi iz gramatičkog tumačenja trenutkom potvrđivanja optužnice, već se teleološkim tumačenjem odredbe čl. 15. st. 1. ZKP/08 ovaj rok treba sagledavati u smislu ograničenja trajanja ovih

I Kž-Us 99/16-3

privremenih mjera ako su one bile određene prije započetog kaznenog postupka pravilnim određivanjem trenutka kada postupak počinje i na što se faktički odnosi pomenuto vremensko ograničenje. Potvrđivanje optužnice bio je trenutak započinjanja kaznenog postupka u vrijeme kada je donesen ZPOIK.

U konkretnom slučaju, kako je postojao različit zakonski režim započinjanja kaznenog postupka jer je prvotno definiranje pojma pokretanja kaznenog postupka čl. 13. ZID ZKP („Narodne novine“ br: 145/13., stupio na snagu 15. prosinca 2013.) izmijenjeno na način da je odredbom čl. 17. st. 1. toč. 1. ZKP/08 određeno da kazneni postupak započinje pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage. Državni odvjetnik je, upravo zbog navedenog dualizma u pogledu definiranja trenutka pokretanja kaznenog postupka, prvotne naloge o provođenju istrage protiv okrivljenika zamijenio rješenjem o provođenju istrage 16. prosinca 2013. koje je postalo pravomoćno i na taj je način ovaj kazneni postupak započeo. Dakle, iako nije potvrđena optužnica, unutar roka od dvije godine je utvrđena osnovana sumnja, koja se traži i kod potvrđivanja optužnice, da je počinjeno kazneno djelo, zbog čega nema uvjeta za ukidanje privremene mjere određene rješenjem suca istrage.

Za istaknuti je da je isto pravno stajalište ovaj sud zauzeo i u predmetu I Kž-Us 26/16- 3 od 23. ožujka 2016. u kojem se radilo o identičnom pravnom problemu pravilnog tumačenja odredbe čl. 15. st. 1. ZPOIK-a.

Kraj takvog stanja stvari, okolnost da je u izreci rješenja suca istrage kojim su određene privremene mjere uneseno ograničenje trajanja mjere u skladu s tada važećim zakonskim režimom, nema značenje pravomoćno presuđene stvari, kako to pogrešno smatraju žalitelji.

Okrivljenik Z. L. neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja primijenio različita pravna pravila kada je otklonio njegov prigovor da je predmetna nekretnina u vlasništvu njegove majke V. L. navodeći da ta okolnost kod određivanja mjera osiguranja nije odlučna, ali da je pobijanim rješenjem u toč. II. izreke sud prihvatio prigovor treće osobe navodeći da njeno založno pravo ima prednost pred mjerom osiguranja. Međutim, žalitelju se ukazuje da na ovu odluku suda iz toč. II. izreke rješenja suda prvog stupnja nije izjavljena žalba i stoga ovaj drugostupanjski sud nema potrebe očitovati se o pitanju prioriteta između mjere osiguranja i uknjiženog prava zaloga, a u odnosu na zakonitost stjecanja imovine koja je predmet osiguranja, pravilan je stav suda prvog stupnja da se i u odnosu na takvu imovinu može odnositi privremena mjera radi osiguranja eventualne odluke o oduzimanja imovinske koristi koja je stečena kaznenim djelom ili prekršajem.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju uvodno citirano prvostupanjsko rješenje u točki I., a kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nisu nađene povrede zakona iz čl. 498. st. 4. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 498. st. 3. toč. 2. ZKP/08, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. rujna 2016.

Sudac:

Žarko Dundović, v. r.

I Kž-Us 99/16-3